Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, jula 1942. upali njemački vojnici, ustaše i četnici u neko potkozarsko selo, pa zatekli tamo samo jednu staricu u crnom.”Baba, kaži brzo, đe su partizani?”, prijeteći joj podvikne mrki četnik, a baba ga zbunjeno pogleda i kaže: “Đesupartizani!”

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Dobro, vic je vic, sve okej, malo smo se nasmijali – šala nas je održala, njojzi hvala – a sad ozbiljno, bez zajebancije: gdje su partizani? Kažite brzo, gdje su bili partizani u ljeto 1942., za ofenzive nacističke vojske i njenih saveznika, čuvene operacije West Bosnien, odnosno slavne bitke na Kozari? Gdje se dedoše hrabri Titovi gerilci?

– Nema ih – rezignirano je početkom juna 1942. na svom položaju spustio dvogled vojvoda Uroš Drenović, komandant četničkog odreda “Kočić”.

– I dalje ništa – dva tjedna kasnije slegnuo je ramenima ustaški pukovnik Ivan Brozović, zapovjednik Banjolučkog zdruga.

– Nicht. Keine partisanen – mjesec dana kasnije zbunjeno je zavrtio glavom general Friedrich Stahl, zapovjednik 714. divizije Wehrmachta.

– Da im se nije šta dogodilo? – sedamdeset tri godine kasnije malo se već i zabrinuo Milorad Dodik, senzacionalno u govoru na Mrakovici otkrivši kako u slavnoj bitci na Kozari zapravo uopće nije bilo nikakvih jugoslavenskih partizana, već samo Srba.

“Istorijske činjenice govore da je srpski narod bio taj koji se masovno pridružio antifašističkom bloku, dok su drugi narodi s prostora Jugoslavije to učinili kad su vidjeli kako će završiti Drugi svjetski rat!”, autoritativno je zaključio Dodik, kružeći starim vojničkim dvogledom po obroncima Kozare, ne bi li se negdje možda pojavili ti dugo iščekivani drugi narodi s prostora Jugoslavije, da se u sudačkoj nadoknadi pridruže pobjedničkoj srpskoj vojsci i da konačno završi Drugi svjetski rat. Godina je dvije hiljade petnaesta, prilično je već izvjesno kako će završiti – na herojskoj Kozari, recimo, Nijemci i partizani nemaju nikakve šanse – pa će Hrvati i Bošnjaci sad, svaki čas, samo što nisu.

Osim, jasno, ako im se – gluho bilo – nije nešto dogodilo.

Kako vidimo, nije na Kozari bilo jugoslavenskih partizana, pa je zato valjda – nema što drugo biti – krajnje neprimjereno bilo da se na obilježavanju sedamdeset treće obljetnice partizanskog proboja obruča na Kozari pjevaju partizanske pjesme. Policija je tako u posljednji čas, prije nadahnutog govora Milorada Dodika, spriječila grupu mladih antifašista s petokrakama na zastavama, koji su došli na posve bizarnu ideju da na partizanskoj obljetnici zapjevaju par partizanskih pjesama, pa ih odvela u nepoznatom pravcu. Da li u obližnji Jasenovac ili u pak u Auschwitz, do zaključenja ovog broja Oslobođenja nije poznato.

Svega je i svačega, eto, svugdje i svekad bilo, ali toga da se na godišnjicu partizanske bitke ne smiju pjevati partizanske pjesme, toga ima samo u Republici Srpskoj. I drugdje na shizofrenom, čudovitom Balkanu, ne kažem, zabranjeno je mahati partizanskim zastavama i pjevati partizanske pjesme, ali samo na dernecima okupatorskih uguza: ako pak ima partizanskih derneka, a ima još gdje ih ima, ne smiju se na njima, recimo, mahati četničkim zastavama ili pjevati ustaške pjesme. Negdje, opet, nema niti partizanske svečanosti, niti partizanske pjesme, niti ikakvih problema, Samo u Republici Srpskoj, međutim, ima partizanskog slavlja, na kojemu se ne smiju slaviti partizani.

Umjesto toga, Mrakovica je izgledala poput četno-sela: na vašarskim štandovima oko Džamonjinog spomenika nudio se uobičajeni kineski Alo Bre Kitty program – zastave s šupljim četničkim lubanjama, šajkače s kokardama za iste, ce-deovi s najlepšim ravnogorskim pesmama, šalovi, ikone, magneti, čokanji, knjige na mala slova, slikovnice na velika, šolje na Veliku Srbiju, i jasno, majice: oćeš na “Živ je Draža umro nije”, oćeš na “veru u Boga”, oćeš na Radovana i “Ćeraćemo se još” ili na đenerala Mladića i “Đenerale bojiš li se koga? – Samo Boga i više nikoga”. Na Ravnoj Gori nije bolja ponuda četničke galanterije, i da živ je Draža – da dakle umro nije – ne zna se bi li više bio iznenađen činjenicom da sedamdeset godina nakon rata živa umrla nije ni ravnogorska ideja, ili činjenicom da četnici na Mrakovici zapravo obilježavaju partizanski proboj iz obruča.

– Ne, ne, to je nesporazum! – zavapio bi živ i neumrli Čiča. – Sve ste krivo razumeli, ja sam dve hiljade ljudi s Marčetićem i Drenovićem poslao da pomognu Nemcima i ustašama protiv Titovih partizana!

“Srpski narod nikada nije bio na pogrešnoj strani čovečanstva!”, oprezno ga je u svom govoru na svečanosti ispravio srpski ministar za rad i boračka pitanja – ove godine Vučićev dežurni za Drugi svetski rat i masovne grobnice – zaokruživši tako i dovršivši kliničku sliku balkanske antifašističke šizofrenije. Što se pak srpskog antifašizma tiče, ministar je barem na današnjoj četničkoj Kozari u pravu: Srbi su bili i na jednoj i na drugoj strani, na sve četiri strane svijeta zapravo, i s Titovim komunistima, i među njihovim žrtvama, i s Hitlerovim i Pavelićevim nacistima, i među njihovim žrtvama, prosto matematički uvijek i u svakom slučaju na pravoj, odnosno – jebiga – “nikada na pogrešnoj strani”.

Nije stoga toliko upadljiv bio izostanak onih par zabludjelih golobradih klinaca kojima je palo na pamet po Kozari pjevati “Oj Kozaro”, koliko upravo bolni izostanak četničkih drugara s Kozare, Führerovih vojnika, Poglavnikovih ustaša i njihove Heil Kitty galanterije na štandovima: izostanak dakle onih Dodikovih “drugih naroda” što su se, slobodno prevedeno, Srbima pridružili kad su vidjeli kako će započeti Drugi svjetski rat.

Elem, jula 2015. na planini Mrakovici sastali se svi četnici, pa zatekli tamo Milorada Dodika. “Kaži brzo, kneže viteže kad te vidješe razveseliše li ti se?”, pitali ga kasnije novinari, a Mile ih zbunjeno pogleda i reče: “Jašta!”

U suvremenom srpskom antifašizmu, shvatili ste, niđe veze.