Kliker.info

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Znaš li, kaže, onaj kad Bosancu u avliji igraju Đoković i Nadal? Joj, znam – rekoh – kad je ono Suljo uhvatio nagluhu zlatnu ribicu. Taj svi znaju. E pa vidiš, reče mi Kožo, uopće nije bio Bosanac, i nije bila zlatna ribica. Bio je Hercegovac i bila je zlatna Djevica Marija.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Elem, došao Hercegovac kod prijatelja u Međugorje, kad vidio u dvorištu iza kuće osvijetljeni teniski teren, a na njemu igraju Marin Čilić i Ivan Dodig . “Šta je ovo?”, upitao ga prijatelj, “otkud ona dvojica kod tebe??” “Ne pitaj”, odgovorio mu ovaj, “našao sam zlatnu Djevicu Mariju, pa je molio tri dana i tri noći.” “Gdje si je našao, i ja bih je nešto zamolio?”, upalilo se prijatelju, a Hercegovac mu pokazao na suvenirnicu u dnu ulice. “Obična je pedeset eura, a zlatna sto. Samo pazi, malo je nagluha.” “Ne sekiraj se”, uzvratio prijatelj i požurio kupiti zlatnu Gospu. Drugi tjedan, jasno, vratio se i sav ljut nosi onaj pozlaćeni kipić. “Kakva je ovo Gospa!?”, požalio se odmah s vrata, “ja je molio pare, pa dobio jare, molio je novce, dobio ovce! Šta ću s toliko stoke?!” “Pa rek'o sam ti da je Gospa nagluha”, objasnio mu Hercegovac. “Šta misliš, da sam ja molio da imam vrhunski tenis?”

Tako barem kafanski vic objašnjava fenomen Međugorja. Ne umiju ga valjda drugačije objasniti, a da je fenomen, bogami jest. Selo od jedva hiljadu i pol ljudi – štoviše, samo jedan sokak u tom selu, Krstine se zove – ima dva tenisača u polufinalu US Opena, obojica u Top Tenu: Ivan Dodig osmi na svijetu u konkurenciji parova, u polufinalu u New Yorku  drugu godinu zaredom, a Marinu Čiliću i polufinale bilo malo, pa razbio Federera, u finalu Nishikorija, uzeo US Open  i stao na deveto mjesto svjetske liste.

Nema takvog sela na svijetu. Cijela Amerika na obje ATP-ove liste, u singlu i parovima, ima jednako igrača koliko jedno malo selo u općini Čitluk – slavna Velika Britanija, Njemačka i Rusija zajedno nemaju nijednog igrača u prvih deset, a jedna ulica u Međugorju dvojicu! Svugdje na svijetu, eto, ljudi u komšiluku pričaju o istim stvarima, svugdje se jednako preko plota žale na djecu, ali samo u Međugorju na susjedovo – “Zamisli, mali mi noćas uzeo US Open!” – prvi komšija odgovara: “A moj s onim Brazilcem izgubio u polufinalu. Čut će me kad se vrati!”.

Svašta su, kako vidite, djeca u stanju napraviti, svugdje i vazda su ista, jedino u Međugorju nisu. Moj prijatelj Alem Ćurin, recimo, imao je na Hvaru rođaka što je iza Onoga Rata izgubio kravu na ispaši, pa u strahu od oca pobjegao u Stari Grad, sjeo na trajekt za Split, iz Splita u Rijeku, iz Rijeke u Australiju. I nikad se vratio nije. Drugi jedan u Istri, znam mu unuka, četrdeset treće u srednjoj zanatskoj školi pao razred, i u strahu od oca pobjegao u partizane. Svakakve budalaštine, kako vidite, djeca rade zbog straha od oca, ali nigdje u tom strahu nisu u stanju napraviti što u Međugorju.

Prije dvadeset tri godine, možda ste i čuli za taj slučaj, dvije su petnaestogodišnje djevojčice iz Međugorja otišle na brdo Crnica kraj sela, da tamo, gdje ih nitko neće vidjeti, zapale cigaretu. Netko ih je, međutim, vidio, a znate kakvo je selo, sve se dozna do ručka. “Čut će me kad se vrati”, razbjesnio se otac jedne od njih, Ivanka se zvala, pa kad je došla kući, isukao grabovu šibu: “Sad ćeš vidit Gospu!” “Ne treba, ćaća, maloprije sam je vidila”, sjetila se mala u trenutku. “Kaže da moliš i vjeruješ.”.

Dvije srednjoškolke, ukratko, kriomice su zapalile cigaretu, pa u strahu od ćaće pretvorile malo, siromašno selo u jedno od najvećih marijanskih svetišta na svijetu. Milijuni hodočasnika slijevaju se u Međugorje, sudaraju se mještani sa filmskim, muzičkim i sportskim zvijezdama, nepojamnih tri milijarde eura zavrtjelo se u tih tridesetak godina oko Brda Ukazanja, a kardinali i eksperti iz vatikanskih komisija dan-danas se sastaju zbog njih dvije.

I drugdje u svijetu, shvaćate, djeca uvjeravaju stroge očeve kako nisu iza kuće pušila cigaretu, samo u Međugorju djeca u to uvjeravaju Svetog Oca papu. Čudo je Međugorje.

Ne vide, međutim, u tom selu samo Gospu. Razne vizije imaju u Međugorju. Prije više od dvadeset godina, recimo, jedan iz ulice Krstine, Tomislav se zove čovjek, imao je viziju da će mu sin Ivan – a balavac tek u školu krenuo – biti u najboljih deset tenisača na svijetu, pa odlučio sagraditi pravi pravcati zemljani teren, sve po propisima ITF-a. Baš kao u onom Robinsonovom filmu “Polje snova” – kad je Kevin Costner u kukuruzištu iza kuće sagradio teren za baseball zajedno s reflektorima, pa mu se tamo ukazali kompletni New York Giantsi – tako je Tomislav zajedno s bratom Žarkom stao graditi mali obiteljski Wimbledon. Malo kasnije i susjed Zdenko, mjesni trgovac, imao je sličnu viziju – vidio svoga Marina kako osvaja Grand Slam – pa udario i on iza kuće graditi teniski teren.

Vidiocima iz Krstina smijalo se, jasno, cijelo selo. Dok su drugi gradili apartmane, suvenirnice, restorane i spa&wellness centre u slavu Djevice Marije i njenoga Sina, Tomislav i Zdenko za svoje su sinove gradili teniske terene. “Tomo poludio”, sućutno su ispod glasa susjedi pokazivali tipa što je po krasnoj crvenoj zemlji, umjesto da barem posadi lozu kad već ne gradi hotel, strpljivo crtao ravne bijele linije. A žene se krstile gledajući mu susjeda gdje posred svoje parcele – umjesto kamenog suhozida, kako je vazda bio običaj – razapinje mrežu. “I Zdenko poludio”, smijalo se selo. “Eno u Krstinama lovi ribu.”

Čudo je, rekoh, Međugorje. Dvije balave djevojčice rekle roditeljima i biskupu da su svojim očima na brdu vidjele Majku Božju, pa selo uredilo golemi vanjski oltar sa pet hiljada sjedećih mjesta. A dvojica ozbiljnih ljudi djeci sagradila terene za tenis, pa selo zaključilo da su jadnici poludjeli.

Godine su, međutim, prolazile, a djeca rasla. One vidjelice – šta će – kad su vidjele u što se sve izrodilo, morale ići do kraja, i cijelo se vrijeme držale priče o Gospi. Pedeset godina će im brzo, ozbiljne su i odrasle udate žene, a još uvijek ne smiju reći da puše, nego i dalje svaki dan vide Gospu i ponavljaju Njenu vazda istu poruku selu – da se mole, pa će Iskupitelj Čovječanstva doći.

Sinovi Tomislava i Zdenka za to su vrijeme pak marljivo trenirali na obiteljskim terenima, svakodnevno pravili sklekove i lupali žute loptice – više su znoja njima dvojici matere iscijedile iz majica nego je blagoslovljene svete vodice proliveno po trideset milijuna hodočasnika, koliko je prošlo kroz Međugorje – i na kraju, stvarno, Tomislavov mali u parovima došao do osmog mjesta ATP-ove svjetske liste, a Zdenkov uzeo US Open i ušao u prvih deset.

Dvadeset godina kasnije, eto, ostvarile se njihove vizije, a od vizije onih djevojčica ni trideset tri godine kasnije još ništa: Iskupitelja Čovječanstva i dalje u selu nema.

Netko se, kako vidite, uzda u sebe, a netko u zlatne ribice, jedni mole nagluhu Gospu, a drugi krvavo rade. Dva su se oca tako polomila da svojoj djeci osiguraju budućnost, njihova su dva sina potom dvadeset godina mukotrpnog treninga i zdravog života potrošila da bi u nečemu bila među deset najboljih na svijetu i zaradila par milijuna eura, a dvije djevojčice jedno poslijepodne otišle zapaliti cigaretu, pa selo zavrtjelo trideset milijardi.

Pouka priče? Ima Gospe Međugorske, ali nema Boga.