Kliker.info

Kako  u svakoj šali ima malo istine – to zna svaki dobar humorist – i kako su nakon svake Glavaševe dosjetke s papirićima Dravom plivali srpski leševi, tako je i dvije-tri godine nakon uspjele šale s istražnim sucem Branimir Glavaš zaista završio u Bosni. Nije ga zato osobito teško zamisliti u nekoj budućnosti u kafani s generalom Ratkom Mladićem, najvećim živućim srpskim šaljivdžijom, s kojim dijeli mnoge interese. Kao što je s njim, kako Benny Hill Glavaš u šali zna reći, „harao po Srebrenici“. Nije to, naravno, šala zato što Glavaš u srebreničkom genocidu nije sudjelovao, već zato što se srebrenički genocid nije ni dogodio. Kao, uostalom, ni Jasenovac.Raširen je mit da desničari i fašisti nemaju smisla za humor. Njihovi su vođe uvijek neki smrknuti i nadrkani tipovi koji se nikad ne smiju, pa ako im i ne vidiš na zabrinutom licu bolan grč weltschmertza, eno ih gdje u oku nose sav kroatienschmertz ili serbienschmertz ovoga svijeta. Njima, jasno, nije do zajebancije. Do zajebancije njima nije zato što za zajebanciju nije vrijeme. A nikad u historiji svijeta nije bilo da je desničarima i fašistima bilo vrijeme za zajebanciju.

Za taj su mit, govoreći pošteno, prilično zaslužni i sami. Pogledajte samo hrvatske desničare i fašiste: rijetki su oni koji bi šalu prepoznali i da im pred nosom maše pištoljem. I to doslovno: sjetit ćete se te epizode od prije gotovo dvadeset godina, kad je HDZ u Benkovcu izveo šaljivi skeč s onim Srbinom što je kao naumio ubiti Franju Tuđmana, pa je HDZ-ov saborski zastupnik Petar Šale za govornicom mahao nekakvim plastičnim pištoljem kojim je Tuđman trebao biti ubijen. Šalu tada gotovo nitko nije ozbiljno shvatio: sve što se kasnije dogodilo danas je povijest, koja uči kako Šalu nikad ne treba preozbiljno shvaćati.Tuđman je, recimo, usprkos raširenom mišljenju imao smisla za Šalu, pa ga je uskoro postavio za javnog pravobranitelja. Još se pamti kad je jednom zgodom, nakon pijanke po osječkim gostionicama, veselo društvo visokih HDZ-ovaca završilo u kući Branimira Glavaša u predgrađu Osijeka, kako je tamo pravobranitelj Petar Šale ponovio skeč s pištoljem i sam se ranio u nogu. Upucao se čovjek kao od Šale. A domaćin Glavaš se, kažu, tri dana smijao. Taj je uvijek imao smisla za Šalu.

Eto, kad već spominjem Branimira Glavaša, pisao on ovih dana dnevnik za Jutarnji list, pa s datumom 11. srpnja napisao i ovo: „Putujem prema Derventi. Telefon najednom zazvoni. Poznat mi je broj. Zove moj stari ratni drug, general Ratko Mladić. Srdačno se prisjećamo naših ratnih dana, kada smo harali po Srebrenici. Ratko je dobro, na dijeti je, pije samo sok od brusnice i glođe janjeće kosti. Zahvaljujem mu što nije odao da sam i ja skupa s njim izvršio genocid u Srebrenici, na što se Ratko grohotom nasmije i reče: ‘Ajde bre Brane, znaš da te nisam odao ni za zločin u Jasenovcu iz tvog prvog života!'“Nije, eto, Branimira Glavaša smisao za humor izdao ni u najtežim danima njegova života, kada osuđen na deset godina zatvora i progonjen poput zvijeri luta zemljom Bosnom. Humor ga je, veli, i održao. „Nema zločina koji se nakon Drugog svjetskog rata nije dogodio, kako vidite, bez mojeg sudjelovanja. Od toga nadrealističkog košmara mogu se braniti jedino humorom“, piše ugledni slavonski humorist, satiričar i ratni zločinac Branimir Glavaš u Jutarnjem listu.

Glavaš tako razotkriva pozadinu mita o desničarskom i fašističkom smislu za humor. Njega nema zato što su njihove teme ozbiljne, velike, epske, historijske, nacionalne i slavne. Nema zajebavanja s državom, nacijom i historijom, nema zajebavanja sa slavnim bitkama, ratovima, zločinima i genocidima. Glavaš, međutim, hrabro kroči i u tu zabran, pa zbija šale s Jasenovcem, Ratkom Mladićem i Srebrenicom, i to sa hrabro izabranim datumom, 11. srpnja, točno na dan četrnaeste godišnjice urnebesnog genocida nad srebreničkim muslimanima: „Srdačno se prisjećamo naših ratnih dana, kada smo harali po Srebrenici“.

– Hahaha, ta ti je dobra – točno se može čuti hijenski smijeh društva u kafani u Derventi. – Ajde ispričaj onaj o Muji i Hasi iz Srebrenice, znaš onaj.

– Najkraći vic o Muji i Hasi? – igra Glavašu samozadovoljno osmijeh, dok društvo oko stola čeka.

– Taj, taj – klima glavom Glavašev prijatelj i već se smije.

– Ha – otpije Glavaš gutljaj, pa počne. – Idu Mujo i Haso i sretnu Ratka Mladića.

– I? – začuje se s kraja stola, dok kafana plače od smijeha.

– Glupane, kako ne shvataš, sreli su generala Mladića, adio, doviđenja, nema više Muje i Hase, gotov vic!

– Nisu sreli Mladića, nego Arkana – začuje se sa šanka. – To je stari vic.

– A jok – opet će Glavaš. – Sreli su u stvari mene! Šta nisi čuo da sam ja skupa s Mladićem izvršio genocid u Srebrenici?

Kafana se opet zatresla od muškog smijeha, jedan debeli se umalo ugušio u pola zalogaja janjetine, drugi je plačući pridržavao trbuh i trčao u zahod.

– Jest, jest – jedva će do zraka Glavašev prijatelj. – Kako ti je ono rekao Mladić na telefon? Ono za Jasenovac?

– Ajde bre Brane – namjestio Glavaš duboki glas, pa imitira Mladića. – Znaš da te nisam odao ni za zločin u Jasenovcu iz tvog prvog života!

Kafana tu konačno eksplodira, brišu salvetama suze odrasli muškarci, padaju sa stolica, pa se hvataju za trbuhe i lupaju šakama o stolove, ori se razuzdani cerek, cijelo društvo iz male bosanske kafane puca od smijeha.

– Nema zločina – efektno poentira rođeni komičar Branimir Glavaš – koji se nakon Drugog svjetskog rata nije dogodio, kako vidite, bez mojeg sudjelovanja!

Tako se, eto, od košmara u kojemu se zatekao zdravim humorom brani ratni zločinac Branimir Glavaš, čovjek koji je nemarom hrvatskog pravosuđa od svih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata osuđen samo za likvidacije srpskih civila 1991. godine u Osijeku. Tako se zdravim humorom brani čovjek osuđen za ubojstvo Srbina kojemu su u grlo ulijevali solnu kiselinu iz automobilskog akumulatora, istim zdravim, oslobađajućim humorom kojim je 1991. branio i Hrvatsku. O tom osebujnom Glavaševom smislu za humor svjedočila je u svom iskazu pred sudom i njegova tadašnja tajnica Gordana Getoš.

„Branimir Gavaš me je pozvao u svoj ured te mi je dao papirić na kojem je stajalo ime Branka Lovrića i adresa stanovanja. Objasnio mi je da se radi o antidržavnom elementu i da treba biti vrlo oprezan. Nakon toga smo krenuli sa dva automobila jer nas je bilo više. Po dolasku do te kuće u Dubrovačkoj ulici neki od mojih suboraca su odveli Lovrića u podrum. Informaciju o tome da je Lovrić pronađen prenijela sam istoga dana Glavašu. Nakon par dana pitala sam svoje suborce što se dogodilo s Lovrićem, na što su mi oni rekli da je ubijen i bačen u Dravu. Ta spoznaja me šokirala, te sam pitala Glavaša da li zna što se dogodilo, na što mi je on odgovorio da gledam svoja posla. I dalje sam pokušala voditi normalan smiren razgovor, na što je on postao nervozan, te je ustao i rekao mi: ‘Nemoj se sa mnom zajebavati, jer ćeš plivati i ti, zbrisat ću vas sve sa zemlje!’, jasno dajući do znanja da misli na moju obitelj. Na tu njegovu prijetnju ja sam reagirala tako što sam mu svašta izgovorila, da bi on odjednom rekao da se šalio.“

Smisao za šalu Glavaša nije napuštao ni kad su se pojavila svjedočenja poput ovog, i kad je shvatio da bi ga takav osebujni humor mogao stajati zatvora, onako kako je desetke osječkih Srba i „antidržavnih elemenata“ stajao glave. U ljeto 2005., dok je još trajalo suđenje za likvidacije na Dravi, izjavio je tako banjalučkim Nezavisnim novinama kako se ne bi žalio da mu sude u Republici Srpskoj, jer bi mu se tamo poštenije sudilo. Kad su hrvatske novine prenijele tu izjavu, Glavaš se silno iznenadio kako mediji u domovini nemaju smisla za humor i ironiju.

Nije ga smisao za šalu napuštao ni kad je, godinu dana kasnije, vozeći se automobilom zajedno s novinarom Večernjeg lista, zajebavao istražnog suca preko mobilnog telefona. Glavaš, primijetili ste, naročito voli šale s telefonom. „Na putu sam u Doboj, emigrirat ću u Bosnu“, govorio je Glavaš sucu, dok se društvo u automobilu jedva suzdržavalo da ne pukne od smijeha. „Evo me u Republici Srpskoj!“, nije prestajao Glavaš, dok je novinar Večernjeg jedva od suza uspjevao zapisati njegove duhovite pošalice.

Kako u svakoj šali ima malo istine – to zna svaki dobar humorist – i kako su nakon svake Glavaševe dosjetke s papirićima Dravom plivali srpski leševi, tako je i dvije-tri godine nakon uspjele šale s istražnim sucem Branimir Glavaš zaista završio u Bosni. Nije ga zato osobito teško zamisliti u nekoj budućnosti u kafani s generalom Ratkom Mladićem, najvećim živućim srpskim šaljivdžijom, s kojim dijeli mnoge interese. Kao što je s njim, kako Benny Hill Glavaš u šali zna reći, „harao po Srebrenici“. Nije to, naravno, šala zato što Glavaš u srebreničkom genocidu nije sudjelovao, već zato što se srebrenički genocid nije ni dogodio. Kao, uostalom, ni Jasenovac.

Ni vi, eto, niste shvatili Glavaševu šalu. Pročitajte još jednom, pažljivo: „Nema zločina koji se nakon Drugog svjetskog rata nije dogodio, kako vidite, bez mojeg sudjelovanja." Shvaćate sad suptilnu Glavaševu minijaturu s trostrukom negacijom? Nema zločina koji se nije dogodio bez njega. Nije Glavaš rekao „nema zločina koji se dogodio bez mene“, što bi bila ironija na njegovo sudjelovanje u zločinima, već on kaže „nema zločina koji se nije dogodio bez mene“, što je mnogo sofisticiranija ironija i odnosi se na zločine. Koji se nisu dogodili. U Srebrenici, na primjer, nije bilo ni Glavaša ni genocida.

Može ispasti, slažem se, sitničavo zanovijetanje zbog jedne zbrke s negacijama, prilično česte i uobičajene u našim štokavskim jezicima, ali nije svakom dato da razumije Glavašev smisao za humor. Za likvidacije Srba u Osijeku on je, eto, kriv koliko i za likvidacije muslimana u Srebrenici. Za koje je njegov „stari ratni drug“ Ratko Mladić kriv točno koliko i za ubojstva osječkih civila.

Zato Glavaš u svoj stand-up nastup uvodi kolegu generala, s kojim dijeli interese, smisao za humor i hudu sudbinu: oba u bijegu pred pravdom i oba blaženo pred njom nevina, dva „stara ratna druga“, dva brata uboga i na pravdi Boga optužena. Ne treba zato veliki napor da se zamisli kako se i Ratko Mladić zajebava po srpskim novinama: „Zove moj stari ratni drug, general Branimir Glavaš. Srdačno se prisećamo naših ratnih dana, kada smo harali po Oseku.“

Ako vama to nije smiješno, ako vam nje smiješno što hrvatske novine objavljuju humoreske osuđenog ratnog zločinca, ako vama ništa s Jasenovcem 1941. i Osijekom 1991. nije smiješno, niti vam je išta smiješno sa Srebrenicom, naročito 11. srpnja, to je zato što vi šalu ne biste prepoznali ni da vam ispred nosa maše pištoljem. I to doslovno: oni osječki Srbi – ah, da, sad ste shvatili vic – sami su se, poput Petra Šale, upucali u potiljak i skočili u Dravu. To pak što osjećate u stomaku cijelo vrijeme, čitajući u novinama urnebesne šale jednog osuđenog ratnog zločinca, nije mučnina – to vas zapravo boli stomak od smijeha. Samo pazite da ne umrete, kao što su devedesetih ljudi znali umirati od smijeha skušajući Glavaševe pošalice.

– Idem ja tako po Bosni, kad me zaustavi neki čovjek – priča Glavaš u kafani, a društvo oko stola posvećeno sluša. – „Izvinite“, kaže on, „jestel vi Branimir Glavaš?“ „Jesam“, kažem ja. „Nemoguće!!!“, odgovori on. „A tko si ti?“, pitam ja. Kaže on: „Jovan“. „Odakle si, Jovane?“, pitam ja. „Iz Osijeka“, odgovori on. A ja ću na to: „Nemoguće!!!“

– Nije sreo Glavaša, nego Mladića – začuje se sa šanka, dok kafana plače od smijeha. – I nije Jovan iz Osijeka, nego Mujo iz Srebrenice. To je stari vic.

– A jok – spremno će Glavaš. – Sreo je u stvari mene! Šta nisi čuo da sam ja skupa s Mladićem izvršio genocid u Srebrenici?

Kafana tu konačno eksplodira, brišu salvetama suze odrasli muškarci, padaju sa stolica, pa se hvataju za trbuhe i lupaju šakama o stolove, ori se razuzdani cerek, cijelo društvo iz male bosanske kafane puca od smijeha.A kad Glavaš i društvo pucaju od smijeha, iskustvo nas uči da je pametno potražiti nekakav zaklon.