Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (Globus)

Jedna od popularnijih balkanoloških teorija jest ona glasovita Churchillova, o Balkanu koji proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti. Zgodna je to sentenca jednog od najvećih svjetskih proizvođača historije, ali ništa više od tipične ironične britanske dosjetke. Stvar je, naime, u tome da je Balkan, kao mali proizvođač, sa svojom historijom jednostavno štedljiviji, ekonomičniji i racionalniji. Evo, recimo – kad smo već kod Winstona Churchilla – Drugi svjetski rat. Rastrošna, bahata povijest Zapada cijeli je Drugi svjetski rat potrošila u šest godina, dok je nama trajao još pola stoljeća. A bogami nam je i danas sasvim dobar.

Protekli vikend, na primjer, bio je upravo nezapamćeno plodan. Povoljni vremenski uvjeti, toplo proljeće, klimatske promjene, što li, tek rodila povijest kao nikad. Svjetsko tržište preplavljeno je svježom historijom, od politike i religije do zabave i vremenske prognoze: više se povijesti prošlog vikenda našlo na policama poviješdžinica nego u cijelu prethodnu godinu dana.

Tek što se u indijskom gradiću Puttaparthi pola milijuna ljudi razišlo sa povijesne sahrane svetog čovjeka Sathya Sai Babe, a petnaest hiljada kilometara zapadnije dvije stotine tornada poharalo šest američkih država u drugom najgorem udaru tornada u američkoj povijesti, novih se pola milijuna ljudi, uključujući i predsjednika SAD Baracka Obamu, okupilo u petak da u Svemirskom centru J. F. Kennedy na Floridi svjedoči historijskom posljednjem letu space-shutllea Endeavour.

Povijesno je lansiranje, međutim, zbog tehničkih problema odgođeno, pa su se milijuni televizijskih gledatelja daljinskim upravljačima prebacili sedam hiljada kilometara istočnije, pridruživši se milijardama što su u subotu pratili "vjenčanje stoljeća": dva milijuna ljudi na ulicama i trgovima Londona slavilo je povijesno "I do" princa Williama i pučanke Kate Middleton, prve snahe commonerke u britanskoj kraljevskoj familiji u posljednjih tristo pedeset godina.

Čim su utihnula svadbena zvona sa Westminsterske opatije, milijarde ljudi se daljinskim upravljačima prebacilo hiljadu i pol kilometara južnije: dva milijuna ljudi na ulicama i trgovima Rima okupilo se na bdijenju pred proglašenje blaženog Ivana Pavla, najbržu beatifikaciju u cjelokupnoj historiji rimokatoličke crkve. Prijenos povijesne ceremonije u nedjelju je prekidan tek manje povijesnim vijestima, poput onih s ulica i trgova Rusije, Kine, Turske ili Njemačke, gdje su milijuni ljudi u prvomajskim povorkama obilježavali 125 godina borbe za radnička prava i tražili historijsku redefiniciju kapitalizma. Ili one iz Tripolija, gdje je u zračnom napadu NATO-ovih bombardera ubijen Saif al-Arab, najmlađi sin američkog "neprijatelja broj dva", pukovnika Moamera al-Gaddafija.

Neprijatelj broj dva se izvukao, ali broj jedan nije: u nedjeljnu noć, čim su utihnula zvona crkve svetog Petra, milijarde ljudi se daljinskim upravljačima prebacilo sedam hiljada kilometara zapadnije, u Washington, gdje je američki predsjednik Barack Obama u povijesnom obraćanju svjetskoj javnosti objavio da je u pakistanskom gradiću Abbottabadu nakon desetogodišnje potrage pronađen i likvidiran Osama bin Laden, najtraženiji čovjek trećeg milenija. I opet je cijeli svijet izašao na ulice: pola je slavilo historijsku pobjedu Zapada, a pola najavljivalo historijsku odmazdu Istoka.

Milijuni ljudi proveli su tako ovaj povijesni vikend na ulicama i pred televizorima – oluja stoljeća, vjenčanje stoljeća, beatifikacija stoljeća, ubojstvo stoljeća, sve je stalo u sedamdeset dva sata, toliko je povijesti proizvedeno ovoga prvomajskog vikenda da je historiji na burzama značajno pala cijena: pored živog princa Williama, mrtvog Bin Ladena, svetog Sai Babe i blaženog Wojtyle, smrt velikog argentinskog pisca Ernesta Sabata uoči njegova stotog rođendana vrijedila je tek usputne krnje rečenice, između revolucije u Siriji i Tottijeva povijesnog 206. gola u prvoj talijanskoj ligi.

Sve je to rastrošna, bahata svjetska povijest potrošila u par dana, da bi već u ponedjeljak ujutro najavljivala ni manje ni više nego Treći svjetski rat – jer ništa ispod svjetskog rata razmaženim potrošačima historije više nije dovoljno historijski – iščekujući da u nekom europskom gradu eksplodira Al-Qa'idina osvetnička nuklearna bomba, prema kojoj će povijesni 11. rujna biti mali, bezvezni datumčić.

Toliko historije nama bi trajalo brat bratu stotinjak godina: ekonomični, štedljivi i racionalni Balkan za to vrijeme, recimo, još troši – 1995. godinu. Hrvatska slavi svoju Oluju stoljeća i traži tko je Haagu dostavio transkripte povijesnog Brijunskog sastanka, Srbija oplakuje svoj istorijski "egzodus veka" i dijeli ordene veteranima devedesetih, Bosna još traži negdje svoj historijski Dejtonski sporazum, a reporteri na terenu svakodnevno otkrivaju nova stratišta, od Dvora na Uni do Mrkonjić Grada.

Šesnaest godina mi smo uštedjeli, vrelo, davno ljeto 1995. – koje je svijet potrošio na historijsko "suđenje stoljeća", slavni sudski proces O.J. Simpsonu, odavno ga odbacivši na deponij povijesti – nama, eto, još uvijek valja.

Gledano odavde, naime, i princ William, i Kate Middleton, i Saif al-Arab al-Gaddafi tek su navršili trinaest i završavaju osnovne škole, anonimni mladi profesor Barack Obama još predaje ustavno pravo na sveučilištu u Chicagu, a space-shuttle OV-105 Endeavour tek je sklopljen, manje je prešao čak i od Tuđmanova BMW-a. Sathya Sai Baba, hvala velikome Krišni, još je živ i zdrav, i najavljuje da će umrijeti tek daleke 2022. godine, živ je i zdrav i papa Ivan Pavao Drugi, nema pola godine da nam je bio u povijesnoj posjeti, živ je i zdrav i Ernesto Sábato, eno ga piše memoare, "Antes del fin" će se zvati, "Prije kraja". A živ nam je i zdrav, hvala na pitanju, i Osama bin Laden: bogati se saudijski skorojević krije od familije u Khartoumu, gdje neviđeno dosađuje sudanskim mudžahidima lovačkim legendama iz rata sa SSSR-om u Afganistanu, daveći ih pričama kako će jednog dana napraviti veliku stvar, i kako će ga povijest zapamtiti.

Završili su u međuvremenu školu i William i Kate i Saif, Sai Baba otvarao je po svijetu hramove, bacao sveti prah i tjerao u očaj čistačice ašrama, papa Ivan Pavao Drugi mijenjao je historiju obilazeći džamije i sinagoge, navraćajući usput u Hrvatsku češće nego Carla del Ponte, mijenjao je historiju i onaj mladi profesor iz Chicaga što je dogurao do prvog tamnoputog predsjednika u američkoj poviejsti, ali i onaj saudijski gnjavator, zaista na kraju srušivši tornjeve njujorškog WTC-a i započevši povijest trećeg milenija. Space-shuttleovi svih su tih godina zujali oko kugle zemaljske poput leptirice oko ulične lampe, gledajući kako dolje haraju potresi, poplave, tsunamiji i tornada – cijela se Zemlja promijenila, ne bi je Endeavour prepoznao da je poletio prošlog petka – a mi na Balkanu sve to vrijeme polako smo trošili 1995. godinu.

Našli je Hrvati, Srbi i Bošnjaci kraj kontejnera one davne zime, bacio je bogati i bahati Zapad, a Balkancima još dobra. Živi im i Sai Baba, i Karol Wojtyla, i Osama bin Laden, živi im i zdravi i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, štede oni svoju malu, bezveznu historiju, dok je oholi svijet u jednom vikendu proizvede više nego što je može potrošiti za godinu dana.

Što bi "prije kraja" rekao dobri, stari, živi i zdravi brko Ernesto Sábato: "Čovječanstvo nije više u stanju podnijeti dramatične promjene današnjeg svijeta. Te su promjene tako strašne, neuhvatljive i brze, da su one što su izazvale pomor dinosaura prema njima beznačajne. Čovjek nema vremena da prihvati sve iznenadne i snažne promjene što ih oko njega proizvode tehnologija i društvo, i može se sa sigurnošću reći da su mnoge od današnjih bolesti tek sredstva koje kozmos koristi da eliminira ponosnu ljudsku vrstu."

I kad se kraj najzad dogodi, kad negdje u Europi spektakularno procvijeta veličanstvena nuklearna gljiva i svijet toga povijesnog vikenda konačno nestane ugušen u tržišnom višku vlastite historije, štedljivi, ekonomični i racionalni Balkan će – da parafraziram drugog jednog dobrog, starog brku, Marka Twaina – biti miran još barem šesnaest godina.