Kliker.info

Bekim Sejranović pisac je knjige kratkih priča „Fasung“ te romana „Nigdje niotkuda“, „Ljepši kraj“ i „Sandale“. Rođen je u Brčkom, a živio je u Rijeci, gdje su mu zabranili studiranje i prisilili ga na odlazak. Bekim je bh, hrvatski i norveški pisac. Njegov rad pripada svima, a on ne pripada nikome, što je opisao u nagradama ovjenčanom romanu „Nigdje niotkuda“. Od 1993. živi u Norveškoj. U Oslu je magistrirao južnoslovensku književnost, na naše jezike prevodio Ambjørnsena i Gryttena te antologiju norveške kratke priče “Veliki pusti krajolik”. Prije par godina s jednim Japancem snimio je dokumentarac „Od Tokija do Morave“. Ovdje nam govori o svom životu u Brčkom, Rijeci i Oslu; o riječkim deportacijama i norveškom životu imigranata.

Dokumentarni film koji ste snimali nije se baš najbolje primio.

– Falio nam je nekakav menadžer da šalje film po tim festivalima i televizijama. Imali smo projekcije po nekim art kinima: u kinu Europa u Zagrebu, u Kriterionu u Rijeci, u Sarajevu…, ali nismo ga uspjeli poslat na te neke festivale. Ne znam pisat’ molbe za to. Ja počnem pisat’ molbu i napišem kratku priču. Novi roman koji sam sad završio na tragu je tog filma. Nešto kao Huckleberry Finn, al’ nije Misisisipi, nego je Sava i nije Amerikanac, nego je Bosanac.

Putovali ste četiri mjeseca brodom i snimali, od Save  do Morave.

– Jest, brodom. Imam brodicu u Brčkom. Krenuli smo zapravo iz Rijeke, mojom starom bubom.

To je ona stara buba iz “Nigdje niotkuda”?

– Nije. Imao sam ja pet buba. Prvi auto mi je bio buba i znaš kako to ide. Čak mi se i brod zove “Savska buba”. Ova zadnja, znaš kakva je buba – samo joj sipaj ulje i benzin. Ja glupan nisam nasuo ulje i zaribala, k'o u onoj pjesmi – negdje kod Bradine. Prod'o sam je nekom frajeru za šesto maraka. Jebi ga, kad ti zariba onda ti treba novi motor, a ja žurio, krenuo na Hvar. Pitam čovjeka ima li novi motor, kaže on – nema. Kaže, evo ti šesto maraka, ja reko može'l sedamsto, a on kaže – ne može. Dobro, daj! Dobro sam proš'o, dao bi je za stoju.

“Ne znam ja pisat’ molbe, počnem pisat’ molbu i napišem kratku priču” (FOTO: Lupiga.Com)

Otkud brod?

– Sad u Brčkom ima dosta tih brodica. Ljeti na Savi bude k'o da si na moru. Ima jedno sto, dvjesto tih brodica, splavova pa dođe dijaspora… To mi je sad san: da skupim neke pare i kupim malo veći brod. Na ovom može prespavat’ troje, četvoro ljudi, ali htio bih da može u njemu spavat desetak ljudi pa da radim krstarenja. Ne sad za neke debele Švabe, nego za neke frikove, znaš.

Kad u Brčkom sjedneš na brod možeš stić’ sve do Crnog mora. Možeš u Istanbul ili od Brčkog ideš rijekom sve do Amsterdama. Znam jednog tipa koji je tako iz Amsterdama došao do Siska. To je sve plovno, povezano, samo što ljudi o tome više ne razmišljaju. Sad imaš autoputove, ali rijeka je u davna vremena bila najbolja za putovanje. I znaš šta, prekrasna je priroda. Znaš ono, šumetina, čaplje. Da nekom pokažeš slike i kažeš da si bio u Amazoni – ljudi bi ti povjerovali.Do koje godine si živio u Brčkom?

– Do trinaeste. Poslije tog sam jednu godinu sa starim živio u Bosanskoj Gradišci. Stari je bio kapetan tih riječnih brodova. Nakon toga sam otišao u Bakar.

Kako si završio u Bakru?

– Zapravo, stari me najprije htio dat’ u vojnu školu, ali me nisu pustili zbog ravnih tabana. Sva sreća. Inače bih najeb'o. Što god je stari htio…, da sam njega sluš'o pogin'o bih do sad deset puta. I tako, ja sam kao dječak sebi namašt'o – bit ću pomorac. Zamišljao sam jedrenjake, palme, ostrva koja te čekaju i to. Međutim, kad sam ja u Bakru završio pomorsku shvatio sam da toga više nema. Oploviš cijeli svijet, ne daju ti da se iskrcaš u jednoj luci. Nema više: iziđeš u luku, napiješ se, zabavljaš i to. Sad samo brod.

Pa si umjesto u pomorce otišao u pankere?

– Jest. Postao sam panker, počeo se malo bavit’ muzikom, pisao tekstove za bendove, upisao književnost i eto…, malo – pomalo. To je bio kraj osamdesetih. Ja sam došao ‘85. ili ‘86. u Rijeku. Drmao je rock n’ roll na sve strane. I ja sam imao bend. Zapravo, imao sam ih više. Palach je bio u najboljim godinama. U Rijeku sam se pokušao vratiti dva, tri puta nakon Norveške. Obje bivše žene su mi Riječanke. (Najbolje su riječke…) Prošle godine sam tri mjeseca živio u  Rijeci. Malo, malo – pukne me: idem se ja sad vratit. Sad, gdje bih? U Rijeku, jebi ga. Al’ nekako, nakon tri – četiri mjeseca, shvatiš da je to potraga za izgubljenim vremenom. Ti tražiš nešto čega više nema. Onda skontam: Aj ti Bekime dalje!

Rijeka u Hrvatskoj slovi kao jedan od tolerantnijih gradova. Početkom devedesetih ti si na svojoj koži iskusio i njezinu drugu stranu.

– Riječani su uglavnom bili tolerantni, ali policija je uvijek policija. Još su se u policiji dogodile kadrovske promjene pa su došli tuđmanovci. Bilo je racija, bilo je hapšenja i svega. Mene su u raciji pokupili dva, tri puta. Što se Rijeke tiče, ljudi jesu glasali lijevo, ali bilo je i tamo nacionalizma i svega. Ne znam kako je bilo u drugim krajevima Hrvatske, nisam tamo bio. U Rijeci je vjerovatno bilo manje, jer nije bila napadana. Jebi ga, ja sam se skriv'o. Bilo je svega. Bilo je i u Novom listu, ne od urednika ili šefova, nego od ovih radnika. Trebam predat flopi disk sa svojim tekstom, tako se tad radilo, i uđem frajeru u sobu bez kucanja. Niko nije kucao. On me pita: jel se to kod vas u Bosni ne kuca? Onda, pišem tekst, a neka čistačica koja tu radi – sin joj je na ratištu – okrenula: muslimani ovakvi, muslimani onakvi. Ja sjedim, pišem, normalna raja gleda, al’ niko ništa ne govori. Bilo je svega, nije da nije. Malo sam se i ja više pravio blesav. Nisam baš reagirao na svaku. Šta ćeš, jebi ga, pokriješ se ušima i šutiš. Bio sam student, nisam bio prijavljen, nisam imao lične karte ni ništa. Imao sam ličnu iz Brčkog. Kont'o sam, prijavit ću se u Brčkom pa ću, kad me budu zvali u vojsku, preko štele sredit’ da me pošalju u Rijeku. Al’ jebi ga! U međuvremenu postade Hrvatska neovisna, Bosna neovisna i sad ja nemam ništa, bez papira.

A ljude hvataju na ulici, trpaju ih u autobuse i šalju u Bosnu.

– Jest, ljude su kupili, Bosance koji su i po dvadeset godina živjeli po tim radničkim barakama. Šljakere iz luke, iz brodogradilišta – to su sve Bosanci radili. Njih su kupili, kompletne familije su trpali u autobuse. I ja sam trebao završit’ u tom autobusu, ali sam igrom slučaja izbjegao deportaciju. Noć prije smo se potukli pred nekim diskom, frajer me je izrezao flašom. Dođe policija, skupe nas, ove moje zapišu i puste, a mene zadrže jer nemam papira. Doveli me na kolodvor, trpaju one ljude u autobuse, a mene će kao odbacit’ u bolnicu da me zašiju. Kad smo se vratili – autobusi već otišli.

Nisi mogao boraviti u Rijeci kao student?

– U neka doba nisi mog'o biti ni student. Izbace te s fakulteta ako nemaš domovnicu. Bez domovnice nisam mogao upisat’ treću godinu. Radio sam tad nešto sitno u Novom listu, ali da bi bio honorarac morao si imati dozvolu boravka, a da bi dobio dozvolu boravka morao si imati posao. I tako te vrte u krug. Predam zahtjev za dozvolom boravka na šest mjeseci, čekam pet mjeseci i nešto sitno, a onda mi kažu – sad ti je to već isteklo, moraš podnijet novi zahtjev. Onda ja skontam: oni mene zajebavaju. Da su mi htjeli dat’ dozvolu boravka – dali bi je. Bilo je tu i nekih neslužbenih prijedloga: da obučem uniformu, da se prijavim u HOS i idem u Gospić. Znam, međutim, ljude koji su i to napravili pa nisu dobili domovnicu. Bila je i fora: možeš studirat’, ali plati pet hiljada maraka. Tu sam ušao u raspravu: a kako ovi mogu bez plaćanja, koji su kao Hrvati iz Bosne. Pa, kao, oni su Hrvati. Pa, rek'o, daj da i ja nekako postanem Hrvat. Može'l se kako? A moglo se. Ljudi su kupovali domovnice. Znam neke koji su kupili.

Opcija Gospić i uniforma ti nije padala na pamet?

– Nije. Ma ne znam…, pravo da ti kažem – ne bi iš'o u rat zbog domovnice. Ne znam zbog čega bih iš'o. Možda da mi napadnu kvart pa se sad idem branit’. A ovako, da idem u Gosipić pucat'… ne znam, ne bi. Bio sam tako bez papira u Rijeci neko vrijeme, a onda mi je tetka sredila neki papir da kao radim za jednu malezijsku humanitarnu organizaciju. S tim sam mogao sjesti na avion i otić’ u Norvešku. Mislio sam da ću biti tamo dva, tri mjeseca, dok se to malo ne smiri. To je bila ‘93. godina, znaš, rat između muslimana i Hrvata. Norveška je bila zadnja zemlja koja je primala izbjeglice. Nijemci su tad već zatvorili granice. Kad sam doš'o u Norvešku, i oni su nakon dvije sedmice zatvorili. Nisu primali više nikoga. Ko je doš'o doš'o je.

Onaj naslov prvog romana – “Nigdje niotkud” – u tvom životu je konstanta.

– Tako se osjećam. Sve mi je nekako privremeno. I ovo sad je, u Zagrebu, privremeno. Nije to počelo kad sam otiš'o u Norvešku, nego kad sam bio još klinac. Starci se razveli, stara otišla u Rijeku, stari u Beograd, a ja ost'o kod nene i djeda. Onda bi oni dolazili kod mene, pa bi’ ja onda otiš'o kod njih. Onda bi me vraćali. Tamo – vamo. Na kraju ja nešto kontam, bolje da nisu ni dolazili, da su me pustili kod djeda i nene pa bih znao: oni su mi bog i batina. Znaš ‘ko ti je gazda i gotovo. K'o cuko. Znaš ko ti je gazda. I tako, nikad nisi u miru. I ono kad si rahat, kontaš da nešto nije u redu. Nisi navik'o da si rahat. Radi u tebi taj neki crv.

Kakvi su bili nena i djed?

– Dobri. Djed je bio stari partizan, bratstvo i jedinstvo i to. U partizane otiš'o sa sedamnaest godina, a poslije bio komandir radne brigade na Brčko – Banovići. Nena – nepismena, al’ zajebana. Zna sve: skuhat, napravit šta hoćeš. Ona počisti kuću, namaže ti krišku i mrš napolje, ne vraćaj se dok ne ogladniš. Kuća se sredi ko apoteka i vozi napolje. U mojoj ulici bio je vrtić, to mi je bilo susjedno dvorište. Samo ja ne idem u vrtić, jer ono – čuva te nena. Tako da sam bio divlji; nisam se znao igrat’ s djecom. Naučio sve sam. Na neki način meni je i drago da su se starci rastali, jer sam odrastao s dvoje najboljih ljudi na svijetu.

U tvojim knjigama se osjete nemir i nepripadanje. Kad čitam tvoje opise Norveške zamišljam polarnu noć i snježinu svuda naokolo.

– Pa otprilike se tako osjećam u Norveškoj. Oslo mi je drag grad. Dvadeset sam godina tamo proveo, ali opet ga ne osjećam kao svoj. Više Rijeku osjećam kao svoj grad. I Brčko. Brčko je strašno zanimljiv grad. On je na neki način paradigma čitave Bosne i Hercegovine. Ako je Bosna ničija zemlja, onda usred te ničije zemlje imaš i ničiji grad – Brčko. Tamo Imaš dvije pošte: Pošta Republike Srpske i Pošta BiH. Možeš birat’ hoćeš li televiziju plaćat’ Republici Srpskoj ili ćeš plaćat Federaciji. Kontaš? Brčko je za mene, na neki način, centar ili anticentar svijeta. Tu se sijeku tri neke civilizacije: ta ajmo reć’ katolička ili zapadnoeuropska, istočna i orijentalna. To je tako u Bosni u globalu, ali u Brčkom je baš to – to. Da malo sebi uljepšam stvari, počinjem  Brčko doživljavati kao što je Mister No doživljavao Manaus. On je pobjeg'o iz Amerike, a ja iz Norveške. Nije Amazona, ali imam Savu; nemam avion, al’ imam brod.
Norveška je bogata zemlja i ljudi gore nemaju takvih egzistencijalni problema kao na Balkanu. Što njih najviše muči?

– U Norveškoj je država preuzela socijalnu mrežu. Mi se ovdje snalazimo; ako nemaš para otići ćeš kod prijatelja, kod familije, posudit ćeš. Tamo toga nema. Tamo moraš otić’ u državni ured, popunit formular, dobit socijalnu pomoć. Čim se malo ne uklapaš u te neke šeme – ti si isp'o, a kad ispadneš odmah si na ulici. Nakon dva mjeseca ulice si gotov. Niko te neće zaposlit. Bio si alkoholičar, narkoman… Nakon toga nema nazad. Nema ni onog: ja ću malo pijuckat, malo se zabavljat, a malo radit. Od ponedjeljka do petka se radi. Da te neko utorkom vidi kako piješ vino ti bi dobio otkaz kao alkoholičar. Utorkom se ne pije. Ali petkom i subotom, to je takav raspašoj da bi ti se povraćalo da to vidiš. I nisu to klinci, nego ovako, ljudi, djedovi i babe. Povraćaju, padaju po ulici, pišaju. Zamisli sad, sve kafane i klubovi zatvore se u tri sata pa na cesti u to vrijeme imaš sto hiljada pijanih ljudi. Doslovno. To su urlikanja, tučnjave… Mašina je gore savršena. Čim kreneš u život imaš tri kredita i nema neću radit po šesnaest sati, nego ću radit pet sati. Nema toga.

Kako izgleda Oslo? Je li grad strogo podijeljen na dijelove u kojima žive useljenici i domaći?

– Kako nije! To je geto. U Oslu su stranci baš getoizirani. Istočni dio Osla je geto. U tom dijelu grada, gdje sam i ja živio, oko 95 je posto stranaca. A i stranci imaju svoje kategorije. Imaš zapadne useljenike; Šveđane, Engleze, Amerikance, Nijemce…, koji su im ok. Oni su super. Onda imaš broj dva – istočnu Europu. To je stoka s istoka. Zatim idu muslimanske zemlje: imaš dosta Pakistanaca. Oni najdonji su Afrikanci: Somalija, Nigerija… Oni su doslovno robovi. Moglo bi se reć’ da gore imaš nekakvo moderno robovlasništvo, ali imam osjećaj da to niko ne primjećuje. Ljudi žive i rade bez papira, za minimalnu plaću. Nemaju zdravstveno, nemaju penziono, može umrijet, možeš ga ubit, nikog ne boli kurac. A istovremeno, taj čovjek se boji preći preko crvenog da ga neko ne bi zaustavio. Imaš, dakle, ljude koji su spremni raditi za milostinju. Ako ti nećeš radit za 50 kuna, ima ih još 20 koji će radit za puno manje. Oni će raditi za 30 kuna. Eto, baš robovi. To je moje viđenje. U Oslu dugo, dugo godina nisam vidio da neki Norvežanin radi na poslovima tipa čišćenje ulica, javnih WC-a i slično. To rade crnci. Oni dilaju i hašiš na ulici. Upoznao sam jednog od takvih, momak je elektroinženjer. Pita me možeš li mi pomoći da nađem posao. Kažem mu, jebi ga, mogu ti pomoći da kupim od tebe nešto za pušit’. Šta će ljudi, nemaju izbora. Živio sam s tri Nigerijca. Oni su nekako došli do Italije pa dalje. Njihova putovanja traju po deset, petnaest godina. Jedan od ovih s kojim sam živio sredio je papire. Nađeš neku babu, platiš joj i oženiš se. Oko 25 hiljada eura ti je brak.

I među Norvežanima se nađe spremnih prevariti  državu?

– Što da ne? Dobro, nije to sad kao kod nas ili kao u Bosni. Ja sam u Bosni čuo, frajer mi priča: drot ga zaustavio, ovaj nije imao ništa da mu dadne, dao mu deset deka kafe i ovaj ga pustio. Dobro da mu nije rek'o daj mi žvaku iz usta. U Norveškoj nije baš tako. Zapravo, prilično se to razlikuje. U “Ljepšem kraju” sam pisao o toj njihovoj ovčjoj poslušnosti. To im je usađeno od malih nogu. Upadnem s kćerkom u tramvaj, trebamo se vozit jednu stanicu i kažem joj: ajmo se šverat! Ona na to odgovara: de ike lov. To nije po zakonu. To se ne smije. Pretrne od straha. Curica od deset godina; majka joj je Norvežanka. Šta god joj kažem, ona me pita smije li se to.

Kako su se Norvežani odnosili prema tebi?

– Kako kad i kako ko. Imam prijatelje koji su proputovali svijet i koji su normalni ljudi. U suštini, stvari ti stoje ovako: norveška elita nije nacionalistička i rasistička. Takva im je radnička klasa. Bijela radnička klasa – oni su najveći rasisti i oni glasaju za desničare. Istovremeno im te desničarske partije prodaju spiku da posla nemaju zbog crnaca. Naravno, njihovoj ekonomiji ti crnci više nego dobro dođu. I tako, prodaju ksenofobiju i dobijaju glasove.  Po prvi put nakon trideset godina sad im je došla ta desnica na vlast. U vladajućoj koaliciji je, dakle, ta Stranka napretka čiji je član bio i Anders Breivik.

Da podsjetimo, to je norveški masovni ubojica opsjednut ksenofobijom.

– Nije taj frajer jedini koji tako razmišlja. Ima ih jako puno, pogotovo bijelih muškaraca. I to ne onih koji žive među strancima. Ne, to su ovi iz bijelog dijela grada. On nije stranca ni na slici vidio. U istočni dio Osla Norvežani ne dolaze. Boje se, misle da je opasno. Što je najgore, strance optužuju da se sami getoiziraju. Ja u bijelom dijelu Osla nisam mogao naći stan. Ja sam tražio stan, ne daju ti. Oni idu logikom: ako iznajmimo stan nekom crncu, strancu – odmah će pasti cijene stanova u zgradi.

I sve se to događa u strogim okvirima političke korektnosti?

– E, to vlada u Norveškoj. Zbog toga je bio moguć Breivik. Ksenofobija i rasizam gore postoje; osjetiš to na svim razinama. Iznajmljujemo, recimo, cura Norvežanka i ja stan. Ona ima i dijete. Platim depozit, a žena kaže da dođemo za tri dana i preuzmemo stan. Kad dođemo, ovoj gazdarici neugodno. Kaže: izvini, bio je sastanak kućnog savjeta, već imamo na drugom katu jednu familiju Somalijaca. Ako se i vi sad uselite bit će vas previše. Ali niko to ne bi rekao glasno. Ona to ni bi rekla u novinama. Zato se dogodio Breivik. Niko mu nije dao prostor da se pokaže. Pokaži – imamo rasizma, jeste, tu je. Poučen našim primjerima – jedan dan si heroj, a drugi dan zločinac i obrnuto – napisao sam da me ne bi iznenadilo da neko za sto godina Breiviku digne spomenik kao revolucionaru. On sebe smatra revolucionarom. Ne isključujem to. Zapravo sam prilično pesimista po tom pitanju. Ni najmanje me ni bi iznenadili sukobi s imigrantima u čitavoj Europi. Sukob je već tu, a mladi imigranti se užasno brzo radikaliziraju. Klinci odrastaju u getima, ne dobijaju mogućnost za zaposlenje, nemaju nikakvu perspektivu. Ako se u Norveškoj zoveš Muhamed ti nećeš dobit pos'o na fakultetu. Nećeš. A ima školovanih ljudi, koliko hoćeš.

Stranci u Norveškoj su odahnuli kad su čuli da je ubojica s Utoye Norvežanin. Nakon prvih eksplozija u centru, vjerovalo se da je u pitanju takozvani “islamski terorizam”.

– Jest, najprije je roknula bomba, a onda je ovaj nakon sat i pol počeo ubijat’. Nakon bombe su svi mislili da je “islamski”. Tih dva, tri sata – dok se nije znalo tko je i šta je – po gradu je bio haos. Strance su izbacivali iz taksija, iz autobusa. Prolazi momak koji je latinoamerikanac – oni su tamnije puti – a šest frajera prema njemu se dere “sieg heil”. Ovaj Nigerijac s kojim sam živio kaže mi: hvala bože da nije bio stranac, jer bi najebali. Ima Norveška svoju mračnu stranu. Pogotovo ako si stranac. Ima i dobrih strana, ali eto, ja nisam zadužen da se bavim lijepim stvarima. Ima ko se tim bavi.

Kako su te gledali roditelji norveških djevojaka?

– Imao sam dvije duge veze gore. Roditelji ove prve nisu baš bili oduševljeni. Oni su bili malo sa sela. Ova druga djevojka je bila iz stare, bogate porodice. Njezin pradjed ima ulicu u Oslu. Njezini su bili nekakvi kraljevi savjetnici. Oni su bili OK. Bilo im je kul, da sam ja kao neki umjetnik. Te knjige me, kao, izvlače; da nema njih bio bih klošar. Ovako, nisam klošar, nego sam kao neki umjetnik boem. Kao, ja to tako namjerno.

Romani su ti prevođeni u Norveškoj. Kakve su bile kritike?

– Imao sam dosta kritika, ali najviše pamtim one promašene, gdje vidiš da si čovjeka pogodio u onu patriotsku ili nacionalističku žicu. Bilo je primjedbi na to kako opisujem Norvešku. Kao, nije to baš tako, da je sve sjebano. Kao, ja se opijam, drogiram, ovo – ono.  Jednom me je takva kritika toliko naživcirala da sam na nju odgovorio. Odgovorio sam da ne pišem socijalnu analizu Norveške, niti predstavljam Bosance, useljenike ili šta ja znam koga. Govorim isključivo za sebe i pišem o onom što vidim. Oni su to shvatili kao da sam ja nekakav glas nekoga. Ne zastupam apsolutno nikog. Samo sebe. Ivan Kegelj (Lupiga)