Kliker.info

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, umro Tito, pa se Bog i Sotona na nebesima posvađali gdje mu je vjekovati. Sotona tvrdio da je Broz bio diktator, još k tomu ateist, i da mu je mjesto u Paklu, dragi Bog pokazivao dolje milijune što plaču za dobrim drugom Titom, tvrdeći da je takvome mjesto u Raju, i na kraju se dogovorili da godinu dana bude u Paklu, a godinu u Raju.

Piše :  Boris Dežulović (Oslobođenje)

Nakon Titove prve godine u Paklu, došao tako red da ga Bog primi u Raj. “Ne znam što ću više s njim”, požalio se Sotona Bogu, “sve mi je demone pretvorio u pionire, pa organizirao radne akcije!” Prošla onda još jedna godina, stiglo vrijeme za smjenu, pa došao Sotona u Raj da ga preuzme od Boga. “Ne znam o čemu pričaš”, odriješito mu odgovorio bradati. “Ja ne postojim!”

Bila je to, složit će se povjesničari svih svjetonazora i vrijemenazora, jedna od ključnih osobina Josipa Broza: umio je i s Jednima i s Drugima, mudro i vješto balansirajući na tankoj granici Zapada i Istoka, Kapitalizma i Komunizma, Vjere i Nevjere, koristeći malo Jedne protiv Drugih, malo Druge protiv Jednih. Jedni su vikali “Mi smo Titovi, Tito je naš!”, Drugi uzvraćali “Mi smo Titovi, Tito je naš!”, svađali se Jedni i Drugi čiji je Tito, pa se na kraju dogovorili da godinu dana Jedni Titu šalju komesare, naftu i industrijske strojeve, a Drugi da mu onda godinu dana šalju filmove, oružje i mlijeko u prahu.

Pune trideset tri godine prošle su, eto, otkako Josip Broz mudro i vješto balansira između Raja i Pakla – eno Raj uredio kao radničko odmaralište u Zaostrogu, a od Pakla napravio modernu željezaru, Hitler i Staljin pjevajući svako jutro biciklama idu na posao – a Jedni i Drugi dolje se još svađaju čiji je Tito. Posvađali se tako oko Josipa Broza, sve vičući “Ja sam Titov, Tito je moj!”, ni manje ni više nego jedan bivši komunist i jedan ni manje ni više nego bivši – reis.

Zlatko Lagumdžija, Titov pionir informatike u Bosni i Hercegovini, nekadašnji kandidat Saveza komunista za Predsjedništvo BiH i doživotni maršal bosanskohercegovačkog SDP-a, na predizbornom je skupu u Novom Sarajevu tako najprije upisao Josipa Broza u SDP – “Bila je jednom jedna partija, jedne velike zemlje, i imala je najvećeg sina koji je hodao ovim prostorima u zadnjih, Bog te pita koliko stotina godina. Taj se čovjek zvao Josip Broz Tito. Mi smo Titova partija!” – pa već u sljedećoj rečenici, obećavajući Titovu jednu, jedinstvenu i ujedinjenu Bosnu i Hercegovinu, cijeli Titov SDP upisao u Rijaset Islamske zajednice BiH. “S vama to možemo, bez vas neka nam je Bog na pomoći”, nastavio je s pozornice urlati vidno rastrojeni predsjednik SDP-a, histerično gužvajući papir s pripremljenim govorom: “A i Bog će nam pomoći kad uradimo sve što možemo, jer Bog pomaže onima koji vjeruju!”

U dvije rečenice Zlatko Lagumdžija je tako došao od Tita do Boga. Dugačak put do duševnog smiraja, za koji su nekima trebala cijela desetljeća titanske unutarnje borbe, maršal SDP-a prešao je u svega pet sekundi, i ne zna sad čestiti glasač je li SDP “Titova partija” kojoj će “i Bog pomoći”, ili je “Allahova partija” kojom će “i Tito pomoći”. Jer Tito, shvatili ste, “pomaže onima koji vjeruju”. Ili što je već Lagumdžija htio reći.

Nije se pod onom mramornom kockom na Dedinju Josip Broz još pošteno ni okrenuo, a već dan-dva kasnije u Muzeju Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, za govornicom s koje je drug Tito osnovao Jugoslaviju, nezavisni kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva, bivši bosanskohercegovački reisul-ulema dr. Mustafa Cerić, najprije je Josipa Broza upisao u Rijaset Islamske zajednice – “Mnogi će reći da ja samo šokiram, e pa evo onda još jedan šok: mnogi me, kao bivšeg reisa sigurno nisu mogli ni zamisliti ispod biste Josipa Broza Tita, da se obraćam sa govornice sa koje se i on obraćao” – pa već u sljedećoj rečenici, objašnjavajući kako tekovine i poruke AVNOJ-a vrijede i danas, krenuo otamo gdje je Lagumdžija stao, samo unatrag: “Bilo je dobrih stvari u bivšoj Jugoslaviji, i smeta mi što neki sada monopoliziraju Tita i upotrebljavaju ga za lični interes, a imajući u vidu šta i kako rade, ne bi smjeli spominjati ni Tita ni antifašizam. Tito je bio nešto drugo… oni su nešto treće!”

U dvije rečenice, eto, Mustafa Cerić je došao od Boga do Tita. Dugačak put do socijalističke revolucije, za koji su nekima trebala cijela desetljeća titanske unutarnje borbe, bivši je reis prešao je u svega pet sekundi, i ne zna sad čestiti glasač što je u bivšoj Jugoslaviji bilo dobro, a što u sadašnjoj Bosni i Hercegovini nije, tko „monopolizira Tita i upotrebljava ga za lični interes”, a tko ga monopolizira i upotrebljava za više ciljeve, dakle za “tekovine i poruke AVNOJ-a”. Ili što je već Mustafa Cerić htio reći.

Okreće se tako Josip Broz u grobu kao Lagumdžija i Cerić na vjetru: bivši komunist zaklinje se na vjernost drugu Titu sve prizivajući Boga i Božju pomoć, a bivši se reis na vjernost zaklinje dobrome Allahu, sve prizivajući Tita i AVNOJ. “Mi smo Allahovi, Tito je naš!”, viče predsjednik SDP-a, “Tito uekber!”, uzvraća bivši poglavar Islamske zajednice.

Tko u Bosni nije poludio, kaže stara ratna, taj nije normalan.

Elem, umro Tito, pa se Zlatko Lagumdžija i Mustafa Cerić posvađali čiji je rahmetli maršal. Lagumdžija tvrdio da je Broz bio komunist i ateist, i da mu je mjesto u SDP-u, Cerić pokazivao dolje Muslimane s velikim M što plaču za dobrim drugom Titom, tvrdeći da je takvome mjesto u Rijasetu, i na kraju se dogovorili da godinu dana bude u SDP-u, a godinu u Rijasetu. Nakon Titove prve godine u Islamskoj zajednici, došao tako red da ga Lagumdžija primi u SDP. “Ne znam što ću više s njim”, požalio se Cerić, “cijeli je Rijaset pretvorio u Komitet, pa izdao ferman da nema Boga!” Prošla onda još jedna godina, stiglo vrijeme za smjenu, pa došao Cerić u SDP da ga preuzme od Lagumdžije. “Ne znam o čemu pričaš”, odriješito mu odgovorio predsjednik SDP-a. “Tito ne postoji!”