Kliker.info

Roman se razvija iz jedne anegdote koja će glavnog lika, umjesto do mirne Kanade, dovesti do ratišta. Šta se zapravo dešava?
– Dešava se da ponekad u životu prodavačici u trafici, zagledani u njen dekolte, ne oprostite kusur, pa ona otrči do kafane da razmjeni vašu novčanicu, a ta neizgovorena rečenica, tih pet minuta pred trafikom, promjeni cio vaš život. Na to mjesto naleti u taj čas šleper kojem su otkazale kočnice ili, ko zna, vojna policija koja vas traži s pozivom za rat. Dvijesta pedeset stranica kasnije, vi na samrti vrtite film unazad i uvjeravate sebe kako bi sve bilo drugačije da ste onomad podigli oči sa sisa trafikantkinje i rekli: „Jeb’o sad hiljadu dinara“.

Na veoma efektan način prikazujete besmisao rata, kroz pripadanje određenoj naciji, odnosno uniformi. Kako uniforma postaje zamjena za identitet?
– Na početku romana citiram narodnu poslovicu – „odijelo ne čini čovjeka“ – i dodajem moj amandman „već obratno“. Može čovjek da čini odijelo, a može i da odijelo, dakle uniforma, ne čini već poništava čovjeka. U ratovima poput naših, sasvim jedinstvenih u cjelokupnoj istoriji ratovanja – u kojem su ratovali jedni i drugi protiv trećih, pa jedni i drugi protiv četvrtih, pa treći protiv četvrtih, pa četvrti protiv prvih, drugih i trećih, pa četvrti među sobom, pa na kraju drugi protiv prvih – uniforma je bila jedini pouzdani znak identiteta, jer je onaj najvažniji, jezik, kod prvih, drugih, trećih i četvrtih toliko sličan da se na njega u nišanjenju i lociranju ciljeva nije moglo osloniti. U uniformi smo slobodni od svake prošlosti i individualnosti, svega što nas je određivalo jedinstvenom ljudskom jedinkom, i postajemo kvalitetno topovsko meso, od kog se očekuje još samo da legne u plitku grobnicu, u iskop za temelje novog, čistog društva.

Zašto radnju smještate baš u te koordinate – između srpskog groblja iz prošlog rata i kule u kojoj su u međuratnom periodu klinci gubili nevinost?
– Naravno da je to jeftina simbolika, ali naši su prostori puni te jeftine simbolike. Ovdje je nemoguće napisati novinsku vijest, a kamoli priču ili roman, a da ne bude ispisana simbolima. Priča, recimo, o mladiću koji je kao dijete pod američkim bombama izbjegao s Kosova, pa desetak godina kasnije na antiameričkim demonstracijama izgubio glavu živ izgorjevši u zgradi Ambasade SAD, dakle na američkom tlu, da bi mu potpuno ugljenisani leš bio identifikovan tek po pravoslavnom krstu na lančiću oko vrata – svuda u svijetu to bi bila jeftina literatura gotovo bolno patetične simbolike; samo ovdje je to obična novinska vijest.

Glavnog junaka najpre određujete kao „štrebera i dezertera“, da bi na kraju izrastao u tragičnog junaka. Šta je to što baš njega preporučuje za ovu ulogu?
– Pako je foto-robot prosječnog nikoga i ničega iz naših davnih gimnazija, mladića predodređenih da izgube, onih koji su nam u miru bili dobri samo da namjeste satelitsku antenu, a u ratu da poprave radio-stanicu, klinaca koji su tiho patili za školskim princezama i koji samo u američkim filmovima postaju bogati i na godišnjicu mature dolaze u „lamborginiju“, s „Plejbojevom“ mis februara. Kod nas, u stvarnom životu, njih mobilizuju i ubiju u nekoj vukojebini, to je možda onaj preplašeni nesrećnik sa snimka „Škorpiona“, to može biti onaj klinac koji je položio svoj život na oltar domovine kad su ga hrvatski generali, žderući jagnjetinu, poslali da skida srpsku zastavu s jedne čuke kraj Benkovca, ili onaj beogradski dječak kojeg su srpski generali službeno poslali na vojnu vježbu, a čiji sam leš otkrio u Donjim Rujanima kraj Livna s proljeća 1992. Pako je jedan od njih.

Niste riješili da otkrijete svojim likovima istinu (da su oni drugi zapravo „neprijatelji“), već ste ih pustili da izginu od „bratske“ ruke. Zašto?
– Da pokažem paradoks, naravno. Oni će i izginuti ne znajući da su „naši“ zapravo „njihovi“, poubijaće se usred rata u jednoj zapravo kafanskoj svađi, zbog jedne žene, poništavajući tako svaki smisao uniformi koje nose, oduzimajući svaki smisao ratu, naciji, granici, državi, kurcu-palcu. Ja jednostavno ne dam svojim likovima da izginu za domovinu. Radije ću ih sam ubiti.

S obzirom na to da ste već pola godine u Beogradu, kakvi su vam utisci?
– Kao na prašnjavom tavanu ili, još bolje, u antikvarnici. Dolazim iz zemlje takođe duboko ukopane u prošlost, možda tek malo pliće, pa nisam šokiran, ali ipak je to neverovatno iskustvo, poput vremenske kapsule. Kupujem na trafici novine i listam ih kao stare žurnale u antikvarijatu, ili požutjele inkunabule u arhivu Narodne biblioteke: ozbiljni njuz magazini objavljuju velike feljtone o godišnjici cara Dušana, na kioscima se prodaju DVD-jevi o Cerskoj bici, Tijanićeva televizija izgleda kao da je šef programskog veća Rastko Nemanjić, sve je u nekom manastirskom polumraku, prašnjavo i staro, srednjovekovnog dizajna, stranačke konvencije počinju „Maršom na Drinu“, a logotipi kafića ispisani su ćirilicom Miroslavljevog jevanđelja. Čak i šarena bulevarska štampa, koja svuda u svijetu piše o pijanim fudbalerima i sisatim manekenkama, ovdje uredno objavljuje žitije svetaca i feljtone o srpskim kneževima, pa ja samo čekam kad će na naslovnoj stranici nekog tabloida osvanuti veliki, masni naslov „Kneginja Ljubica ubila služavku Petriju kad ju je uhvatila u krevetu s knezom Milošem Obrenovićem!“. Došljaka ta duboka uronjenost u prošlost može fascinirati, čak i zabaviti, onako kako Evropu fascinira i zabavlja Kusturičin barbarogenijski barok, ali ja, nažalost, ne dolazim iz Evrope, pa se ovdje osjećam kao kod kuće. Možda na tavanu, ali kod kuće.     Tijana Spasić (Blic)