Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (NN)

I dok iz bosanskohercegovačkog pravosuđa polako odlaze strani tužitelji i suci, tamo blizu, preko Drine, Visoki savet sudstva Republike Srbije objavio je imena više od 2.000 novih-starih, takozvanih reizabranih sudaca, kao i onih novih-novih, dakle, debitanata u pravosuđu. Time se u obje države privode kraju spektakularne reforme pravosuđa, kojima će ionako spore, ali nedostižne ruke bosanske i srpske pravde postati još sporije i nedostižnije.U Srbiji će tako sedam stotina i trideset sudaca ostati bez posla i preostat će im tek da se prekvalificiraju u nogometne suce. Kako, naime, europska nogometna federacija razmišlja o uvođenju petog i šestog suca, onih koji bi "čuvali šesnaesterac", možda će biti posla u srpskim ligama. Radna mjesta linijskih sudaca ionako su odavno zauzeta – u srpskim sudnicama ostat će samo oni što su čvrsto na liniji. I mašu zastavama.

Ne bi reforma srpskog pravosuđa bila vrijedna ičega više od dosjetke s linijskim sucima da nije koji dan kasnije izašla u novinama vijest kako je među reizabranim sucima – onima, dakle, koji su u velikoj Tadićevoj čistki sudstva sačuvali posao – i sudac Opštinskog suda u Požegi Ljubiša Đurić. Što samo po sebi ne bi bilo ništa osobito neobično da časni sudac Đurić nije umro još prije dva mjeseca, 28. oktobra. Sudac Ljubiša Đurić tako je u zakonskom roku, dva mjeseca prije roka, ispunio osnovni uvjet iz natječaja Visokog saveta sudstva za reizbor sudaca.

Ne bi, međutim, ni to još bilo vrijedno ičega više od dosjetke kako je srpskom pravosuđu samo mrtav sudac dobar sudac, da me cijeli ovaj bizarni slučaj nije podsjetio na jednu staru i odavno zaboravljenu priču iz vremena reforme hrvatskog pravosuđa, koju je prije točno sedamnaest godina uspješno provela Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica. Predsjednik Hrvatskog sabora, današnji predsjednik Stipe Mesić, potpisao je u jesen 1992. godine ukaz o razrješenju gospićkog okružnog tužioca Đorđa Kalanja, na temelju zakonske pretpostavke koja predviđa otkaz onima što se pet dana uzastopno ne pojave na poslu: Đorđe Kalanj se, štoviše, na poslu nije pojavio cijelu godinu. Što među svim pričama iz hrvatskih mračnih devedesetih ne bi bilo vrijedno sjećanja da Đorđe Kalanj tih pet dana, i sljedećih pet mjeseci, i cijelu godinu do odluke o razrješenju, nije bio – mrtav.

Gospićki okružni tužitelj i njegova supruga Mirjana bili su žrtve "reforme" koju su u jesen 1991. sproveli gospodari rata u Gospiću, na čelu s hrvatskim vitezom Mirkom Norcem, očistivši grad od Srba. Jedne noći krajem oktobra 1991. odvedeni su zajedno s većom grupom sunarodnjaka i likvidirani na Lipovoj Glavici.Srbin Đorđe Kalanj tako je punu godinu prije roka ispunio osnovni uvjet iz natječaja za reizbor hrvatskih tužitelja, ali ni to mu nije pomoglo: u Hrvatskoj u to vrijeme ni mrtav Srbin nije bio dovoljno dobar Srbin, a kamoli živ. "I još ih ima, i ovdje kod vas", deformiran od bijesa urlao je poglavnik Franjo Tuđman u Karlovcu nekoliko dana nakon "Oluje", avgusta 1995: "Od dvadeset i dva suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!"

Kako je završila reforma hrvatskog pravosuđa, najbolje se vidjelo upravo u Gospiću. Upravo jedan sudac Županijskog suda u Gospiću, čuveni Branko Milanović, postao je vjerojatno najslavniji hrvatski sudac svih vremena, a njegovi najpoznatiji slučajevi – oslobađanje šefa splitske Vojne policije Vinka Budiše, ubojice devetnaestogodišnjeg Srbina, nakon samo deset mjeseci kazne, i to zbog "sređivanja stanja u obitelji", zatim presuda Srbinu Svetozaru Karanu zbog toga što je, slobodno citiram, "zajedno s Osmanlijama petsto godina vršio genocid nad Hrvatima", pa oslobađajuća presuda gospićkom šerifu Josi Mraoviću, optuženom za silovanje američke košarkašice, s obrazloženjem da guranje prsta u anus nije silovanje, jer bi se u protivnom i obično rukovanje moglo smatrati seksualnim nasiljem – i danas se izučavaju na katedrama prava.

Vidjet ćemo tako valjda uskoro i kako će završiti reforma srpskog pravosuđa. Za razliku od hrvatskog, gdje Srbin ni mrtav nije dovoljno dobar sudac, u Srbiji je mrtav sudac sasvim dobar. U zemlji u kojoj je pravosuđe tek birokratska prepreka slobodnom protoku robe, ideja i kapitala, sudac Ljubiša Đurić je zapravo upravo idealan sudac: izvršnoj vlasti on je na raspolaganju dvadeset i četiri sata.Zbog toga što je Srbin, tužitelj Đorđe Kalanj ostao je krajem oktobra 1991. bez radnog mjesta i bez života. Upravo obrnuto, dodat će zlobnici, sudac Ljubiša Đurić – koji je umro točno osamnaest godina kasnije, krajem oktobra 2009 – sačuvao je radno mjesto zbog toga što je mrtav. I, jasno, zato što je Srbin.

Nacionalni ključ, poznata je naša narodna poslovica, i čelična vrata otvara. Nema tih zatvorskih vrata koja širom ne rastvara dobri, stari nacionalni ključ. "I još ih ima, i ovdje kod nas", vjerojatno je odjekivalo konferencijskom dvoranom Visokog saveta sudstva Republike Srbije. Pa je na kraju na listama Upravnog suda i Privrednog apelacionog suda, te četiri Apelaciona suda, u Beogradu, Kragujevcu i Nišu, kao i Apelacionog suda Vojvodine, od ukupno tri stotine sudaca ostalo samo njih četiri-pet koji nisu Srbi. Dok je sastav Vrhovnog kasacionog suda upravo djevičanski čist: od dvadeset devet članova svi su Srbi. Doduše živi, ali ipak Srbi.S takvim iskustvima Hrvatske i Srbije, s nestrpljenjem se čeka da tužilaštva i sudove u Bosni i Hercegovini preuzmu domaći suci. Tamo barem ne nedostaje Srba, Hrvata i Bošnjaka. A, ni mrtvih sudaca.