Kliker.info

Ako sam dobro shvatio, ozbiljno je to sad pitanje ispalo, ta stvar sa suspenzijom Donalda Trumpa na svjetskim društvenim mrežama. Nakon što je pristaše mobilizirao za napad na Kongres 6. januara – i pokušaj zavođenja onoga što bismo mi na Balkanu nazvali „Šestojanuarskom diktaturom“ – najprije Twitter, a potom i Instagram, Facebook, YouTube, Reddit, TikTok, Twitch, Shopify, Snapchat, Pinterest – sve vodeće internetske platforme zaključale su račune još uvijek aktualnog predsjednika Sjedinjenih Država. 

Piše : Boris Dežulović

A vodeći umovi svijeta i naših malih palanki sve otada živo i žučljivo raspravljaju o tome je li zabrana objavljivanja kratkih poruka na Twitteru ono što naša politički korektna kultura zove društvenom odgovornošću, ili je ipak riječ o – cenzuri.

Dobra, stara cenzura vratila se tako u naše živote, još od Sovjetskog Saveza i jugoslavenskih ideoloških komisija nije nam bila društvenom temom. U fantastičnom historijskom obratu, tridesetak godina nakon komunističkog SSSR-a, s potpuno istim obrazloženjem kojim su zloglasni sovjetski cenzori ušutkavali disidente, dakle „zbog poticanja na nasilno rušenje ustavnopravnog poretka“, goleme kapitalističke multinacionalne korporacije danas ušutkavaju – predsjednika Sjedinjenih Država!

Ovaj je svijet, čini se, ispao mnogo luđi nego što ga je itko tada mogao zamisliti. Sve je George Orwell onomad lijepo i prilično točno opisao, i 1984. i jednakije među jednakima i Ministarstvo istine i Velikog brata koji nas nadgleda s velikih ekrana, ali niti on nije mogao zamisliti da će Ministarstvo istine 2021. kanal isključivati – Velikom bratu.

Javit će se, istina, i stidljivi glas razuma koji će pitati: kako je, zaboga, svijet funkcionirao prije društvenih mreža, kako su američki predsjednici objavljivali ratove prije Twittera? Na društvenim mrežama @realDonaldTrump samo je jedan od nekoliko milijardi korisnika sa šifrom za Twitter ili Facebook, ali u stvarnom, fizičkom svijetu on je jedini korisnik kovčežića sa šifrom za lansiranje interkontinentalnih nuklearnih projektila.

Kada, recimo, nas anonimne smrtnike bez šifre za nuklearne projektile Facebookov algoritam suspendira zbog veličanja nacizma, jer smo objavili zajebanciju na račun Hitlera – ili naprosto zato što smo objavili nepriličnu sliku domaćeg krumpira koji izgleda kao par ženskih sisa – mi ne možemo sazvati konferenciju za novinare i računati na udarni termin CNN-a i naslovnicu New York Timesa. Kad su cenzurirali nas, slabo se govorilo o cenzuri: o njoj se, eto, ozbiljno počelo razgovarati tek kad je jedan od nas par milijardi – štoviše, možda i najveći kreten među nama – pozvao svoje followere da upadnu u američki Kongres.

Orwell nije mogao ni zamisliti da će Ministarstvo istine 2021. kanal isključivati – Velikom bratu (FOTO: HINA/EPA/Michae Reynolds)

Civilizacija u kojoj je sloboda riječi i misli postala tema tek kad su joj žrtvom pale riječ i misao najmoćnijeg kokošara u cjelokupnoj povijesti svijeta bolje od ovoga vjerojatno nije ni zaslužila. Pa ipak, sloboda je univerzalna vrijednost: jedan od nas na društvenim mrežama, Donald Trump s nama ravnopravno dijeli i prostor zajedničke slobode. Prije onih tridesetak godina, davno prije Twittera i Facebooka – sjetit će se stariji – potpisivali smo peticije da se takva jedna sloboda omogući Vojislavu Šešelju, u to vrijeme proganjanom jugoslavenskom disidentu. Bismo li je potpisivali danas? Odgovor na to pitanje razmjerno je jednostavan test slobode o kojoj pričamo.

Ključno je stoga pitanje: o kojoj slobodi zapravo pričamo?

Prostor slobode kojega smo nekad dijelili sa Šešeljem bio je zajedničko, javno dobro, komunalna katastarska jedinica: ovisno o regulaciji pravila na tom javnom dobru razlikovali smo rigidni komunistički Sovjetski Savez od jednopartijske, ali liberalnije Jugoslavije, i liberalnu, ali jednopartijsku Jugoslaviju od demokratskog Zapada i mitoloških slobodarskih Sjedinjenih Država. To javno dobro – taj prostor slobode – danas je, međutim, privatna parcela: društvene mreže i internetske platforme u stopostotnom su vlasništvu mogula iz Silicijske doline, prištavih klinaca koji su još sinoć smišljali aplikacije za dijeljenje krumpira u obliku ženskih sisa, a danas ušutkavaju predsjednika najveće svjetske velesile.

Jesmo li onda, principijelno i pravednički dižući glas za slobodu govora Donalda Trumpa – smatrajući zaključavanje njegova Twitter profila cenzurom – pristali na privatne parcele internetskih monopolista kao na prostore svoje slobode? Ili smo na tu veličanstvenu prevaru ipak pristali mnogo ranije, radosno otvarajući svoj račun i grozničavo klikajući na svaki „Yes“, „Accept“ i „Submit“, nestrpljivo prema širokim poljanama slobode preskačući sva ona sitna slova iz rubrike „Terms and conditions“?

U svojoj suštini, cenzura Donalda Trumpa – ili bilo kojeg debila koji na Facebook stavi, recimo, kukasti križ – zapravo je potpuno ista stvar kao kad je onaj besramno bogati arapski šeik od Ferrarija dobio trajnu zabranu kupovanja novih modela, jer je presvlačeći svoj novi bolid zlatnim listićima i Swarovski kristalima pokazao nepoštivanje Ferrarijeva branda i pravila igre. Pa ipak, nije se čulo da je zabrana iz Marinella ugrožavanje šeikovih ljudskih prava.

Ako je pak to to, ako je gašenje Trumpova računa na društvenim mrežama cenzura, ako je sloboda dakle ona parcela pod koncesijom i monopolom startup klinaca što smišljaju nove levele za Crush Candy, samo dakle još jedan proizvod iz šarene ponude IT-kompanija i telekomunikacijskih divova, i ako je sva sloboda našega svijeta onaj uski prozorčić za dvjesto osamdeset znakova na Twitteru – ako nam je umjesto Immanuela Canta tumači odvjetnički ured sa četiri prezimena iz nekog njujorškog staklenog tornja – ja se, hvala na ponudi, iz te slobode s veseljem odjavljujem.

Dopuštaju li Dnevnikovi „terms and conditions“ – jebala vas takva sloboda.

(Lupiga)