Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (NN)

Jedno od najvažnijih pitanja bosanske, ali i regionalne političke scene, majka svih pitanja, jest ono – za koga će večeras navijati Milorad Dodik? U pravilnim vremenskim razmacima, od kvalifikacija za nekakvo nečije prvenstvo u nečemu, pa do kojekakvih nekakvih finala i polufinala, cijela regija gleda prema onom staklenom skladištu pameti u Banjaluci i sa strepnjom pita: za koga navija Milorad Dodik?

Našao se tako ove nedjelje premijer Republike Srpske i u Zagrebu, na finalnoj utakmici final-foura regionalne košarkaške NLB lige između Cibone i Partizana, pa nakon utakmice dao kratku izjavu novinarki Nove TV.A novinarka, zlato mamino, istraživala i pripremala se za osmosekundni intervju mjesec dana, progooglala Internet uzduž, uzšir i poprijeko, pročitala sve Dodikove intervjue ikad, razgovarala sa njegovom majkom, bratom, razrednicom, školskim drugovima i predsjednikom Srbije, što bi se reklo pronikla u Dodikovu dušu, shvatila ga onako istinski, duboko, pa nakon utakmice još jednom bacila kratki pogled na svoje bilješke, duboko udahnula, stavila mu mikrofon pod nos i upitala:

– Za koga biste navijali da igraju BiH i Hrvatska?

– Sedam – odgovorio bi premijer Republike Srpske da je barem malo duhovit čovjek, kao što nije, jer pitanje za koga bi Milorad Dodik navijao da Bosna igra protiv bilo koga u bilo čemu teško je, inteligentno, krucijalno i lukavo baš kao i pitanje "Gospodine premijeru, koliko je točno dva i dva?".Niti je, međutim, Milorad Dodik duhovit čovjek, niti su novinari inteligentna bića. Pa kad se nađu tako budala i mrgud, ne zna čovjek veseli li to pitanje više novinare ili velikog navijača i ljubitelja sporta Milorada Dodika.

Još otkako je onomad javno obznanio da u sportu navija za Srbiju, iscijedivši kroz zube onu već slavnu rečenicu kako bi "za Bosnu i Hercegovinu navijao samo da igra protiv Turske", zabavlja republikosrpskijanski premijer svako malo novinare i javnost svečano objavljujući svoje navijačke sklonosti. Na prošlom Europskom nogometnom prvenstvu usrećio je, recimo, svoju hrvatsku braću obznanjujući kako, "vjerovali ili ne, navija za Hrvatsku, budući da tamo ne igra Srbija".Kako život piše humoreske, nekoliko godina nakon što je priznao da bi za Bosnu navijao samo protiv Turske, dogodilo se da se u kvalifikacijama za Mundijal Bosna i Hercegovina našla upravo u grupi s Turskom, pa se s posebnom pažnjom iščekivalo čijim će se šalom Milorad Dodik ogrnuti gledajući prijenos sa stadiona na Bilinom polju.

– Za koga ćete navijati na utakmici BiH – Turska?

– Za Turke – kratko će premijer Srpske.

– Ali rekli ste da biste protiv Turske navijali za Bosnu?!

– Pa da, to i kažem – odgovorio bi Dodik da je barem zločinački duhovit čovjek, ali on nije duhovit, već principijelan. Milorad Dodik, čovjek-princip, nije tako iznevjerio očekivanja: javno je skočio u vlastita usta i pojeo govno, poručujući kako mu ne pada na pamet navijati za BiH obzirom da će je Turci ionako razvaliti.- Gospodin Dodik ne namjerava navijati za BiH – poručio je tih dana preko novina Rajko Vasić, generalni sekretar SNSD-a.

– Turci su mnogo jači i besmisleno je navijati za gubitnike.

Zbog toga – zato što je "besmisleno navijati za gubitnike" – Dodik je umjesto za bosanske gubitnike navijao za "Beogradskog pobednika", pa umjesto u Zenicu otputovao u Beograd, da tamo zajedno sa svojim sijamskim bratom Borisom Tadićem gleda kvalifikacijsku utakmicu Srbija – Francuska.

– Za koga navijate? – pitali su ga idioti s mikrofonima.

– Za svoju otadžbinu, razume se.

– Ne vi, gospodine Tadiću – izvinjavali su se idioti. – Pitamo gospodina Dodika.

– Ja? Za Kanadu – odgovorio bi banjalučki kabadahija u dresu nogometne reprezentacije Srbije, sa crveno-plavo-bijelom kapom na glavi, dvoglavim orlom na obrazima, srpskom trobojkom u ruci i srpskim šalom oko vrata, samo da je duhovit čovjek.

Milorad Dodik, međutim, nije duhovit čovjek, i on bi tako duhovito odgovorio samo kad bi ga pitali za koga će navijati na utakmici BiH – Kanada. Premijeru Srpske dragi je Bog, naime, dao da bira između srpske krvi i bosanskog smisla za humor, pa je na pitanje za koga će navijati u Beogradu odgovorio samo:

– Sedam.

Pardon,

– Za Srbiju, uvijek i do kraja.

Novinari, međutim, sunca mamina, nisu imali mira.

– A kad bi igrali Srbija i BiH?

– Kad bi sutra igrali BiH i Srbija – nije se dao smesti Dodik – navijao bih za Srbiju.

Novinari, znate već kako uporni u svojoj istinoljubivosti znaju biti, zaskočili su ga onda pitanjem od jučer.

– A za koga ćete navijati u susretu BiH – Turska?

– Razume se…

– Za Bosnu i Hercegovinu – upao mu je tada, zabilježili su mikrofoni, u riječ Boris Tadić.

– Gospodin Tadić i ja navijaćemo za BiH – pod prijekornim Tadićevim pogledom ponovio je skrušeno Dodik, čovjek-princip, skočivši još jednom u vlastita usta i progutavši, hm, knedlu.

I sve tako, od prilike do prilike, Milorad Dodik kriv i dužan odgovara na pitanje za koga će navijati večeras.

– Za Srbiju, jasna stvar.

– Ali pitali smo za utakmicu Liverpool – Atletico.

– Šta, ne igra Srbija?

– Ne, ne, Liverpool i Atletico.

– A ko će pobijediti?

– Otkud znamo, večeras se igra.

– Onda i za jedne i za druge, neću valjda za Bosnu i Hercegovinu?! Besmisleno je navijati za gubitnike.

To je, shvatili ste, jedini princip principijelnog čovjeka Milorada Dodika – navijati protiv gubitnika. Ili, preciznije, za pobjednike. Zato je Milorad Dodik na tribinama samo kad njegovi igraju kod kuće, ziheraški ušuškan u topli smrad većine, uvijek na pobjedničkoj strani, u gomili oko protivnika na tlu, da doda svoju jalijašku cipelu u luzersko rebro jer "besmisleno je navijati za gubitnike".

Zato Milorad Dodik, čovjek-princip, jednu sezonu svim srcem navija protiv Radovana Karadžića, i za njega bi navijao valjda samo da igra protiv Ante Pavelića, a već drugu navija za Karadžića istim onim svim svojim srcem, "uvijek i do kraja", zato je po historijskoj potrebi jedno jutro Evropljanin, drugo Balkanac, pa malo Bosanac, malo Srbin, pa malo više Srbin, a nimalo više Bosanac, pa i Hrvat, ako treba, ali Bosanac nikad, zato u Hrvatskoj navija za Hrvatsku, a u Srbiji za Srbiju, zato jedno jutro u Banjaluci navija za Tursku protiv Bosne, a već sljedeće u Beogradu za Bosnu protiv Turske, da se generalni sponzor ne naljuti, ali svako jutro bez greške na pravoj strani, polivalentan kao švicarski nož i točan kao švicarski sat.

– Gospodine Dodik – sutra će ga opet opkoliti znatiželjni novinari. – Za koga ćete večeras navijati?

– A ko će pobijediti?

– Ne zna se, gospodine premijeru. Večeras se igra.

– Znači, sutra ujutro će se sigurno znati ko je pobjednik?

– Tako je.

– Onda sedam.

– Šta sedam? – zbunjeno će novinari.

– Navijam za sedam ujutro – objasnit će duhoviti premijer okrećući u rukama budilicu. – Ja, naime, navijam za pobjednike.