Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, pozvonio Muji netko na vrata, kad ono dva muškarca u crnim odijelima. “Dobar dan”, uljudno pozdravio stariji od njih dvojice, “mi smo Jehovini svjedoci i, ako imate vremena, rado bismo popričali s vama.”

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

“Kako ne, slobodno uđite”, odgovorio Mujo pa im ponudio da sjednu u dnevni boravak. “Jehovini svjedoci, kažete? O čemu biste da popričamo?” “Zapravo… nemamo pojma”, uzvrpoljio se i vidno unezgodio onaj stariji, “nismo još nikad stigli ovako daleko.”

Nije, kako znamo, ta stvar zabilježena – ta da je netko zaista primio u stan dostavljače Jehovine Istine – nisu Jehovini svjedoci tako stigli ni do dnevnog boravka, a sotonisti već stigli na vrh visočke piramide. Zabilježio, eto, Saff kako su se na ljetni solsticij stotine sotonista, fanatičnih sljedbenika Lučonoše što štuju Majanski kalendar okupili na vrhu Visočice, pa ispratili sjenu Bosanske piramide Sunca “povezujući se u svojoj sotonističkoj molitvi sa Zemljom, Suncem i Galaksijom u osjećaju jedinstva svega što posjeduje Život, u cijeloj sveukupnosti Života”, ili tako nešto, nije Saffov izvjestitelj od užasa baš najbolje ni shvatio.

“Slavljenje sunca, osobe mračnog izgleda predvode ritual, neki padaju u trans, tu su kristalne mrtvačke lobanje i čudni, zastrašujući zvukovi koje ispuštaju sudionici rituala”, drhtavim rukopisom javlja tako Saff o dramatičnim događajima na visočkoj piramidi, gdje se par stotina dobroćudnih ostarjelih hipija i dokonih new-age lezilebovića njihalo i pjevalo mašući indijanskim perjem, živi se polomivši da tuleći pogode onaj ton iz oktave potreban za “veliko meditativno podizanje frekvencije na planeti Zemlji”.

“Visoko, ta lijepa čaršija, ne zaslužuje da se nad njom okupljaju čudaci i izvršavaju svoje pagansko-sotonističke rituale”, završava svoj izvještaj zabrinuti reporter, ne pojašnjavajući detaljnije zašto to ne zaslužuje baš “lijepa čaršija Visoko”, a zaslužuju ostale bosanskohercegovačke čaršije. Da li su manje lijepe, ili hrabri izvjestitelj za njih nije čuo, sam Lučonoša će znati, tek sličnih pojava – tih, naime, da “osobe mračnog izgleda predvode ritual i padaju u trans” uz “čudne, zastrašujuće zvukove koje ispuštaju sudionici rituala” – u ostalim lijepim čaršijama Bosne i Hercegovine ima mnogo više nego što bi se čovjek usudio i pomisliti.

I ne samo da su te sekte stigle i do dnevnog boravka, nego je njima i Visoko nisko: stotine hiljada, milijuni sličnih “čudaka” svakodnevno po Bosni i Hercegovini slave i štuju svoje kalendare, jedni štuju onaj hidžretski, drugi julijanski, treći gregorijanski, pa u ritualima koje “predvode osobe mračnog izgleda” svakodnevno “padaju u trans” i “uz čudne, zastrašujuće zvukove” padaju na koljena, klanjaju se, križaju i prskaju nekakvom vodicom po glavama, “mrtvačkih lobanja” tu je na svakom ćošku, zazivaju se leteća, krilata bića, proroci što hodaju po vodi i čudotvorni svijetleći zeleni kipovi, sve moleći se Gospodaru što šalje munje, kiše i skakavce.

Majke mi moje, oni ocvali hipiji s kristalnim lobanjama i indijanskim perjem što grle stabla i na ljetni solsticij plešu po Piramidi sunca “podižući frekvenciju planete Zemlje”, sam su glas zdravog razuma u odnosu na kultove što se štuju u ostatku Bosne i Hercegovine: ako ništa drugo, “sotonisti” što štuju majanski kalendar nikad od svojih sljedbenika nisu zatražili ni pfeninga, njihovi “predvodnici mračnog izgleda” bogami ne žive u dvorcima niti se voze BMW “peticama”, nikad na svojim “pagansko-sotonističkim ritualima” nisu podučavali kako su štovatelji drugih kalendara bezbožnici i grešnici, nikad svojim indijanskim perjem nisu pomilovali kalašnjikov ili nož, nikad im kristalna lobanja nije rekla da ove iz druge “frekvencije” pobiju, protjeraju, zapale im kuće i zatru sjeme: baš nitko baš nigdje i baš nikad nije stradao od bezazlenih dugokosih “sotonista” što sabajle pjevaju po brdima ugađajući Zemljinu frekvenciju i vjeruju u “povezanost sa Zemljom, Suncem i Galaksijom u cijeloj sveukupnosti Života”.

Čudo su, priznat ćete, vjere i religije. Jedni tako plešu, pjevaju i mrmore s indijanskim perjem u rukama, vjerujući u povezanost sa Zemljom, Suncem i Galaksijom, pa su opasni “sotonisti” ili barem “čudaci” zreli za psihijatriju, a drugi plešu, pjevaju i mrmore sa zapisima, križevima, krstovima i čudotvornim ogrlicama u rukama, vjeruju u povezanost sa Gospodarom Svemira i život poslije smrti, pa su ne samo legalna i legitimna društvena zajednica, već i značajni politički faktor i još značajnija budžetska stavka.

A ima i onih trećih, prema kojima su i vjerovanje u povezanost sa Galaksijom i vjerovanje u rajske djevice sami zakoni termodinamike.

Bakir Izetbegović nedavno je tako izjavio kako “vjeruje u pomirenje i integraciju BiH u Europu”, a na konferenciji “Evropske vrijednosti i evropski identitet: kompas za političku suradnju u BiH” izjavio je kako su “zadaci ove generacije političkih lidera očuvanje mira, te unutrašnje i vanjskointegrisanje Bosne i Hercegovine”: “Vjerujem da smo svi toga svjesni i sposobni da tu misiju ispunimo.” Predsjednik HDZ-a 1990 Martin Raguž, ako je vjerovati novinskim napisima, “vjeruje da će se stati u kraj institucionalnoj i ekonomskoj krizi u kojoj se nalazi BiH”, a predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH Fehim Škaljić, recimo, “vjeruje u europski put Bosne i Hercegovine”.

Milorad Dodik, opet, “vjeruje da ga otpravnik poslova američke ambasade u BiH Nicholas Hill namjerno optužuje za korupciju da bi podržao SDS”, a prof. dr. Mirjana Nadaždin Defterdarević, članica Ekspertne skupine za pripremu preporuka za promjene Ustava Federacije BiH, vjeruje ni manje ni više nego u “mogućnost da se ponude funkcionalna i za sve prihvatljiva rješenja za reformu Federacije”.

Mirsad Kebo, potpredsjednik Federacije BiH, “vjeruje u pobjedu na oktobarskim opštim izborima”, Fahrudin Radončić “vjeruje u naše mlade progresivne generacije”, ali i “vjeruje da ćemo sve više energije trošiti na ekonomiju”, dok Mustafa Cerić prilično komplicirano “vjeruje kako sve više i više ljudi vjeruje da je jedini način da se izađe iz ovih zlokobnih krugova jasna politička alternativa sastavljena od slobodnih i nezavisnih umova koji su sposobni da izađu s novom političkom i ekonomskom vizijom”, ili tako nešto, nisam od užasa baš najbolje ni shvatio.

Nakon čega ni zamisao da se na sljedeći ljetni solsticij okupimo na Visočici, pa tulimo i njišemo se mašući indijanskim perjem i kristalnim lobanjama – sve gađajući onaj ton potreban za podizanje frekvencije na planeti Zemlji – uopće ne zvuči kao loša ideja.