Kliker.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Sjećaš se, veli, onoga kad su se Bosanac i Crnogorac utrkivali na stotinu metara? Sjećam se, rekoh, kad se ono Bosanac izgubio, a Crnogorac odustao. I?, trijumfalno će na to Kožo, šta ćemo sad?

Piše :  Boris Dežulović (Oslobođenje) 

I zaista, šta će sad reći, gdje su danas cinici i šoveni što su se onako nadmoćno zajebavali s bosanskohercegovačkim sportom? Nije hefta prošla od senzacionalne zlatne medalje košarkaških kadeta na prvenstvu Europe, a već je Bosni i Hercegovini i svijet tijesan. Najprije je skromni student iz malog gradića u bosanskohercegovačkoj provinciji otišao na prvenstvo svijeta – u svojoj je disciplini, istina, imao dobre rezultate na nekim takmičenjima ove godine, ali svjetsko prvenstvo je nešto drugo, valjalo je izdržati golemi pritisak očekivanja, i mnogo veći i bolji lomili su se na toj pozornici – pa tamo iz sebe iscijedio posljednji neutron unutrašnje snage, i u dramatičnom se finišu okitio bezvremenom slavom osvajača prve bosanskohercegovačke medalje u tom sportu.

A onda je, samo par dana kasnije, i atletičar Amel Tuka osvojio bronzu na svjetskom prvenstvu u Pekingu.

Najprije je, eto, Igor Kisić iz Bileće, student sportskog novinarstva u Nikšiću – čitali o tome – postao prvi bosanskohercegovački predstavnik i prvi uopće izvan Crne Gore koji je ikad pobijedio na svjetskom prvenstvu u ljenčarenju i izležavanju, što se svake godine održava u Gornji Breznima kraj Plužina, u sjeverozapadnom korneru Crne Gore. Kisić je u dramatičnom finišu za samo pola sata pretekao najbliže konkurente, Obradovića i Crnčanina, i s rezultatom od 33 sata i 30 minuta neprekidnog ležanja prekinuo vladavinu trostrukog prvaka i žive legende svjetskog džabalebarenja Marka Đurovića iz Podgorice.

A onda je, rekoh, samo par dana kasnije i Amel Tuka iz Kaknja osvojio historijsku bronzu u Pekingu.

Skromni student Mašinskog fakulteta u Zenici u finalnoj je utrci na 800 metara iscijedio posljednji neutron unutrašnje snage, pa u dramatičnom finišu za samo pola desetinke sekunde pretekao najbližeg konkurenta, Fergusona Roticha iz Kenije, i postao prvi bosanskohercegovački atletičar i uopće prvi sportaš iz Bosne i Hercegovine koji je ikad osvojio svjetsku medalju u nekom olimpijskom sportu.

Netko će reći, dopuštam mogućnost, kako je nepošteno i uvredljivo u istu rečenicu staviti Igora Kisića – zajebanta što se na nagovor društva iz kafane prijavio za lokalnu turističku feštu u nekoj crnogorskoj vukojebini, pa se tamo trideset i tri sata dokono izležavao, besplatno jeo i pio, pričao na mobitel i svirao kurcu – i Amela Tuku, ozbiljnog sportaša koji je cijeli život posvetio treningu i koji je duboko uzorao zeničko Kamberovića polje, da bi posljednjim snagama, nakon sedam godina i sedamsto sedamdeset metara, u zadnjih trideset Bosni i Hercegovini donio prvu svjetsku bronzu u kraljici sportova.

Naravno da je nepošteno i uvredljivo staviti ih u istu rečenicu: uspjeh Igora Kisića realno je mnogo veći.

Amel Tuka, razmislite li bolje, natječe se u disciplini u kojoj nema bog zna kakvu konkurenciju, a u Bosni i Hercegovini nikakvu. Tko još, naime, u ovo vrijeme trči? Moderni je svijet sav ležeći i sjedeći, dokono sviraju kurcu i oni što rade i oni bez posla. Više se naroda u svijetu bavi vaterpolom nego trčanjem, nešto malo danas trče još samo Kenijci i Etiopljani, a Tuka pri tom ni u tome nije prvi. U takvom, eto, svijetu – cijelom besposlenom, lijenom i ležećem – biti prvak u besposlenom ljenčarenju i izležavanju, nemjerljivo je veći uspjeh. A još je veći, upravo veličanstven uspjeh, u besposlenom ljenčarenju biti najbolji u Bosni i Hercegovini, svjetskoj besposličarskoj i kurcusviračkoj sili.

Valja, na primjer, biti veći dokoni svirač kurcu od stručnih parazita u Olimpijskom komitetu Bosne i Hercegovine, koji su prošlog septembra dijelili stipendije za Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016.: jedanaest olimpijskih stipendija uspjeli su majstori podijeliti bosanskohercegovačkim sportašima, a da se među njima nije našao Amel Tuka, tada šesti u Europi. Štoviše, od tih jedanaest stipendija tri su podijeljene atletičarima, i opet nitko od njih nije vrijednog stipendije našao Amela Tuku. A ostatak svijeta i dan danas drhti od straha: sunce ti jebem, ako Tuka nema stipendiju, kakva su im tek ta jedanaestorica? Do kraja Svjetskog prvenstva u Pekingu svjetska će atletika tako sa strepnjom čekati onu trojicu s bosanskohercegovačkom olimpijskom stipendijom.

Događa se to i drugdje, reći ćete, i vjerojatno ste u pravu, samo što se to u Bosni i Hercegovini ne događa, već to u BiH jednostavno tako jest. U Bosni i Hercegovini se može slučajno dogoditi samo to da država prepozna i uloži u nekoga dobrog u nečemu: nije se, istina, dogodilo, ali teoretski može.

Jedva je, eto, hefta prošla od senzacionalnog uspjeha mladih košarkaša, koji su prije polufinala trebali biti diskvalificirani s kadetskog Eurobasketa jer cijela jebena država Bosna i Hercegovina nije imala jebenih deset hiljada maraka da plati jebenu kotizaciju za sudjelovanje na prvenstvu, nego je platio na kraju FIS Pere Gudelja, što je par dana ranije pokušao samoubojstvo. Zvučat će, eto, možda malo grubo, ali ispada da čovjek što leži u komi, prosvirane glave, ima više sluha za mlade talente od svih državnih institucija BiH. Koje su, uzgred, prema posljednjem izvještaju Kancelarije za reviziju u posljednje četiri godine – dakle u proteklom olimpijskom ciklusu – samo na hranu, piće i telefone potrošile više od pedeset milijuna maraka!

Pet hiljada puta mogli su klinci za te pare otići na europska prvenstva, cijelih deset hiljada godina – od visočkih piramida do danas – mogla je kadetska reprezentacija BiH igrati na prvenstvima Europe, osvojila bi najmanje tri-četiri stotine titula, i još ne bi potrošila toliko para koliko institucije BiH pojedu, popiju i mobitelom kurcu odsviraju u jednom jedinom olimpijskom mandatu!

Lako je zato Igoru Kisiću u besposlenom ležanju biti najbolji na svijetu: jedva čekamo da svjetski prvak za svoje zasluge dobije kakav posao u bosanskohercegovačkim institucijama – bio bi, recimo, odličan ležeći policajac ispred Vijeća ministara BiH – pa da ga vidimo u oštroj konkurenciji kod kuće.

Tridesetak sati lijenog, dokonog izležavanja uz besplatnu hranu, piće i mobitel, koliko u Crnoj Gori treba za titulu svjetskog prvaka, u institucijama Bosne i Hercegovine je, kako bih vam rekao, tek jedan radni tjedan.