Kliker.info

Piše: Boris Dežulović  (E-novine)

Mogu li ja, kao Hrvat, u srpskom mediju – makar na srpskom internet portalu, dakle „svetskom, a njihovom“ – napisati da su Srbi narod luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, niža vrsta ili, šta ja znam, socijalni, politički i moralni talog tribalnog, barbarskog Balkana, koji uzima Rusiju za saveznika u borbi protiv najdemokratskijeg, najciviliziranijeg i najprosvjećenijeg europskog naroda – hrvatskog naroda?Za potrebe ovog ogleda, koliko god to zbunjujuće izgledalo, zanemarit ćemo moje privatno mišljenje o Srbima i Hrvatima. Ne bi to, naime, bilo zbunjujuće samo zbog toga što ja privatno uopće ne mislim da su Srbi socijalni, politički i moralni talog Balkana, a Hrvati socijalna, politička i moralna krema Europe, nego već i zbog toga što za potrebe ovog ogleda uopće nije važno što ja o njima mislim, javno ili u sebi. Mene zanima, podsjećam vas, što ja o Hrvatima i Srbima mogu misliti, odnosno što o njima mogu misliti javno, u srpskim novinama. Mogu li dakle javno, usred Srbije, misliti i napisati da su Srbi „narod luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova“, ili, kako ono, ah da – „socijalni, politički i moralni talog tribalnog, barbarskog Balkana“?

Civiliziraniji i prosvjećeniji čitatelji ovog teksta – čak i autor, ako je njegovo mišljenje uopće važno – misle recimo da se tako nešto napisati ne može i ne smije, ni u srpskim, ni u hrvatskim, ni u bilo kojim drugim novinama, naročito ne nakon svega, 2009. godine. Teorija da su „Hrvati najdemokratskiji, najciviliziraniji i najprosvjećeniji europski narod“ ne može, jer je kolosalna budalaština, a ona da su Srbi „narod luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova“, odnosno „socijalni, politički i moralni talog Balkana“ ne smije, jer je fašistička, rasistička i šovinistička. Štoviše, za ove potonje svaki bi od spomenutih civiliziranijih i prosvjećenijih čitatelja ovog teksta – uključujući i samog autora – sankcije zbog „izazivanja međunacionalne, vjerske ili rasne mržnje“ po članu tom-i-tom zatražio i na sudu.

Iz nekog razloga, međutim, u srpskim se novinama sve se to može i smije. Ne samo da se tako slobodno može napisati i objaviti kako su „Srbi moralni talog Balkana“ – evo već peti put u tekstu – i ne samo da vam zbog toga u Srbiji neće pasti dlaka s glave, nego će u obranu vašeg prava da Hrvate nazivate europskom créme de la créme, a Srbe balkanskim talogom (šesti put), ustati upravo – najveći od svih Srba!

Tako, naime, ispada na kraju – točnije, ako računamo sud, na početku – afere sa sada već glasovitom rečenicom Dobrice Ćosića iz njegove najnovije knjige „Vreme zmija“ – u izdanju državne kuće „Službeni glasnik“ – gdje na 211. stranici srpski nacionalni vrač ovako piše o Albancima: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda.“Kada su oni što bi ih autor ovog teksta nazvao civiliziranijim i prosvjećenijim čitateljima prepoznali u Ćosićevoj rečenici čistu esenciju fašizma i šovinizma, a dvije od njih – Biljana Kovačević Vučo i Sonja Biserko – protiv autora podigle i tužbu zbog „izazivanja međunacionalne, vjerske i rasne mržnje“, u obranu Oca nacije ustala je cijela službena misleća Srbija, od izdavača knjige, državnog „Službenog glasnika“, preko državnih intelektualaca, pisaca, novinara i državnog režisera Emira Kusturice, do samog državnog Oca, socijalne, političke i moralne vertikale Srbije, akademika i barda Dobrice Ćosića.

Strategija obrane, međutim i zanimljivo, nije bila postavljena tako da dokazuje kako su Albanci moralni talog varvarskog Balkana: lukavi Ćosićev odvjetnički tim pozvao se na sveto pismo slobodnomisleće inteligencije – pravo na slobodu govora i onu finu, neuhvatljivu maglicu „pesničke slobode“. Od tog trenutka, eto – ako već nije moglo ranije – može se u srpskim novinama napisati da su Srbi socijalni, politički i moralni talog tribalnog, barbarskog Balkana, koji uzima Rusiju za saveznika u borbi protiv najdemokratskijeg, najciviliziranijeg i najprosvjećenijeg europskog naroda – hrvatskog naroda. Nije to, jasno, toliko zanimljivo da bi se vidjelo kako takva imbecilna rečenica izgleda i zvuči, već kako nakon nje zvuče „borci za slobodu javne reči“ i „gerilci umetničkih sloboda“ s Dobricom Ćosićem na čelu – dobro, začelju – braneći moje pravo da Srbe nazivam moralnim talogom Balkana (osmi put). Evo što u tako postavljenoj igri kažu neki od njih. Citati su doslovni, samo su neka imena neznatno zamijenjena.„Bezrezervno podržavamo čin objavljivanja rečenice da su ’Srbi moralni talog Balkana’“, reći će, na primjer, Gojko Tešić, urednik državnog Službenog glasnika, i direktor Slobodan Gavrilović. „Sigurni smo da u toj rečenici nema potpirivanja nikakve mržnje. U njoj pisac Boris Dežulović, naprotiv, traga za pravednim rešenjem hrvatsko-srpskog problema i uspeva da ga ponudi. Urednik e-novina Petar Luković ima punu podršku nas iz Službenog glasnika, koji takođe, moralno i u svakom drugom smislu podržavamo autora rečenice.“

Njihov kolega Jagoš Đuretić, direktor izdavačke kuće Albatros plus, okomit će se na sve one spomenute „civiliziranije i prosvjećenije čitatelje, čak i autora ovog članka“, što bi zbog rečenice o „Srbima kao moralnom talogu Balkana“ podigli neviđenu medijsku halabuku, pa čak sudsku tužbu: „Pokretačima halabuke nije dovoljno da sa tom Dežulovićevom rečenicom pokušaju javno da polemišu u okviru prava na slobodu javnog govora, jer presuda treba da krivicu definitivno ovekoveči i kruniše višedecenijske napore da se dokaže nešto što se nije moglo dokazati, i da đavo doista postane definitivno crn!“Ugledni srpski redatelj Emir Kusturica, recimo, poručit će najprije da su očito „krivolovci Dežuloviću namenili odstrel“, a onda te krivolovce detektirati rendžerskim iskustvom čitanja tragova: „U podloj kampanji protiv Dežulovića učestvuju isti ljudi i mediji koji za neprijatelje nepogrešivo biraju one koji su učinili dobro i veliko za Srbiju (…) To je policija. Ozbiljne kancelarije zapisuju ko je šta i kad rekao. Ovo je intelektualni pogrom!“ To nije sve, Emir je sad baš ljut: „Ne znam zašto oni koji tuže Dežulovića za to što je napisao ne zamole šefove da zakupe deo Beograda pa da se ljudi poput Borisa tamo spaljuju, da se raščovečuju, čereče! Ovo što rade Dežuloviću je dželatski posao…!“ Pa nastavlja u dahu: „Ajde da je napadnut neko drugi, sporniji, konzervativniji, ali Boris, koji je simbol socijalne demokratije u Hrvatskoj… Siguran sam da on nije nacionalista, po uverenju i delovanju je socijaldemokrata!“

Nacionalni filozof Svetozar Stojanović jedini neće podleći slobodarskoj euforiji i na neviđeno braniti autora sporne rečenice o Srbima, već će – onako znastveno i empirijski – najprije pažljivo pročitati cijeli članak: „Ako se pogleda celi tekst, Dežulović ne govori o srpskoj naciji, nego o jednom delu Srba koji su takvi kakvim ih je on opisao". Književnik Dobrilo Nenadić, pak, neće se previše zamarati kontekstom rečenice, već će konstatirati kratko i jasno: „Pisac je uvek u pravu, pa makar i ne bio.“Konačno, u obranu Dežulovićevog prava na rečenicu da su „Srbi socijalni, politički i moralni talog tribalnog, barbarskog Balkana“ ustat će i sam otac srpske nacije, bard srpske akademije Dobrica Ćosić: „Dežulovićevi kritičari izveli su čitalački podvig: u dvadeset šest tekstova u e-novinama u kojima je pisao o hrvatsko-srpskim odnosima, pronašli su jednu rečenicu u kojoj, po njihovom mišljenju, Boris Dežulović širi rasnu, međunacionalnu i vjersku mržnju prema srpskom narodu, i čudi se zašto je Rusija stala na stranu jednog balkanskog plemenskog društva u njegovoj velikosrpskoj i genocidnoj agresiji protiv Hrvata, koje smatra najdemokratskijim, najslobodarskijim i najprosvećenijim narodom u Evropi. Loši čitatelji tako sasvim nekompetentno, ali tendenciozno udariše na pravo slobode mišljenja i izražavanja za koje se Dežulović borio kada su neki od njih bili u obavještajnim službama, a drugi članovi Titove partije.“

Skromnom autoru teksta sad je već pomalo neugodno, ali živahni Dobrica Ćosić ne posustaje: „I Dežulović je ispunio sudbinu: u stotinama svojih tekstova nije napisao nijednu jedinu rečenicu mržnje, ni protiv ratnih neprijatelja hrvatskog naroda, a napisao je baš mnogo rečenica, pokuda, kritika, uvreda ljudske nedostojnosti, ruženja hrvatskog naroda. Dežulovićevi čitaoci iscrpeše sve te hrvatske negativnosti, ruženja i zločinstva, ali ’borci za ljudska prava’ digoše halabuku na jednog Hrvata koji se dvadeset godina zalaže za pravedno i trajno rešenje hrvatsko-srpskih odnosa.“Nije pisac ovih redaka – skroman kakvog ga je već dao hrvatski narod, najdemokratskiji, najciviliziraniji i najprosvjećeniji u Europi – postiđen samo zbog osobnog angažmana jednog Dobrice Ćosića, Hodajućeg Nacionalog Uma koji posve nezasluženo nosi i ime i prezime u deminutivu, umjesto da se zove Dobrota, Dobričina. Posramljen je autor ovog teksta, eto, i zbog toga što je, u žaru rečenica, pokuda i kritika proteklih dvadeset godina mladenački naivno i sâm znao „udariti na pravo slobode mišljenja i izražavanja“. Ako mu išta može biti uzeto za olakšavajuću okolnost, neka to bude činjenica da su ljudi, na čije je slobode izražavanja udarao, svoje antropološke studije o Srbima objavljivali u hrvatskim novinama. Evo zgodne prilike da se ispravi historijska nepravda prema toj zaboravljenoj aristoteladi nove srpske političke misli.

„Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo.“ Aha, sad znamo da to nije moja rečenica. Da nije… Gojko Tešić? Ne, hrvatski novinar Joško Čelan, u Slobodnoj Dalmaciji prije petnaest godina. Ili: „Što je to u Srbima, te svaku ljudsku djelatnost koje se prihvate pretvore u smeće?“ Slobodan Gavrilović? Ne, glasovita hrvatska kolumnistica Maja Freundlich, iste godine, u Hrvatskom slovu. Ili: „Crnci su niža vrsta, iako ih ja smještam više od Srba.“ Jagoš Đuretić? Ne, Theo M. Ljubić, tada predsjednik splitskog ogranka Nove hrvatske desnice.Hoćete još? „Srbijanerima se ne može vjerovati ni kad istinu govore. Nema te ludnice koja bi ih sve primila pod isti krov.“ Dobrilo Nenadić? Ne, Vladimir Reinhofer, u Hrvatskom slovu 1996. godine. Može i na empirijskoj osnovi: „Grci su inače poznati po tome da se vole guziti, karati u dupe, pa su tome naučili i Srbe.“ Svetozar Stojanović? Ne, pokušajte ponovo: „Područje koje smatraju svojim Srbi obilježavaju izmetom, po principu – gdje je srpsko govno, tu je srpska zemlja.“ Ne, nije Stojanović. Stanoviti Lobel, u Hrvatskom vjesniku 1997. godine. Ili: „Srpski narod je gamad.“ Emir Kusturica? Ne, Zvonimir Šekulin, urednik Hrvatskog vjesnika 1994. godine. Ili: „Srbi su socijalni, politički i moralni talog tribal…“ Pardon, to je sad ipak Dežulović, nešto kasnije, 2009.

Kad čovjek ne bi znao da je riječ o „pravu na slobodu mišljenja i izražavanja“, ovako „istrgnute iz konteksta“ i sve nabačene na jednom mjestu, citirane rečenice zaista mogu izgledati kao najgore uvrede Srba, šovenski proljevi Tuđmanove medijske pukovnije, tog – ako mi je dopušteno parafrazirati – socijalnog, političkog i moralnog taloga hrvatskog naroda.Pa ipak, to su, shvatili ste do sad, samo „pokušaji da se javno polemiše u okviru prava na slobodu javnog govora“. Čak i kad bi bile uvrede Srba, ne bi bile najgore. „Najgora uvreda Srbinu je kada mu kažeš – Srbine jedan!“ Dobrica Ćosić u „Vremenu zmija“? Ne, stanoviti Zdravko Horvat u Slobodnoj Dalmaciji, slavne 1995. godine.Ne misle, međutim, svi kako je rečenica o Albancima kao „moralnom talogu tribalnog Balkana“ lepršava, prpošna polemička riječ u okviru prava na slobodu izražavanja. Evo jednog pravog pravcatog Srbina, pisca, glasa razuma koji ne misli da je psovački, mrzilački rječnik oznaka rodoljublja, i da se prostačkim vrijeđanjem Albanaca štite nacionalni interesi i prava ugroženih kosovskih Srba. Riječi koje slijede izvadak su iz njegovog potresnog otvorenog pisma srpskoj javnosti. (Mala pomoć: nisu ni Sonja Biserko, ni Biljana Kovačević Vučo, ni Nataša Kandić, ni Vesna Pešić, ni Borka Pavićević. Ni Bora Ćosić, ni Filip David, ni Mirko Kovač, ni Vlada Arsenijević.)

„I mene su mnogo puta uvredili i ponizili ljudi moga jezika. Podnosio sam to zato što sam pisac, pa me je to pozvanje pozivalo na trpljenje sebične, i prostačke, i zle ljudske prirode. Pri tom, kao pisac svojim savremenicima praštao sam mnoga neznanja i nemoći, i pravdao česta nerazumevanja sebe i drugih. Ali u svojim knjigama nisam prećutao mane, gluposti i zla dela ljudi moga jezika. Morao sam sve ovo da kažem da biste me bolje razumeli. Zaprepastio me ovaj događaj. Ponizilo me kao Srbina i kao pisca to prostačko, mrzilačko, ’srpsko’, ’pravoslavno’ vređanje. Postoje pravna sredstva i državni organi da se zaštite prava ugroženih građana, ali nije ljudski, nije časno, nije domaćinski da se vređa i ruži.“Svaka riječ je na svom mjestu, pisac progovara kao savjest društva, srpski Emile Zola koji ispisuje svoje javno „Optužujem!“ prostačkim psovačima. Još niste pogodili tko je? Evo onda još:„Takvi psovači vređaju i sve srpske građane koji drže do kolektivnog dostojanstva srpske države. Prostački ponižavaju i svoje pretke i sramote svoje sugrađane. Ja javno molim Emira Kusturicu da istraje u svojim plemenitim i patriotskim ciljevima.“Ups, čekaj, otkud sad Emir Kusturica? Nije valjda sad odjednom i Albanac? Nije, naravno. Jer da jest, ne bi ga ovim dirljivim riječima od „mrzilačkog, ’srpskog’, ’pravoslavnog’ vređanja“ branio sam Otac nacije – Dobrica Ćosić.

Da, gore citirano pismo napisala je ista ruka koja je zapisala i humanističku misao o Albancima kao „socijalnom i moralnom talogu Balkana“: svoja zanimljiva zapažanja o „glupostima i zlim delima ljudi negova jezika“, kao i vulkanski gnjev zbog „prostačkog vređanja i ponižavanja svojih predaka i sugrađana“, Dobrica Ćosić nije, naravno, iznio „zaprepašćen“ vlastitom mrzilačkom uvredom Albanaca – nije baš u toliko dobrim odnosima sam sa sobom – već nedavnim mrzilačkim i šovinističkim uvredama koje su slavnom režiseru, u slobodno vrijeme rendžer-paši Mokre Gore, uputili stanovnici Kremne.Vrlo je zanimljiva ta pojava: quod licet Iovi, non licet bovi. Što je dopušteno Jupiterici Ćosiću, Ocu nacije, nije njegovoj djeci, prostodušnim seljacima s Mokre Gore, čiji je šovinizam – za razliku od Ćosićevog – primitivan, divlji i neosviješten. U kojemu nema „traganja za pravednim rešenjem“, nema „polemisanja u okviru prava na slobodu javnog govora“, nema socijaldemokratskog, slobodarskog konteksta iz kojega bi „balija Emir“ bio istrgnut. Nema one fine, neuhvatljive maglice „pesničke slobode“ kao, recimo, u Kusturičinim pjesmama s Karadžićem Rašom i kitom našom. Nema, najzad, „slobode mišljenja i izražavanja“ kao u hrvatskim izdanjima „Vremena zmija“, onima o Srbima kao „narodu luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova“, „nižom vrstom“ i „gamadi“ koja se „kara u dupe“ i „svoja područja obilježava izmetom“.

Ja se, naravno, privatno ne moram slagati s takvim opservacijama, mogu ja sve odavde do Prvog opštinskog suda misliti da je to gnjusni, rasistički govor mržnje – da se pita mene, ovako nedemokratskog, neciviliziranog i neprosvijećenog, ja bih tu stoku, što se mrzilačkim psovkama na račun Srba razotkriva upravo kao gamad i niža vrsta, tužio sudu – ali tko sam ja da proturiječim Ocu srpske nacije, Ocu dakle „najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda“?U mom dekontekstualiziranom svijetu Dobrica Ćosić – sa svojom rečenicom-esejom o Albancima – jest kulturni, historijski, politički i moralni talog srpskog naroda. Problem je, naravno, kad talog nije tamo gdje mu je mjesto, dakle na dnu, već na vrhu. Ali to je očito moj problem. Moj i onih Srba koji ne misle da je društveno poželjno u srpskim novinama u okviru prava na slobodu javnog govora polemizirati o Srbima kao narodu ubojica i pljačkaša, i pitati se kakav je to „najprosvećeniji balkanski narod“ kad mu je moralna vertikala takav – moralni talog. Jer, kako je ispravno primijetio filozof Svetozar Stojanović, „ako se pogleda celi tekst, Dežulović ne govori o srpskoj naciji, nego o jednom delu Srba koji su takvi kakvim ih je on

opisao.“