Kliker.info

Smije li vjernik musliman piti rakiju? Baba Mumin Ljama iz derviškog reda Bektašija (Bektaši) u Đakovici kaže da smije. I ne samo to, on osobno svake dvije-tri godine ispeče i do 300 litara lozovače.

 Mumin Ljama, koji je titulu „baba“ (otac) dobio još 1996. godine, nasmiješen nas dočekuje u svojoj tekiji (kuća slična samostanu) u starom dijelu Đakovice. Tekija je obnovljena poslije rata jer je, kaže, zajedno s cijelom Starom čaršijom, namjerno zapaljena nakon što je u martu  1999. počelo NATO-ovo bombardiranje Srbije i Crne Gore.

Nakon kafe, ljubazno se smiješeći, nudi nam rakiju. Nju je, s ponosom ističe, sam pekao. „U mojoj familiji rakija se peče od 1900., od kada je rođen moj otac, a možda i ranije. Vino ne pravimo jer ne znam kako da ga čuvam. Moja majka je živjela 89 godina i nije pila, ali je mogla na osnovi mirisa prepoznati je li rakija dobra ili ne, pa čak i koliko stupnjeva je jaka. Za mene je najbolja rakija od rizlinga“, kaže Ljama dok nam nazdravljajući želi dobrodošlicu.

„Ne znamo da je zabranjeno“

„Meni moja vjera nije zabranila alkohol. Ne smijem piti mnogo jer i kad mnogo jedeš – boli te trbuh, a ako mnogo piješ rakiju – boli te glava. Mi Bektašije pijemo, a mnogi i sami peku rakiju. Ako pijem jednu ili dvije čašice – isti sam čovjek, možda malo raspoloženiji – gdje je tu greška“, kaže i zatim nam priča priču iz vremena proroka Muhameda: „Kada je prorok Muhamed jednom izašao iz svoje kuće da ode negdje u goste, vidio je neke ljude kako piju vino. Bili su dobro raspoloženi i veseli. Rekao im je: ’na zdravlje’. Kada se vratio nakon sat, sat i pol, oni su se svađali i međusobno psovali. Rekao im je: ’haram’ (arapska riječ haram označava sve što je po šerijatskom zakonu zabranjeno, op. ur.). Međutim, mi Bektašije bili smo tu kada je otišao, ali ne i kada se vratio. Zato ne znamo da je zabranjeno“, smiješeći se kaže nam Ljama.

On je po struci albanolog i priča nam kako mu je pečenje i prodaja rakije bio jedini izvor zarade kada je, u vrijeme Slobodana Miloševića, 1992. bio izbačen s posla u jednom od tadašnjih jugoslavenskih osiguravajućih društava. Istu sudbinu doživjela je i njegova supruga, elektroinženjer, koja je do tada radila u Elektroprivredi Srbije.

Litra loze za njemačkoga generala

„Kada je ostala bez posla, moja supruga je počela šivati – najprije za svoje drugarice, a onda i za ostale. Ja sam počeo peći rakiju, ne više samo za sebe, već i za prodaju jer smo se morali prehraniti i opstati. Šest godina sam pekao po 30 tona grožđa koje sam najviše kupovao u Orahovcu. Rakiju sam prodavao i živio od tog novca. Pošto imam titulu baba, mogao sam živjeti na račun Bektašija koji žive ovdje u Đakovici i na Kosovu, ali htio sam svoj novac i živjeti od svog rada.“

Kod njega su, kaže, dolazili brojni zapovjednici KFOR-a, ambasadori… Među njima i jedan od njemačkih generala: „Kada sam mu ponudio rakiju, skamenio se. Mislio je da se šalim jer je znao da muslimani ne piju. Nazdravili smo, popili po koju i na kraju je vrlo rado sa sobom ponio litru moje loze. Nedavno je kod mene boravio i Ian Cliff, ambasador Velike Britanije na Kosovu. On se dodatno iznenadio jer je na boci pisalo ’Mihail Gorbačov’. Mnogi gosti poklone mi po flašu rakije, a i ja njima ne ostajem dužan – poklonim i ja njima svoju rakiju.“

Osim u Đakovici, po riječima Ljame, Bektašije na Kosovu žive još i u Peći, Prištini i u Prizrenu. Tekija je jedna i centar je Đakovica. Bektašije svoje tekije imaju i u Novom Pazaru, ali i na samo dvjesto metara od Bele zemlje, graničnog prijelaza između Kosova i Srbije na putu prema Preševu. U Albaniji, gdje im je za razliku od Kosova priznat status i gdje je njihov svjetski duhovni centar, Bektašije najviše žive u južnom dijelu zemlje. Ima ih i u Kroji, gradu odakle je svojevremeno tom zemljom vladao Skenderbeg.

Bez podjela u džamiji

Ljama nam objašnjava da samo kod njih postoji titula „baba“, dakle otac, kod svih ostalih su „šehovi“. On navodi još neke razlike u odnosu na ostale derviše: „Kod nas tekija nije moje vlasništvo. Mi se ne bismo trebali ženiti. Kada sam ja ovamo došao, bio sam već oženjen, ali tadašnjem babi to nije smetalo i gurali su me naprijed. Moj sin me ne može zamijeniti, a kod ostalih derviša je baš to praksa. Ja sam dvanaesta generacija jer u Đakovici postojimo od 1790. i nijedan ovdašnji baba nema isto prezime.“

Za babu Ljamu su djeca svi koji dolaze u njegovu tekiju. Zato slobodno dolaze i žene i muškarci, nema podjela. Kada klanjaju, to čine zajedno, a ne odvojeno. Nema ni zastora između njih, kao što je to slučaj kod sunita. „Moto Bektašija je da bez domovine nema vjere. Tamo gdje živimo, moramo voljeti i poštivati svoju državu“, kaže na kraju baba Mumin Ljama, nazdravljajući još jednom čašicom svoje, domaće rakije.

Refki Alija (DW)