Kliker.info

Banjolučki kulturolog Srđan Šušnica već godinama se bavi kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, objavljuje radove i društveno je aktivan u temama okrenutim protiv kulture zaborava, povijesnog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Za Al Jazeeru govori o potrebi uspostave građanskog društva u BiH, teologizaciji triju zajednica, ali i o tome zašto misli da je Republika Srpska „nemoguća kategorija“.

• S nametnutim dejtonskim modelom etnopolitičkih blokada, svaka država bila bi neuspješna, naslov je rasprave koju je organizirala Asocijacija nezavisnih intelektualaca „Krug 99“ na kojoj ste i Vi govorili. U Daytonu je stvorena jedna država s dva entiteta i naroda. Postoji li rješenje za Bosnu i Hercegovinu kako bi konačno krenula naprijed?

– Svi se vade na Dayton i na „luđačku košulju“ koju je nametnuo Dayton, a unutar tih opravdavanja potežu se priče o trećem entitetu, preustroju, otcjepljenju, unitarizaciji… Dayton treba pokušati nadograditi i transformisati ga. Svima je to jasno da Dayton ima mehanizme koje možemo dobro iskoristiti, na daleko efikasniji način organizovati javni sektor, povratiti građansko društvo i građansku državu, udaljiti političku sferu od etnokleptokratijskih konstrukata.

• Zar ne bi bilo sve lakše da je Daytonom uspostavljena građanska država ravnopravnih građana, bez obzira koje nacije oni bili?

– Bilo bi lakše, ali problem je što se mir ne bi zaključio. Osnov mira je bio da se vojno moćna strana, beogradska strana i njihovi politički trabanti u BiH privedu za stol. Zahtijevali su entokolonijalnu i etnoteritorijaliziranu tvorevinu, etnoeksluzivne mehanizme. Zauzvrat su dali da BiH ostane država u međunarodno pravnom smislu. Sve dok traje Dayton, u njemu će se zrcaliti ta sila kojom su srpske snage raspolagale ‘90-ih, ali i ona sila koja ih je primorala za sto. To je ta loša strana. Ako pitate kako promijeniti Dayton, samo simultanim provođenjem dva elementa: enormnom silom u političkom, diplomatskom i svakom drugom smislu koja će primorati one koje baštine silu koja je napala Bosnu i rasparčala je da ponovo razgovaraju o građanskom ustrojstvu; sa druge strane potrebna će biti revitalizacija građanskih principa na svim stranama koje budu pregovarali.

• Je li samo u Banjoj Luci ključ problema, odnosno rješenja?

– U posljednjih 20 godina vidjeli smo da su u Sarajevu i Mostaru apsolutno kopirali srpske kleronacionalističke mitove, praksu, djelovanje i organizaciju društva i uticaja na društveno političku sferu. Imamo teologizaciju društva i u Sarajevu, i u Mostaru, jednako kao što je to u Banjoj Luci. Republiku Srpsku, kao jednu teološku tvorevinu, zovem „pravoslavnom džamahirijom“ jer je uvela slave u institucije, vjerske praznike kao državne, vjeronauku kao obaveznu, pa fakultativnu. Taj proces sve više jača i na strani bošnjačkih, i hrvatskih političara. Katolička i islamska teologizacija jačaju u temeljima građanske države – od kancelarije, institucije, načina na koji službenici obavljaju svoj posao, pa do uticaja vjerskih zajednica na političke stranke.

• Koliko je u takvim okolnostima teško biti drugačiji – u Sarajevo, Banjoj Luci ili Mostaru?

– Nije teško biti drugačiji dok ne dođete do faze u kojoj počnete tražiti posao, kad mladi ljudi počnu da osjećaju da zavise da njihov posao, porodica, brak i djeca, zavisi od toga da li će reproducirati određene narative i priklanjati im se. No, oni iz škola izlaze iz obrazovanja u kojima su nacionalne istorije, vjersko određenje nešto prioritetno. Imaju kurikulume koje im ne daju odgovor ko su oni, šta su oni. Imamo politiku zaborava i kulturu zaborava koja se rađa. Političari su stavili šapu na ključne poluge političke ekonomije u društvu i tjeraju ljude na samoodređivanje, iako je to protivustavno.

• Je li u tom smislu bolje da se građani BiH oslone na svoje susjede, kako često govorite, nego na nekoga iz neke druge države, u ovom slučaju matične?

– Govorim stalno o solidarnosti svih građana svih generacija koja je nužna preko etničkih i entitetskih linija. Poslovni ljudi legalno posluju, trguju i sarađuju, političari takođe, kriminalci sarađuju, peru jedni drugima opljačkane novce. Postoje mehanizmi koji povezuju BiH kao ekonomsko tržište. Mislim da je tu jedno veliko skladište potencijala da BiH sačuva jedinstvo svog društva, političkog i kulturnog bića. Ono leži u toj ekonomskoj liberalizaciji, saradnji i udruživanju. Jednako je važna ta solidarnost komšija i ne može biti da nam je žao žrtava terorizma u Parizu, Maliju ili Palestini, a da nemamo empatiju prema svom komšiji druge vjere i druge ekonomske sudbine. Jedni o drugima zavisimo i bojim se da ćemo, u suprotnom, kao ljudi nestati. Ne kao nacionalni entiteti, nego ćemo nestati kao građani.

• Ponavljate kako je „Republika Srpska negacija BiH i dok ona postoji BiH neće stati na svoje noge“. No zar za sve to, odnosno da BiH stane na noge, nije potrebno uključenje svih njenih snaga, ljudskih, etničkih i materijalnih?

– Naravno da jeste potrebno. Potrebni su ti narodi koji sebe percipiraju kao narodi, ali nisu nam potrebne vrlo loše političke konstrukcije iz ‘90-ih godina. Zašto je potrebna Republika Srpska da bi korpus srpskog naroda pregovarao i razgovarao, dogovarao se sa korpusom bošnjačkog ili hrvatskog naroda, da bi vjerske zajednice komunicirale? Ne trebaju nam ti loši brendovi. Kao građanin i kao čovjek sam protiv postojanja jedne političke tvorevine koja je nastala na kampanji organizovanog, planskog, sistematskog etničkog istrebljenja  onog drugog radi etnoteritorijalizacije nečega što se nije moglo entoteritorijalizirati.

• Je li u tom smislu srpski narod taoc ‘90-ih i to ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj, i u Srbiji?

– To je loš brend koji prati Srbe i možda se mogao slomiti za vrijeme Zorana Đinđića. On je ubijen, sigurno i zbog toga. Republika Srpska posljednjih 10 godina jača, jača svoje mandate, prodaje svoja javna preduzeća i resurse. Od toga se bogati uski krug elite, uvećava se javni sektor, kulturno-politički se zaokružila kao država u državi. Ima sve prerogative države, osim vojske. A šta imamo u Republici Srpskoj? Duboku izolaciju mladih ljudi i građana u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu, u duhovnom i obrazovnom smislu. Djeca odlaze i bježe jer znaju da im elite ne mogu ponuditi ništa, jer nemaju veze sa međunarodnim obrazovnim i kulturnim miljeom, pogotovo evropskim. S jedne strane jačate nešto, a s druge strane ste izolirani. Zato je Republika Srpska nemoguća kategorija. Njeno postojanje i njen razvoj znači slabljenje, propast, disoluciju BiH. Znači izolaciju njenih građana od temeljnih vrijednosti na kojem se treba graditi demokratsko građansko društvo.

• Ponavljate da je Republika Srpska nastala na genocidu. Glasni ste u tome, ne odustajete i govorite da je potrebna katarza svakog građanina koji je sudjelovao u nečasnim radnjama i zločinima. Ima li potencijala da se katarza doista i dogodi?

– Ima. Ima ljudi kojima je jasno šta se desilo i šta se radilo u njihovo ime. Ima i onih koji, i pored toga što im je jasno, i dalje insistiraju na politici „i oni su nas“. I dalje ih bole rane koje su nanesene srpskom narodu. Postoji velika većina ljudi koja šuti, ne želi da se izjašnjava. To je šutljiva većina koja, i kad želi da prizna zločine, upada u zamku nadmetanja u žrtvi. Mislim da ima potencijala, a ljudi bi to i prihvatili samo kad bi prestala propaganda i indoktrinacija, i medijska i kulturno-politička.

• Čovjek ste kojem nije problem staviti bijelu traku na ruku i stati nasred Banje Luke ili otići u Srebrenicu odati počast žrtvama genocida. Smatrate li to, u okolnostima o kojima ste prethodno govorili, građanskom hrabrošću ili normalnim ljudskim činom?

– To je normalan ljudski čin. Možda se to u javnom prostoru, ovakvom kakav jeste, percipira kao građanska hrabrost, ali ima još hrabrih ljudi koji staju i koji će stajati, koji će govoriti i javno, ali i u krugu svoje porodice, svojih prijatelja. Sve je to samo normalan ljudski čin.

Mladen Obrenović (Aljazeera)