Kliker.info

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, narkoman što živi s bolesnom babom izvukao u sobi sve ladice, ispraznio ormar i prevrnuo cijeli stan, pa banuo u dnevnu sobu.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

“Baba”, na rubu očaja će on, “jesil’ slučajno vidjela neke moje tabletice?” “Pusti tabletice”, prestravljeno će baba, “nego jesil’ ti vidio one zmajeve u kuhinji!?”

Sličnu stvar doživio je nekidan i predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić, “bošnjački intelektualac, investitor, ali i nekadašnji poznati novinar”, kako Avaz – prenoseći Radončićev intervju za agenciju Patria – predstavlja svoga nekadašnjeg poznatog vlasnika i nekadašnjeg poznatog muža njegove današnje vlasnice. Prevrnuo, naime, nekadašnji poznati novinar sinu cijelu sobu – tražio valjda za predizbornu kampanju pare od stana što mu je mali onomad prodao kćerci nekadašnjeg poznatog reisa Mustafe Cerića – pa na koncu u kuhinji otvorio frižider, a iz njega iskočio pravi pravcati zmaj, ovoliki, raširio ona krila, suknuo vatru i ovako rekao: “Beglerbeže, Bosne i Bošnjaka je bilo i biće, bilo je i prije vas, a bit će i poslije vas!”.

Ili su dakle tabletice, ili je – u što lično ne vjerujem previše – tražeći pare u kuhinji, našao Oslobođenje, a u Oslobođenju moju posljednju kolumnu, gdje sam analizirao sadržaj velikog vezira Bakira Izetbegovića u dupetu sultana Tajipa Erdogana, pa se prisjetio Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne. “Stotinu osamdesete obljetnice njegove smrti u Bosni se – naročito u dane velikog slavlja zbog Erdoganove pobjede u Turskoj – nitko neće sjetiti”, slutio sam ovdje prošlog tjedna. I jasno, krivo sam slutio.

Sad, je li zbog mog teksta, ili zbog nečeg drugog – možda je kod sina našao tablete onoga njegova prijatelja narkomana, što su Bakirove obavještajne službe nepogrešivo razotkrile kao vođu proljetnih narkomanskih demonstracija u Mostaru – vrag će znati, a nije ni važno. Tek, ugledao Fahro u kuhinji Zmaja, pa odmah u intervjuu Patriji izjavio kako je “zbog Bakira Izetbegovića i dvadeset četiri godine vlasti SDA Bosna i Hercegovina jedina evropska zemlja koja se zbog dnevne, poltronske politike stidi svojih gromada”, podsjetivši tako – istina, svojim riječima – na stotinu osamdesetu obljetnicu smrti Zmaja od Bosne, “velikog borca za autonomiju BiH, a koju zvanične institucije u BiH ni na koji način ne obilježavaju”.

“Narod kojem se briše historija i identitet mora dobiti vlast koja će ohrabriti naše naučne institucije, obrazovanje i medije da Husein-kapetan Gradaščević bude naš temeljni ponos, a ne neko koga odnarođena elita gura izvan kolektivne memorije bošnjačkog korpusa, nacionalnog identiteta našeg naroda i cijele BiH. Nakon historijske borbe kapetana Gradaščevića u Sarajevu smo, kao i danas nakon borbe Armije RBiH, politikom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, dovedeni u sramnu poziciju pukog vazala”, kaže Radončić, a javlja Patria.

Ili je, eto, do mene ili do tabletica, do nečega svakako jest, jer stotinu osamdeseta obljetnica smrti Zmaja od Bosne – kako joj sam redni broj kaže – nije bila prva. Bilo je tih obljetnica i prije, svake godine po jedna, pa ipak ih je, eto, okruglih stotinu osamdeset prošlo prije nego je zmaj iskočio iz frižidera u Fahrinoj političkoj kuhinji.

Prije deset godina, recimo, na stotinu sedamdesetu obljetnicu smrti Husein-kapetana Gradaščevića, “nekadašnji poznati novinar” Fahrudin Radončić bio je previše zauzet građevinarstvom, da bi mu smetao vazelinski, pardon vazalni odnos SDA prema Turskoj, i sama SDA, uz čiju je logističku potporu po Sarajevu gradio kule i čardake nebu pod oblake. Zato se valjda tada još nije sjetio Zmaja od Bosne.

Prije dvadeset godina, opet, na stotinu šezdesetu godišnjicu smrti Husein-kapetana, nekadašnji je poznati novinar još bio odveć zauzet biznisom da bi mu smetao i vazalni odnos SDA prema turskim sponzorima i sama SDA, uz čiju je logističku podršku tada pripremao pokretanje Dnevnog avaza, dugo godina službenog lista Stranke demokratske akcije i dinastije Izetbegović. Zato je valjda i tada držao Zmaja u frižideru.

Tamo ga je, najzad, nekadašnji poznati novinar držao i prije trideset godina, na lijepu, okruglu stotinu pedesetu godišnjicu smrti Husein-kapetana Gradaščevića, kad je još bio previše zauzet obavezama na mjestu izvršnog sekretara za informisanje Opštinskog komiteta Saveza komunista Titograda. Zato mu valjda ni tada nije smetala Stranka demokratske akcije: ne što je još nije bilo, već što njegov Opštinski komitet nije ni bio nadležan za druga Aliju Izetbegovića, baš nekako tih dana u Sarajevu osuđenog zbog Islamske deklaracije.

Uopće, kako vidimo, “nekadašnji poznati novinar” – ali i nekadašnji poznati ministar i nekadašnji poznati biznismen, nekadašnji novinski izdavač i građevinar, nekadašnji poznati vazal Izetbegovićevih i nekadašnji poznati sekretar za informisanje Stranke demokratske akcije, a bogami i Saveza komunista – prilično je nekadašnji za nekoga tko vodi Stranku za bolju budućnost.

Svako toliko, po potrebi, Fahrudin Radončić postane nekadašnji netko. Sjetit ćete se kako se onomad, zidajući medijsko-građevinski imperij i pripremajući se za politički angažman, najavio kao “bosanskohercegovački Silvio Berlusconi”, pa kad je talijanski kabadahija prdnuo u čabar, nekadašnji je bosanski Berlusconi stao tražiti novog uzora, sve dok ovih dana nije sebe otkrio kao “bosanskohercegovačkog Aleksandra Vučića” – istog onog što se, avaj, jednako onomad predstavljao kao “srpski Ivo Sanader”, nakon čega je i hrvatski kabadahija veličanstveno prdnuo u čabar. Zato je valjda i osnovao Stranku za bolju budućnost. I vi biste se na Fahrinom mjestu nadali da će budućnost biti bolja.

Nije stoga lako, mora se to reći, nekadašnjemu nekome i nečemu, svakome i svačemu. Nije jednostavno takvome se nekadašnjem snaći u vlastitoj biografiji: tko će popamtiti s kim je sve radio i surađivao, kome je sve pomagao i tko je pomagao njemu, što je govorio, a što bi mu bilo bolje da nije. Sve mu se onda pobrka, pa više ne zna što je prošlost, što sadašnjost, a što bolja budućnost.

Tako mu nekidan Bakir banuo u dnevnu sobu – “Fahro”, na rubu očaja će on, “jesil’ slučajno vidio Zmaja od Bosne?” – a nekadašnji mu poznati novinar odgovorio: “Pusti zmaja, nego jesil’ slučajno vidio neke moje tabletice?”