Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pripremao se u Sarajevu početak snimanja remakea slavnog filma “Valter brani Sarajevo”, i produkcija objavila oglas da traži glumca za glavnu ulogu.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Javio se tako i stari Mujaga, pa pitao producenta: “Oćetel vi da obezbijedite uniformu, il da ja donesem od kuće?”

Takva su, eto, vremena došla da onaj prastari jugoslavenski subverzivni vic o statistima na snimanju partizanskog filma – i četničkim i ustaškim uniformama s tavana – za subverziju treba obrnute uloge: u remakeu toga vica, četrdeset godina kasnije, glumci i statisti, naime, sa svojih tavana donose partizanske uniforme.

Praktičan je naš svijet i čuva sve uniforme, jer nikad se ne zna ni koja će vojska banuti u selo, ni koji se film snima: da je kostimografima zaviriti u naše tavane i napraviti inventuru, bilo bi tu više modela nego na pariškom Fashion Weeku, cijela kolekcija jesen-zima 1943/44. Ima o tome i zgodan jedan vic, onaj kad se u Sarajevu pripremao početak snimanja remakea slavnog filma “Valter brani Sarajevo”, pa produkcija objavila oglas da traži glumca za glavnu ulogu.

Ne, nije greška, ovaj nije o starome Mujagi, ovaj je o mladome Vinku Grubišiću. Naime, šta? Nakon što je prošlog proljeća zaista potpisan ugovor o snimanju remakea kultnog filma Šibe Krvavca, glavni producent projekta, zagrebački Jadran film, nekidan je konačno objavio kako snimanje počinje ove godine, i kako će se u svibnju održati audicija za izbor glumca koji će ponijeti glavnu ulogu i naslijediti Velimira Batu Živojinovića. Motive da se uključe u projekt predsjednik Uprave Jadran filma, rečeni Vinko Grubišić, objasnio je željom da se reafirmira “sustav vrijednosti koji se nama sviđa”: “Osobno mi se sviđaju filmovi s mitskom borbom dobra i zla. Mislio sam prije svega na to, ali i na ono što je kod nas definirano u naslovu jedne knjige – mali narodi uvijek moraju biti oprezni s velikim idejama.”

Ponudio tako hrvatski producent “Valtera”, kao Mujaga u vicu, da sam obezbijedi moralno-političku podršku partizanskom “sustavu vrijednosti”, pa da od kuće donese knjigu koja tu stvar, o “velikim idejama” i “malim narodima”, ima “definiranu” u naslovu. Dobar mu je izbor: knjigu “Velike ideje i mali narodi” kasnih šezdesetih napisao je, naime, razmjerno poznati partizanski general, zvao se – sjetit ćete ga se – Franjo Tuđman.

U nastavku ćemo razjasniti zašto Franjo Tuđman, i zašto ga šef Jadran filma, pozivajući se tek na “naslov jedne knjige”, ne navodi imenom i prezimenom.

Vinko Grubišić, jedan od živopisnijih likova hrvatske tranzicije, kasnih je osamdesetih radio na zagrebačkom Omladinskom radiju, utemeljivši i Omladinsku televiziju, OTV, koju je pred prve višestranačke izbore pretvorio u propagandni servis HDZ-a. Stranka je znala cijeniti njegov doprinos, pa je mladi Vinko usred rata imenovan pomoćnikom ministra informiranja, a onda i Tuđmanov osobni savjetnik za medije.

Iz tog vremena do danas se pamti Grubišićev prijedlog osnivanja čudovišnog Odjela za medijsko planiranje pri Uredu predsjednika RH, zapravo strategija HDZ-ovog preuzimanja kontrole nad svim hrvatskim medijima. “U miru, kao i u ratu, informacije su ratno sredstvo: njihova uloga je da služe ratu, a ne informiranju”, pisao je u tom historijskom dokumentu Tuđmanov Joseph Goebbels: “U načelu da ono čega nema u medijima ne postoji, ugrađena je temeljna politička spoznaja da uspjeh neke akcije ne ovisi toliko o njenim stvarnim rezultatima, koliko o doživljavanju njenih posljedica!”

Grubišićev predani rad bogato je nagrađen: nakon što je postao vlasnik OTV-a, novcem stranačkog sponzora Miroslava Kutle u pretvorbi je dobio i najdražu igračku, zagrebački Jadran film. S kojim dvadeset godina kasnije, eto, snima remake kultnog “Valtera”, jer to je “sustav vrijednosti koji se nama sviđa”.

“Mislim da nitko kod nas ne može mijenjati povijest, niti birati u kojoj vojsci su nam bili djedovi. Možemo samo na pametan način definirati što je budućnost i izvući ono dobro što je bilo u prošlosti”, objašnjava dalje Tuđmanov vrtni Goebbels, sa sigurne distance od dvadeset godina, kukavički prebacujući odgovornost na metaforičkog djeda, kao da ga je itko ikada, pored vlastite mu blistave karijere hrvatskog reichspropagandaleitera, pitao koje mu je boje djedova uniforma na tavanu.

Dvadeset godina kasnije, prepredeni Vinko Grubišić se tako hvata remakea kultnog partizanskog filma i to pizdunski predstavlja kao “ono dobro iz prošlosti”, iako je stvar samo u tome da je “Valter” trajnožareći brend na divovskom kineskom tržištu, da će se na projektu okrenuti lijep novac i da će Kinezi za film dati sedam-osam milijuna eura. I, jasno, da će se cijeli posao obaviti u Bosni i Hercegovini, dakle na sigurnom, dovoljno daleko od matičnog box-officea.

Zato Grubišiću nije palo na pamet reafirmirati antifašistički “sustav vrijednosti” u Hrvatskoj, zato ne producira remake serije o akcijama zagrebačkih ilegalaca, recimo glasoviti “Nepokoreni grad”, već se hvata sarajevskih. Zna, jebiga, prekaljeni zagrebački ilegalac Valter Grubišić da “uspjeh neke akcije ne ovisi toliko o njenim stvarnim rezultatima, koliko o doživljavanju njenih posljedica”. Pa se u partizane upisao u Bosni i Hercegovini.  “Hoćete li vi osigurati uniformu, da ja sad ne nosim iz Zagreba?”

Ima i o tome zgodna jedna priča, nije vic: Grubišićev je Jadran film nedavno – taman zapravo u vrijeme kad je u Sarajevu potpisivao ugovor za “Valtera” – objavio oglas s atraktivnim sloganom: “Kod nas Drugi svjetski rat još nije završio!” Poznavajući Grubišića, slogan je bez ikakve sumnje njegov, pa ostaje još samo pitanje što to Jadran film u stvari oglašava? “Hitler brani Sarajevo”, “Edvard brani Kardeljevo”? Ne, riječ je – vjerovali ili ne – o senzacionalnoj ponudi nekad slavnog filmskog poduzeća, koji je među svojim starim scenografijama, kulisama za povijesne spektakle, uredio “jedinstveni paintball poligon” sa “kamionima i džipovima iz ratnih filmova” i “partizanskim, njemačkim i ruskim uniformama”! Uz slogan, ponovit ću – “Kod nas Drugi svjetski rat još nije završio”.

Predlažem stoga Grubišiću efektan nastavak: “Još stignete pobijediti!”