Kliker.info

Piše: Andrej  Nikoladis — Slobodna Bosna

Dok je bio mlad, Neleta Karajlića animao je nadrealizam. Kada je postao stariji i zreliji, zainteresovao ga je pragmatizam. U vrijeme kada počinje rat u Sarajevu, napusta rodni grad i odlazi u

Beograd . Tamo pragmatično gradi karijeru, jer živjeti se, sto vele, mora. Na koncu je Nele postao – nadrealno pragmatičan. Na primjer .. Nele se novinarima žali da su ga kritkovalizbog saradnje sa Miloradom Vučelicem. Ali : " Moje iskustvo s njim kao profesionalnim partnerom je bilo previse dobro da bih mu rekao : ‘e, ne bih ja sad s tobom’ i na Zapadu je poslovne partnere nekulturno pitati za politički angazman." I eto nas u prostoru nadrealnog.Karajlicev profesionalni partner tvorac je u kosmosu jedinstvene medijske slike rata u Bosni. U interpretaciji njegove televizije, Bošnjaci su ubijali sami sebe, sami sebe bombardovali na Markalama i, najvažnije, sami sebe zakopavali po sumama oko Srebrenice. Vučelić je radio tako profesionalno da je čak i četnicki veteran Vuk Draškovic njegovu kuću nazivao "TV Bastiljom". Ali, u nadrealnosti u kojo je rat proveo Nele Karajlić, Vučelic je odveć dobar profesionalac da bi se odbacila saradnja sa njim. Ukoliko neko ima neke moralne dvojbe o profesionalnom angazmanu šefa propagandne mašinerije zločinačkog režima, Nele poteze konacni argument – iskustvo razvijenog Zapada. Tamo je poslovne partnere nepristojno pitati za politički angažman. Naravno: ako kupuješ zlato izliveno od zuba Jevreja ubijenih u konc- logorima, nepristojno je prodavca pitati je li nacista. Ako ti Goebels ponudi posao na radiju ili Mengele u logorskoj ambulanti, nećes ga propitivati o ideološkim ubjeđenjima. Tako je na Zapadu. 

A kod nas hušaks ljude na klanje, malo izmišljas, malo lažes, profesionalno vodiš medijsku službu koja je omogućila da stotine hiljada ljudi budu ubijeni i raseljeni, i do kraja života ti to nabijaju na nos. Zato smo tu gdje smo. Dalje ne možemo od vlastitog primitivizma. "Odlukom naroda i narodnosti Titine Juge da se više ne živi zajedno vec odvojeno, počeli su sukobi. Teško je bilo vjerovati da će se nesporazumi između Srba, Hrvata, Bošnjaka i drugih moći riješiti za stolom punim šampanjca. S tim u vezi zapalio sam iz Sarajeva u

Beograd dva dana pred početak tarapane, a sve u skladu sa mojim kredom da iz svakog ratnog sukoba treba ispariti što brže i efikasnije sa što manje tragova", ovako u beogradskim novinama Nele Karajlić objašnjava svoju odluku da napusti

Sarajevo . Iskaz je pun laži i izvjestačenog, ležernog tona kojim se ono što je nedopustivo predstavlja kao nešto što je prirodno i razložno. U Neletovoj interpretaciji rata, imamo "nesporazume" umjesto etničkog čišćenja , minobacačke i snajperske vatre, imamo "sto pun šampanjca" i, napokon "tarapanu" umjesto agresije. Najveći filozof ovih prostora , kako mu tepa Emir Kusturica odavao je utisak čovjeka kojega se ne tiče rat u Bosni i koji na svoju prošlost u toj zemlji gleda sa Avale, sa nadrealnim filozofskim mirom. Nele Karajlić je jedan od ljudi koji su presudno oblikovali kulturu Bosne u desetljeću pred rat. On je bio hodajuci sarajevski mit- dakako u naročitom, sarajevskom značenju te riječi. Otud je njegova odluka da napusti grad čiji je dio identiteta bio i ode u grad odlučan da taj identitet rasparča i raznese onako kako seoski psi raznose kosti lipsalog konja bila politički iskaz prvog reda. U Beogradu, Karajlić je predano radio na tome da izvuče i zadnju paru iz slave koju je stekao u Sarajevu. Njegova potreba da zaradi igrom slučaja se poklopila sa potrebom Miloševićevog režima da dokaze ispravnost svojih zločina u Bosni. Kusturica, Karajlić i Bregović su izabrali izmedju Beograda i Sarajeva i poslali moćnu poruku:

Sarajevo su napustili svi. što je vise Miloševićeva mašinerija granata ispaljivala po Sarajevu to je vise Bregovića, Kusturice i Karajlića bilo u beogradskim medijima.

Beograd je od Sarajeva uzeo ono sto mu je trebalo: njih trojicu. Ostalo je prepušteno nestajanju. Uveseljavajući ubice, njih trojica su sebe sveli na zabavljače u kafanama kraj Aušvica u kojim se nakon napornog radnog dana od odvrtanja ventila za plin odmarali vojnici. Nele je međutim bio bijesan na grad koji je odbijao da crkne u šakama ubica koje je zasmijavao serijom Složna braća. Gostujući na Palama, na pitanje hoće li ići dolje , odgovorio je: "Kako ih nije stid da me zovu nakon svega što su mi uradili. I ako ikad budem dolje svirao, oni trebaju znati da će to morati skupo platiti.""Čekam da se razmene ambasade pa da ostvarim zvanične kontakte sa Sarajevom", rekao je drugom prilikom na tečnom ekavskom. U medjuvremenu, postao je svjestan svojih srpskih korijena . Dijelom zbog toga, dijelom jer je bilo pragmatično, snimio je svoju verziju

, "U toku rada na toj pesmi, shvatio sam da je taj tekst nesto najbolje, najsavršenije sto je rodoljubiva poezija ikada iznedrila. Ni na jednom jeziku na svetu ne postoji ta vrsta emocije". Uh, jebote! Čas bombardovanja Beograda bio je trenutak poetske pravde. Isto se može reći i za trenutak kada su na Karajlića i Kusturicu poletjele prve boce, na koncertu koji je Zabranjeno pušenje pokušalo odrzati na Ušću. Sve je bilo savršeno: Usće, kao nekad kad je počinjao Slobo, Pušenje i Riblja čorba na bini, pijani četnici u publici. A onda su Nele i Kusturica shvatili da je Srbima zapravo muka od njih. Razjarena publika otjerala ih je sa bine i smirila se tek kada je ugledala vojvodu gibaničarskog roka Boru Đordjevića.Gadosti koje je Karajlić izvodio po Beogradu uvijek su me šamarale kao lični poraz. Jer to što je sarajevski mit pretvoren u beogradsku budalu svaki put bi me podsjetio koliko je lomljivo sve ono sto smatramo svojim naslijeđem. Čak i uspomene: one više od svega. Humor je nasa posljednja linija odbrane života. Čovjek koji je oblikovao humor moje generacije i čije smo dosjetke jedni drugima prepričavali po hodnicima Prve gimnazije svaku od tih dosjetki prodao je onima čije granate samo slučajno nisu srušile Prvu gimnaziju. Vrijeme je, međutim, Karajlićev poraz učinilo ličnim, kao što su prošlost i mitologija odrastanja u Sarajevu lična stvar onih koji do tog grada drže.