Kliker.info

Mislio sam, majke mi, da je neka zajebancija, da je – kako se to sad po novome kaže – ili trolanje, ili prank. Nije bilo drugog objašnjenja, barem ne nekog prihvatljivog zdravu razumu.

‘Akciji Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske da se u sklopu zajedničke borbe protiv govora mržnje u petak 23. listopada od 11 do 13 sati onemogući objavljivanje komentara ispod tekstova odazvali su se brojni utjecajni hrvatski mediji’, glasila je potpuno nevjerojatna vijest o akciji pod hashtagom ‘Zajedno bez mržnje’ i, hm, pod hashtagom ‘Novinarstvo je javno dobro’.

Piše Boris Dežulović (Portal Novosti)

Mislio sam, kažem, da je odličan subverzivni prank, pa sam najprije tri puta provjerio, a onda još tri puta pročitao. Ispalo je, da skratim, kako nije ni subverzija ni prank, i kako su se stvarno ‘akciji HND-a i Sindikata novinara Hrvatske da se u sklopu zajedničke borbe protiv govora mržnje u petak 23. listopada od 11 do 13 sati onemogući objavljivanje komentara ispod tekstova odazvali brojni utjecajni hrvatski mediji’.

‘Govor mržnje koji se do sada uglavnom zadržavao u sferi društvenih mreža prelio se u stvarni svijet. Problem govora mržnje, ali i odnosa prema medijima i novinarima, velik je i neće se riješiti preko noći’, objasnili su u zajedničkom saopćenju Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske. ‘Ne bježimo od dijela vlastite odgovornosti. Dio uzroka možemo i moramo prepoznati i među nama samima, našim postupcima, uređivačkim politikama i izostanku solidarnosti i kolegijalnosti među nama, ali zajedno možemo mijenjati stvari.’

Poražen sam tako shvatio da ovo očito nije samorazumljiva budalaština: da jest, shvatio bi valjda, osim mene, barem jedan od petnaestak urednika koji su se spremno uhvatili učešća u toj, kako se u ovakvim prilikama obično kaže, hvale vrijednoj akciji. Barem jedan od urednika, pročitavši poziv, pomislio bi da ga to iz novinarskog društva i cehovskog sindikata zajebavaju. Barem, eto, predsjednik novinarskog društva ili cehovskog sindikata izjavio bi na koncu za Hinu kako je zajebancija u potpunosti uspjela i kako su urednici novina i portala svi do jednog nasjeli na ovu, kako se ono kaže, ‘simboličku akciju’.

Ali ne: simboličkom akcijom na koncu su bili zadovoljni svi njeni orni sudionici, na dva sata – od jedanaest ujutro do jedan poslijepodne – obustavljeni su hejterski komentari, zaustavljen je govor mržnje u hrvatskoj koaksijalnoj kanalizaciji i novinski portali opet su izgledali kao novinski portali, radosno su se ekranima raširile do tad mrke i ozbiljne vijesti zajedno s razigranim i žovijalnim reklamama, a kozojebi, srbočetnici, jugozomboidi, usraše, kurve, lezbače, pederčine i imbecili svih provenijencija zbunjeno su u dnu teksta tražili prozorčiće za komentare. Puna dva sata svijet je ponovno bio lijep i okrugao. Snažna poruka je poslana.

Ne samo da se stvar tako nije ispostavila kao zajebancija, već kao upravo nepojamna budalaština, nego se ni ta nepojamna budalaština, rekoh, nije ispostavila samorazumljivom. Valja je onda objasniti, strpljivo kako se već takve nesamorazumljive stvari objašnjavaju.

Prvo: ne postoji zakonska, profesionalna ni uopće ikakva druga obaveza izdavača i urednika da objavljuju komentare ispod tekstova na internetskim portalima. Komentare pod svoje tekstove ostali ne samo da posve dobrovoljno, pri zdravoj pameti – i kako vidimo iz ove hvale vrijedne akcije, punoj svijesti o ‘vlastitoj odgovornosti’ i ‘uzrocima u uređivačkim politikama’ – omogućuju, dopuštaju i objavljuju, već ih i ustrajno potiču.

Drugo: nema drugog.

To je sve. Za govor mržnje u anonimnim ili neanonimnim komentarima na portalima odgovorni su samo i isključivo vlasnici i urednici tih portala. Ne krivi – barem ne uvijek – već odgovorni. Dvosatna ‘gromoglasna tišina’ s portala nije, kako vidite, ‘snažna poruka’ poslana režimu, Vladi, policiji, teroristima, nacistima ili kojoj već društvenoj klasi ili skupini: ta se ‘snažna poruka’ već dva sata kasnije, s poštanskim pečatom ‘primatelj nepoznat’, vratila samom pošiljatelju.

Vlasnicima i urednicima pred nosom je, naime, promaklo jednostavno rješenje, razmjerno lak i brz način da govor mržnje trajno uklone sa svojih stranica: tako da ga jednostavno, ne znam kako bih razumljivije to rekao, trajno uklone sa svojih stranica. Sve se zaista moglo riješiti doslovno ‘preko noći’, dobrim, starim uredničkim crnim flomasterom, i rečenica ‘u sklopu zajedničke borbe protiv govora mržnje u petak 23. listopada od 11 do 13 sati onemogućit će se objavljivanje komentara ispod tekstova’ jednim potezom – hap! – glasila bi: ‘u sklopu zajedničke borbe protiv govora mržnje onemogućit će se objavljivanje komentara ispod tekstova’.

Nevjerojatno, zar ne? I što je najbolje, funkcionira: novine koje držite u rukama, recimo, potpuno nekažnjeno na svom portalu ne objavljuju komentare čitatelja. Mislio sam, eto, da je samorazumljivo, ali nije: podrška borbi protiv govora mržnje u javnom prostoru ima smisla samo ukoliko je medij prije toga tu primordijalnu komentatorsku mržnju sam uklonio pod svojim tekstovima. Ovako, simbolička akcija i njena snažna poruka ispala je po prilici poput simboličke akcije udruženih narkokartela da ‘u sklopu zajedničke borbe protiv pošasti droge u petak 23. listopada od 11 do 13 sati onemoguće nabavu kokaina i heroina’.

Gruba i pretjerana usporedba? Zašto bi inače – osim ako mediji nisu narkokarteli za anonimne ovisnike – bio problem da se komentari ispod tekstova, umjesto u petak od jedanaest do jedan, zaustave od petka u jedanaest do, recimo, zauvijek? Dva su moguća razloga, podjednako dobra i podjednako ista: ako se složimo s vlasnicima i urednicima medija kako digitalnom interaktivnošću simuliraju takozvanu medijsku demokraciju, onda ili a) to nisu mediji, nego društvene mreže, ili b) to nisu anonimni komentari, nego medijski sadržaj. U oba slučaja, međutim, od autorskih priloga i potreba komentatora – svejedno da li kao mediji ili kao društvene mreže – internetski portali žive. U oba slučaja dakle narkokarteli.

Postoji li možda i treća mogućnost, postoji li mogućnost da su portali zapravo ozbiljni informativni elektronski mediji i da ne preživljavaju od klikova anonimnih komentatora? Naravno da postoji. Odlično: koji je u tom slučaju točan razlog da im se trajno onemogući komentiranje? Ako pak komentari služe da redakcija dobije feedback od čitateljskog puka, a čitateljski puk mogućnost da iznese svoj stav, koji je u tom slučaju točan razlog da mu se to na dva sata onemogući? To što je njegov stav mrzilački, a jezik psovački? Dobro jutro.

Ima li još pitanja? Ima: zalažem li se to za cenzuru? Ne, slobodno i dalje jebite jedni drugima majke na za to predviđenim motherfucking društvenim mrežama, mediji su za čitanje. Mislim li zaista da bi onemogućavanjem komentara u čitateljskim medijima ulični govor mržnje nestao iz javnog prostora? Mislim samo da bi onemogućavanjem komentara u medijima ulični govor mržnje nestao iz medija. Ili barem onih koji zadovoljavaju njihovu elementarnu definiciju. A to je, ako sam dobro shvatio ‘snažnu poruku’, i bio smisao ‘simboličke akcije’. Zašto su inače portali na dva sata obustavljali komentare? Koji je smisao te akcije, ako sama po sebi ne znači i dokazuje kako trajnom obustavom komentara, umjesto samo na dva sata, ulični govor mržnje ne bi nestao samo na dva sata, već trajno?

Zašto su inače – ako je cilj akcije bio obustava govora mržnje u javnom prostoru – umjesto mrzilačkih komentatora, kozojeba, srbočetnika, jugozomboida, usraša, kurvi, lezbača, pederčina i imbecila svih provenijencija na dva sata simboličke šutnje pozvali, hm, sami sebe? Zašto, najzad, na učešće u ovoj hvale vrijednoj akciji nisu pozvali i glavne narkokartele, poput Facebooka i Twittera?

Jer je glupo? Kako rekoh, dobro jutro.