Boris Dežulović : od Bleiburga do Salzburga
Kakav je to ludi dan bio, taj petak, deseti! Na kolegiju u sjedištu HDZ-a Jadranka Kosor je pripremala priopćenje o hapšenju Ive Sanadera, dok su u dnu velikog stola muškarci poluglasno komentirali vijest da je Robert Prosinečki postao novi trener Crvene Zvezde.
– Dajte, ljudi! Vlado, Luka?! – podviknula konačno premijerka. – Uhapsilo Sanadera, a vi o nogometu! Šeks, Bebić i društvo u dnu stola posramljeno su objesili glave, kad je iznenada upala tajnica, gospođa Štefanija. – Gospođo Jadranka, ja se ispričavam što vas prekidam, ali sasvim smo zaboravili da je danas deseti!
– Deseti?? – golemi se upitnik nadvio nad premijerkinom glavom i cijelim konferencijskim stolom. – Deseti prosinca – gledala je gospođa Šefanija u tucet mliječnobijelih očiju. – Na današnji dan je umro Predsjednik! – U jebote, stvarno! – skočila i premijerka i svi za stolom. – Imamo li vijenac? Koliko je sati? Brže, novinari su već tamo… fak, fak!
– Kako ono, na vrh mi je jezika…? – Franjo Tuđman – kratko mu odgovorila Jadranka, trenutak prije nego će se crni konvoj uz škripu kočnica zaustaviti pred mirogojskim arkadama. – Jesi li sigurna da je to danas? – pitala je zadihana premijerka gospođu Štefaniju, gledajući sablasno prazno groblje. Žive duše tamo nije bilo, ako se u žive duše ne računa Zdravko Tomac. Nijednog novinara, nijednog fotografa, nijedne kamere.
Da nije gospođa Štefanija mobitelom snimila kako predsjednica Vlade polaže cvijeće na crnu ploču, ne bi državna televizija ni imala prilog s Mirogoja. Ne bi se Hrvatska zapravo ni sjetila jedanaeste godišnjice smrti Otca moderne hrvatske države, da nije bilo gospođe Štefanije. Sic transit gloria Ćaćae.
Jedanaest godina kasnije, sjećaju ga se još samo uža obitelj i Zdravko Tomac: na dan njegove smrti, slučajno ili ne – a ni Richard Dawkins, da živi u Hrvatskoj, ne bi vjerovao u takve slučajnosti – glavna je priča da je u Salzburgu uhapšen Ivo Sanader, onaj njegov vjerni šef kabineta što je u međuvremenu postao kalif na mjestu kalifa, pa detuđmanizirao stranku i završio proces historijske tranzicije, od Bleiburga do Salzburga.
Bolno je tako simbolično završila jedna epoha: onako kako su nekoć najizvrsniji hrvatski muževi u dugačkim kolonama bježali preko Slovenije, da bi se u Austriji predali saveznicima, šezdeset pet godina kasnije najizvrsniji hrvatski muž opet bježi stazama kontrarevolucije, ponovo preko Slovenije u Austriju, da bi tamo završio u zarobljeništvu, čekajući da ga saveznici izruče vlastima u domovini.
Sve je isto kao nekoć, samo što Vođa križnog puta ovoga puta nije bauljao Slovenijom u dugačkoj koloni konjskih zaprega, već sam, u šminkerskoj kćerkinoj Volkswagen-bubi, sa Samsonite torbama i Bossovim odijelom obješenim nad stražnje sjedište. I što je sa sanducima državnoga zlata i kartom za Ameriku v žepu, ovoga puta u štakorskim kanalima ipak zaglavio.
Nisu ga sačekali mrki britanski oficiri, već mrki austrijski policajci, nisu ga sačekali na pustoj austrijskoj ledini, već na auto-cesti Villach-Salzburg, kod tunela Tauern, na naplatnoj kućici na kojoj će jednog dana stajati valjda spomen-ploča, “Zum Gedenken an den Unschuldigen Opfer der Salzburger Tragödie”, “u spomen na nedužnu žrtvu Salzburške tragedije”.
Ili kako će već pisati na kućici u kojoj je skončao kroatische kanzler, na ploči što će je postaviti Počasni Salzburški vod, kad jednog dana izađe iz kazamata. Završit će tako Sanaderov Kružni put, kalvarija od Zagreba preko slovenskih vrleti do Salzburškog polja i nazad, kao veličanstveno finale Tuđmanove epohe. Ne bježi se šezdeset pet godina kasnije iz Hrvatske zbog ratnih zločina, jer zločin je bio samo jedna stavka biznis-plana, slavni je Domovinski rat za salzburške žrtve bio tek slavna Oružana pljačka.
Zato je valjda složeno da slučajno istog tog crnog petka bude uhapšen i odavno zaboravljeni Tomislav Merčep, da Ivo Sanader dakle bude uhapšen u bijegu u inozemstvu, gotovo u izravnom prijenosu, a komandant pakračkih eskadrona smrti u svome stanu na zagrebačkom Središću, tiho i neprimjetno, odveć glup da shvati kako će najebati jednako kako se i proslavio.
Novi početak
Da će završiti poput Glavaša, kao tableta Calgona za najtvrdokornije mrlje na partijskoj savjesti, suštinski dakle iz istog razloga zbog kojega su nekoć dobijali ordene, dok su ubijajući Srbe odvlačili pažnju nadzornih kamera u trezoru. Merčepa se, kao i vrhovnog mu zapovjednika Tuđmana, danas više nitko ne sjeća, iako je njegovo besmrtno djelo ugrađeno u same temelje one naplatne kućice na ausgangu kraj Salzburga.
Epoha je završena, i sve je spremno za novi početak. U sjedištu HDZ-a, na Markovu trgu, u Vladi i Saboru, novi su ljudi. Eno tamo danas dvoje najmoćnijih, što o svemu tome ništa nisu znali: Jadranka Kosor, nekad desna ruka Ive Sanadera, što za njegovo isisavanje novca prvi put u životu čuje, i Vladimir Šeks, nekad desna ruka Franje Tuđmana, što je ubojice iz Merčepovih eskadrona onomad puštao iz zatvora kao golubove, i što za njihove zločine prvi put u životu čuje.
– U Austriji uhićen Sanader, u Zagrebu uhićen Merčep, u Beogradu Prosinečki potpisao za Zvezdu!!! – bjesni za to vrijeme negdje gore Ćaća, vrteći se kao trotul. – Ima li danas ijedna dobra vijest?!? – Ima, gospodine Predsjedniče – odgovorio mu, vele, Gojko Šušak čitajući novine. – Balašević u Splitu napunio Loru. Boris Dežulović (Slobodna Dalmacija)
Komentari