Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da zajebava. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic. Ili da me zajebava.Znaš li, kaže, onaj kad je Mujo pao na maturskom ispitu, pa onako sjeban prošao pored biste Alekse Šantića i opsovao: “Jebem te, Andriću, i tebe i tvoj Gorski vijenac!” Nisi ga čuo? Nije ni čudo, veli, jer po novome nije Mujo pisao maturski ispit, nego kolumnu za Oslobođenje.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)
Zajebava me, ukratko, tko stigne, i tko god me zajebava, malo me zajebava. Ne kažem, svakome se dogodi da pobrka Aleksu Šantića i Antuna Branka Šimića: je li Aleksa Branko Šimić ili je Andrija Šantić Miošić, je li Antun Branko Ćopić ili je Antun Gustav Krklec, i je li uopće Krklec ili je Krkleža, je li Silvije Strahimir ili je Silvije Rat i mir, je li Dostoj ili je Tolstojevski, je li Aleksandar Sergejevič ili je Sergej Aleksandrovič, je li dakle Jesenjin ili je Puškin, je li Puškin umro u jesen ili se Jesenjin ubio puškom, je li Ivan Goran Kovačić ili je Mate Mišo Kovač, đavo će ga više znati.

Svakome se tako nešto u životu dogodilo, svi smo polagali maturu ili rješavali križaljku, ali malo kome – točnije, nikome – nije se dogodilo da Antuna Branka Šantića i Aleksu Šimića, ili koji je već koji, pobrka javno, u novinskoj kolumni, pa onda i na internetu, u šest i pol milijardi primjeraka. A ja ne samo da sam pobrkao Šantića i Šimića, već sam na tome – na vijesti, naime, da je u Mostaru nestala bista Antuna Branka Šimića – sagradio cijelu jednu manju, zgodnu tezu o odnosu Mostaraca prema Aleksi Šantiću.

Internetski portal na kojemu sam vidio vijest o nestanku Šantićeve biste svoju je grešku – hvala tehnologiji editovanja đe čula i đe ne čula – ispravio valjda petnaest minuta kasnije, i ona je ostala samo u mom budalastom tekstu. Jedino, međutim, gore od toga jest kad se čovjek, kolumnist i budala objašnjava i pravda, pa me otada, posve razumljivo, zajebava tko stigne. I tko god me zajebava, malo me zajebava, jer onaj tko se slijepo uzda u internet, drugo i ne zaslužuje. Ja da sam na njihovom mjestu, zajebavao bih me aman šest mjeseci.

Jesil čuo onaj, rekao bih mi, kad je Dežulović rješavao križaljku u novinama? “Kako ovo”, češkao se on po ćelavoj tintari, “inicijali Alekse Šantića, a samo dva kvadratića!?” Ili onaj drugi s križaljkom, kad je na četiri vodoravno naišao na “inicijale mostarskog pjesnika Alekse Šantića”, pa se slatko nasmijao kako su brzopleti i glupi ovi u Oslobođenju: niti je, naime, A. Š. mostarski pjesnik, već zagrebački romanopisac, niti je Antun Šimić, već August Šenoa.

Što bi se reklo, jebem i njega i njegovu Grobnicu za Borisa Dežulovića.

U tu bih grobnicu, eto, od zajebavanja utjerao bilo koga, da je komunikacijski retardirani, halapljiv intelektualni invalid poput mene, pa da mu je za gotovu instant-tezu dobra svaka budalaština s interneta koja se u tezu uklopi. Sva je sreća na kraju ispala da nije u Mostaru nestao kip Bruce Leeja: izašlo bi u Oslobođenju da u Mostaru žive, štajaznam, “idioti” i “malograđanski šovinisti” kojima smeta “ideja pravde” i “kozmopolitskog Mostara”.

Zato, kad smo već kod Bruce Leeja, nitko bolje od mene ne razumije Nina Raspudića i Veselina Gatala. Nekadašnji komandanti mostarske urbane gerile i inicijatori slavnog spomenika hongkonškom majstoru kung-fua – što su u međuvremenu prerasli Malog Zmaja, maturirali na Šimiću i Šantiću, pa po onoj crnogorskoj “Ja tebi serdaru, ti meni vojvodo” časte jedan drugoga po novinama “moj prijatelj Hrvat” i “moj prijatelj Srbin” – pročitali tako u novinama kako je Dežulović pobrkao Šimića i Šantića, sve kako bi obranio tezuljak o hrvatskim fašistima kojima smetaju srpski pjesnici.

“Iako je iz pisanja svih medija koji su izvijestili o toj lokalnoj bizarnosti”, piše Raspudić, “bilo jasno da je u većinski hrvatskom dijelu grada iz dvorišta škole na hrvatskom jeziku ukradena bista hrvatskog pjesnika, dakle da događaj nema nikakve veze s nacionalizmom, već sa sekundarnom sirovinom”, meni se, eto, “umjesto Šimićeve biste priviđa Šantićeva”, iz “sad već patološke potrebe da za sarajevsku publiku neargumentirano gadim taj narod i za ono što jest i za ono što nije kriv”, dakle kao “krunski dokaz fašistoidnosti ‘Zapadnog Mostara'”. A “prijatelj Veselin Gatalo, teški Srbin (110 kila) i pjesnik”, nastavlja Raspudić, “šokiran tekstom kaže da će unutar mostarskog Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta inicirati javno obraćanje Dežuloviću s kratkom molbom: ‘Nemoj nas više braniti od Hrvata, majke ti!’.”
Svakome se, eto – znam to bolje od ikoga – dogodi takva stvar, svatko je jednom pisao maturski rad ili kolumnu, pa mu se pričinili srpski pjesnici, ili, štajaznam, hrvatski mudžahedini.

Iako je, naime, iz mog pisanja bilo jasno da sam, glupavo pobrkavši Šimića i Šantića, slučaj nestanka “Šantićeve biste” postavio kao kontrapunkt slučaju volšebnog nestanka džamija sa Nalićevih veduta Bratunca i Srebrenice, iako čak i ovako glup znam da se Šantićev spomenik nalazi u takozvanom istočnom Mostaru i iako sam stoga izrijekom – možda glupo i ne osobito duhovito, ali izrijekom – za nestanak pjesnika “lijepe Emine” podigao optužni prijedlog protiv “Eminine ljutite braće”, iako dakle niti na jednom mjestu u tekstu nisam spomenuo Hrvate, Raspudiću i Gatalu se, eto, “umjesto Bošnjaka pričinili Hrvati”. Da sam zlonamjeran koliko sam glup, pomislio bih kako to rade “iz sad već patološke potrebe da me za hrvatsko-srpsku publiku neargumentirano gade i za ono što jesam i za ono što nisam kriv”.

Stotinu deset kilograma teškom Srbinu Veselinu Gatalu nije to, uostalom, posve nepoznata stvar. Prije koju godinu, sjetit će se, u jednom je tekstu o glasovitoj “aferi SMS” mrtav-hladan napisao kako je “Boris Dežulović u tuđem mobilnom telefonu ostavio poruke u kojima se spominju milijunske transakcije koje je Stipe Mesić darivao Feralu”. Kako sam glup, a ne zlonamjeran, ja i danas mislim da je tu besramnu, šupačku laž Gatalo tada brzopleto popio s nekog internetskog pacovskog foruma, pa je do danas ostala samo u njegovom budalastom tekstu. Šteta, međutim, što je Gatalo i zlonamjeran i glup, jer je, kako sam reče, zbog toga – zbog silnih milijuna koje sam, eto, dobio od Mesića – zauvijek raskrstio s Feralom i Urbanim pokretom, pa prešao u Srbe. Eto kako pjesnici iz pizdarije završe kao Srbi: najprije sam tamo upisao Gatala, a onda i Antuna Branka Šimića.

Teški Srbin (110 kila) Gatalo i veliki Hrvat (dva metra) Raspudić sve otada se upinju objasniti kako samo budale ne mijenjaju svoje stavove. Na najtužnijoj do danas izmjerenoj dubini takvog strmoglavog dvostrukog salta s akslom Nino Raspudić će na koncu, tumačeći sad već i meni budali očitu činjenicu kako zlosretni A Be Šimić nije završio kao žrtva fašista, već sakupljača sekundarnih sirovina, iz čista mira – da bi osnažio svoju tezu o tolerantnom zapadnom Mostaru – napomenuti kako je, najzad, kod trgovaca otpadom umalo završio i njihov slavni spomenik Bruceu Leeju, onomad “gotovo iščupan, vjerojatno s istom namjerom”.

Raspudić se tako hrabro, cijelih desetak godina kasnije, pridružio šupcima što su nasrnuli na Brucea Leeja, pa tužnu sudbinu vlastitog projekta naknadno shvatio kao “lokalnu bizarnost”. To pak što je u ono vrijeme i sam u pravednom gnjevu kričao o “idiotima” i “malograđanskim šovinistima” kojima smeta “ideja pravde” i “kozmopolitskog Mostara”, treba valjda pripisati nezrelim godinama i tadašnjoj “patološkoj potrebi da za kozmopolitsku publiku neargumentirano gadi Hrvate i za ono što jesu i za ono što nisu krivi”.

Nakon čega mi preostaje tek da Raspudića i Gatala kratko zamolim: “Nemojte me više zajebavati kao Hrvat i Srbin, majke vam! Radije ću sam.”