Kliker.info

Osim što piše, Sejranović u Norveškoj radi kao sudski tumač i predaje norveški strancima. Iza sebe ima nekoliko izvrsnih romana, kao i iskustvo života u različitim svjetovima i kulturama. I u norveškom, koji nakon norveškog 11. septembra nikad više neće biti isti. 

Je li Anders Behring Breivik dio šireg zla? Može li se reći kako je on produkt društva?

– Sumnjam da je djelovao sam. Najveći monstrum s početka 21. stoljeća, koji sebe vidi kao mesiju koji je došao spasiti zapadni svijet i kršćanstvo od islama i marksista, možda je i mogao sam izvesti to što je napravio, iako mislim da je za to barem netko morao znati. I što je uopće radila norveška tajna služba? Ona je fokusirana na islamski terorizam, a onda im kršćanski fundamentalist napravi neviđen pokolj pred nosom.  Moramo postati svjesni zla i u vlastitom dvorištu, kad su ga počinili »naši dečki«. 

U Norveškoj djeluje nekoliko neonacističkih skupina, jedna od njih je i Vigdis, koja je prilično eksponirana, i stalno je na rubu zakona. Prije nekoliko godina skupina neonacista napala je i ubila jednog tamnoputog dječaka. Postoje i skupine antinacista, i te se dvije skupine stalno sukobljavaju. No, opet je posrijedi paradoks: pa zar ne bi cijelo društvo trebalo biti antinacističko? 

Odmah nakon napada u Oslu i Utoyi mediji su brzopleto zaključili kako je posrijedi udar Al-Kaide, kao da je riječ je o svojevrsnom uvjetovanom refleksu: tamo gdje je terorizam tu su i muslimani?
– Bila je to islamofobna i ksenofobna reakcija. Najgore od svega što su u središtu Osla odmah nakon eksplozije bombe počeli fizički i verbalni napadi na one koji su izgledali drukčije, na tamnopute i one koji su izgledali kao muslimani. Takvi su izbacivani iz autobusa i taksija, govorili su im da će sada stvarno platiti i da je ovo stvar koja je prelila čašu. Komentari na internet stranicama također su bili užasni. U njima se uopće nije skrivalo: sve muslimane treba pobiti. I sada se postavlja pitanje što bi se dogodilo da je pokolj doista počinio musliman?  

No ubrzo je izašlo na vidjelo kako je napadač plavooki i plavokosi Norvežanin, »jedan od nas«. Iz ovog proizlazi da nije problem u islamskom ekstremizmu, nego u protuislamskom i protuuseljeničkom radikalizmu, zar ne?
– On je zapravo ekstremni produkt protumuslimanske i protuuseljeničke histerije. On jest luđak – jer normalan čovjek ne može počiniti tako nešto – ali ipak nije samo luđak. Ni sam nisam bio svjestan da je rasizam u Norveškoj uzeo toliko maha. Zahvaljujući medijima islamofobija se proširila po cijeloj zapadnoj Europi. U Americi, koju je nakon 11. rujna također zahvatila antimuslimanska histerija, ipak nije bilo većih izgreda. Čuo sam od Bosanaca, koji su živjeli u Europi kao izbjeglice, da se u Njemačkoj nikad nisu osjećali dobrodošlima, premda su naučili njemački i završili fakultet. A kad su zatim otišli u Ameriku ili Australiju za samo dvije godine osjećali su se Amerikancima ili Australcima. Prema rezultatima jednog istraživanja u 90 posto slučajeva termini useljenik i musliman pojavljuju se u negativnom kontekstu. Takva je praksa prisutna na svim razinama u medijima. Često čitamo statistike prema kojima su većinu kaznenih djela počinili stranci, kao i da stranci čine većinu populacije u zatvorima, no statistikom je uvijek moguće potvrditi bilo što. 

Kad Pakistanac ubije suprugu nakon bračne svađe, u medijima se interpretira kao da ju je ubio zbog vjerskog fanatizma, no kada to isto učini Norvežanin, onda je on samo ljubomoran, alkoholičar, luđak… Valja pritom imati na umu da se te ljude u Europi olako naziva useljenicima, iako je često riječ o trećoj ili četvrtoj generaciji koja živi u Norveškoj. Dakle, oni su rođeni u toj zemlji, ne govore niti jedna drugi jezik osim norveškoga, i nemaju druge domovine, premda nisu prihvaćeni kao Norvežani. 

A mislili smo da je upravo Norveška primjer uspjeha multikulturnog i multietničkog koncepta?

– Bila je, ali onda kad je Norveška trebala radnu snagu i kad je ekonomija bila u usponu. Prije toga, sedamdesetih godina, norveška je država terorizirala Laponce, zabranjivala njihov jezik, a tek krajem sedamdesetih Laponci dobivaju autonomiju. Segregacija postoji i u odnosu prema Norvežanima koji žive na sjeveru zemlje, a koje ne smatraju dovoljno kultiviranima, jer žive u divljini. U Oslu su sedamdesetih i osamdesetih postojali zasebni domovi za studente sa sjevera zemlje.   

No, Europa i europska ekonomija u globalnom smislu ne mogu bez nove radne snage, dakle, bez useljenika? Pa ipak je europska integracijska politika razočarala?  

– Bez useljenika, u Norveškoj bi sve stalo. Baš sve. Ako uzmemo u obzir tzv. bijelu smrt, jer europska populacija stari, Europa ne može funkcionirati bez useljenika. No ipak nisam optimist i ne vidim rješenje. Mislim da će biti problema svugdje gdje postoje ljudi različitih identiteta. Pogrešno se mislilo da može opstati integracija u samo jednom smjeru. Jer ne mogu doseljenici preko noći prihvatiti naučiti norveški jezik i postati Norvežani. Svi oni nešto donose sa sobom. Kad sam u prvoj polovici devedesetih došao u Oslo, tamo nije bilo moguće popiti espresso. No u međuvremenu su useljenici to potpuno promijenili, jer je otvoreno puno etničkih restorana. Norvežanima je to u početku bilo osvježenje, no u zadnje im je vrijeme počelo smetati. I to običnim Norvežanima, jer u Norveškoj su političari često puno otvoreniji od običnih građana. Mislim da bi jedino rješenje moglo biti to da se i domicilno stanovništvo pokuša približiti useljenicima.  Na primjer, da se u školama uči jezik, povijest i kultura etničkih skupina koje su tu doselile. Da se ljudi možda nađu ne na pola puta, ali barem da krenu jedni prema drugima. Integracija ne mora biti asimilacija. Sve dobro i kvalitetno u društvu nastaje miješanjem kultura. 

Odakle sadašnji rast ksenofobije i rasizma upravo u skandinavskim zemljama, koje je ostatak Europe smatrao utočištem tolerancije, otvorenosti i blagostanja?

 – Naravno da sve ima i svoju drugu, tamniju stranu, no čovjek najčešće kod drugoga vidi ono što njemu nedostaje. Mislim da je rasizam u Norveškoj prisutan cijelo vrijeme. Kad su došle prve izbjeglice iz Vijetnama, u vrijeme vijetnamskog rata, u Norveškoj su ih dočekivali bejzbol palicama i nisu ih uopće htjeli pustiti iz autobusa. 

No nisu li upravo skandinavske zemlje pružile gostoprimstvo brojnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske?

– Jesu, iako u Norvešku i nije došlo jako puno Bosanaca, njih samo 12 tisuća, dok ih je u Švedskoj puno više. Kulturološka razlika između Bosanaca i Norvežana nije bila velika. Izbjeglice iz ovih krajeva bile su prilično obrazovane i svatko je brzo dobio posao. No problem je u getima. I sam živim u jednom takvom doseljeničkom getu u Oslu, koji se sastoji od nekoliko kvartova. U mom kvartu je 90 posto stranaca. No i među njima sam opet manjina, kao što sam manjina i u svom stanu, kojeg dijelim s dva Nigerijca. Norvežani dijele strance na zapadnjake i nezapadnjake, muslimane. 

U koju skupinu spadaju stranci iz ovih krajeva?
– U nezapadnjake. Zapadnjaci su samo Britanci, Šveđani, Amerikanci, dok mi spadamo u one druge . U mom kvartu je nekoliko džamija, a ima i crkava. Brojne male trgovine drže Kurdi, Somalijci, Arapi… Stranci žive na istoku Osla, dok u zapadnom dijelu grada, gdje živi moja kći, skoro da i nema stranaca.  Iako useljenike često optužuju da se sami zatvaraju u geta i da ne žele integraciju, strancu nije lako unajmiti stan u zapadnom Oslu, što sam i sam iskusio. Dovoljno je da u zgradi živi jedan stranac, drugi neće moći useliti, jer kućni savjet neće dopustiti previše stranaca u jednom ulazu. 

Angela Merkel objavila je prva kako je multikulturalizam kao projekt propao, a onda su joj se istim tezama pridružili i Nicolas Sarkozy i David Cameron, političari koji se smatraju desnim krilom političkog centra. Takve teze ipak bi prije očekivali od krajnje desnice?

– Problem je u tome da ljudi još nisu shvatili da se Europa promijenila i da ona više nikad neće biti onakva kakva je nekad bila, kad su u Njemačkoj živjeli samo Nijemci, a u Norveškoj samo Norvežani. I da se u Londonu ne govori više samo jednim jezikom, engleskim, nego i s deset ili 20 drugih jezika. Kao što se i u Austro-Ugarskoj nekoć govorilo mnoštvom jezika, kao i u Otomanskom carstvu. A današnja Europska unija u suštini je to, europsko carstvo, Austro-Ugarska plus Francuska i Britanija. Jedanput sam se u jednom intervjuu našalio da će se EU raspasti kad u uniju uđe Bosna. Baš kao što se desilo i s Austro-Ugarskom, Otomanskim carstvom pa i Jugoslavijom. Da me netko ne bi krivo shvatio, ponavljam riječ je o dosjetki, ali šala je bila i kad su se momci iz Top-liste nadrealista zezali na račun podjele Sarajeva na istočno i zapadno, no danas je to realnost i to ne tako smiješna.

Još je bizarnije što je Merkel pritom optužila same useljenike da su sami krivi jer nisu integrirani, jer ne žele učiti njemački jezik? 

– Naravno da odgovornost ne može biti isključivo na useljenicima. Pa nisu oni krivi što žive u getima koja su toliko velika da im jezik zemlje u kojoj žive i nije potreban. Mislim da će situacija biti sve gora… 

Kako to mislite?

– Sve dok europska ekonomija nekako funkcionira, dobro je i useljenicima. Dok je ekonomija u usponu, onda su i useljenici potrebni, no kada je ekonomija u krizi, i useljenici postaju problem. Možemo li zamisliti što će se dogoditi kada nezaposlenost, recimo u Njemačkoj, skoči na 20 posto? A to se jednog dana može dogoditi, jer kretanje gospodarstva je ciklično i krize nisu incident, već dio sustava. Kad izbije takva kriza, nije teško pretpostaviti tko će imati ulogu dežurnog krivca: stranci, koji nam otimaju poslove. 

Balkanizacija Europe?

– Ponekad mislim kako sve ovo doista podsjeća na ono što se kod nas događalo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Najprije su mediji sotonizirali one druge, a nakon što se društvo polarizira na »nas« i na »njih«, sve postaje moguće. Knjige koje govore o islamu kao agresivnoj, militantnoj i antihumanističkoj religiji sada su hit u Norveškoj. Odnos prema muslimanima na Zapadu danas podsjeća na odnos prema židovima krajem dvadesetih godina.   

Ni u našim krajevima nismo imuni na sotonizaciju muslimana. Sjetimo se devedesetih godina i teorija o predziđu kršćanstva, koje ni danas nisu sasvim napuštene, pa onda Tuđmanovog citiranja Huntingtonovih teza o sukobu civilizacija… No, ovdje je ipak riječ o sukobu unutar civilizacije, zar ne? 

– Neki još uvijek vjeruju kako je Huntingtonova teorija valjana. Mislim da je jedini izlaz u prihvaćanju američkog ili australskog modela integracije, u kojem postoje paralelni svjetovi, no istodobno postoji i jedan model suživota. 

 U Europi je jedino Britanija imala razmjerno uspješan multikulturni model, vjerojatno zbog svoje imperijalne prošlosti?

– Sada i oni imaju puno problema, no ipak mi se čini da su ti problemi ondje manje zaoštreni, da je tamo manje ksenofobije i rasizma nego u Njemačkoj. 

Norveška je dvaput na referendumu odbila članstvo u EU. Zašto?

– Norveška je bogatija od ostatka EU, tako da Norvežani zapravo misle da im EU nema što dati. No preko posebnih ugovora Norveška je zapravo integrirana u EU, iako formalno nije članica. 

Na UN-ovom Indeksu ljudskog razvoja Norvežani su uvijek na vrhu u svijetu…

– Mladi u Norveškoj puno su angažiraniji u društvu od mladih ovdje. Ako misle da su u pravu, oni će se boriti do kraja, i na sudu ako treba. No isto tako su, čini mi se, vrlo povodljivi. Norvežani su izrazito društveno odgovoran narod, narod koji vjeruje da se društvena dobra trebaju čuvati i dijeliti. I nisu bahati. Štede i onda kada imaju novca. U Norveškoj često dijele vikendice, jer je to praktičnije, kada u vikendicama ionako boravimo po tjedan ili dva godišnje. I sam imam kuću na Hvaru, koju dijelim s pet Norvežana.   

Dakle, ne poznaju naš koruptivno-pljačkaški društveni mentalitet?

– Ne. Kad su otkrili naftu, od nafte se obogatilo cijelo društvo, a ne samo pojedinci. Norveška je postala jedna od najbogatijih država svijeta. Što mislite bi li u Hrvatskoj, da ovdje otkriju naftu, od toga koristi imalo cijelo društvo, ili samo 200 obitelji? Zbog toga je, u vezi s EU, Norveška imala izbora, a Hrvatska tog izbora nema. No bogatstvo ne znači istodobno i sreću. I tamo ima nesretnih ljudi. Norveška ima jednu od najvećih stopa samoubojstva na svijetu. To je društvo koje ne podnosi one koje nisu dio uspješne mašine . 

Norveški dužnosnici zaklinju se da krvavi pohod Andersa Breivika neće promijeniti karakter norveškog društva, njegovu otvorenost i toleranciju…

– Stvari će se sigurno mijenjati, i to brzo. Pogledajte samo primjer smrtne kazne. Norvežani su je prvi ukinuli, a sada, pod utjecajem medija, preko noći žele ponovno uvesti smrtnu kaznu. 

Poslije eura i schengenskog režima, odnosno slobode kretanja u ujedinjenoj Europi, sada je na udaru i sama demokracija…

– Ljudi su zbog sigurnosti spremni žrtvovati vlastite slobode i prihvaćati sve veću kontrolu, iako se uvijek pokaže da nema apsolutne zaštite. Teror uvijek nađe put. 

Hoće li pokolj u Norveškoj promijeniti naš odnos prema desničarskom ekstremizmu?
– Nadam se da hoće. Ako u ovom zlu uopće može biti išta dobro onda je to da će barem neki ljudi shvatiti da nisu uvijek za sve krivi muslimani. I ako sutra neki musliman napravi nešto, da onda to ne znači da su za to odgovorni svi muslimani. I da će  se ljudi napokon suočiti sami sa sobom. Denis Romac (Novi list)