Kliker.info

İpek Çalışlar, spisateljica, no­vi­narka, poznata turska intele­k­tualka, nakon tiska biografije At­a­türkove žene Latife Hanım, bi­­va 2006. optužena i procesuirana ra­di “uvrede oca domovine”; su­d­bina koju dijeli s nekih se­d­a­m­de­se­tak suvremenih turskih in­te­le­k­tualaca, pisaca, prevoditelja, re­datelja, izdavača, među ko­ji­­ma su Orhan Pamuk i Elif Şa­fak. Vi­še od pola stoljeća nakon At­atü­r­ko­ve smrti, sve do nedav­no, čitav niz “verbalnih delikata” u rasponu od genocida Armenaca i jedinstva republike pa do osobe prvog predsjednika, državni re­p­re­sivni aparat je tabuizirao. Ça­l­ışlar, već početkom sedamdesetih, ‘usudila se’ opisati, između os­­talog, bijeg Ata­türka preodje­ve­nog u čador (že­nskoj odjeći) na­kon pokušaja za­vjere 1923. – zasigurno jedan od neprobavljivih de­talja iz života n­a­rodnog heroja.

Kemal Paša je zasigurno bio je­dan od najvažnijih i najkontroverznijih državnika 20. stoljeća. Us­prkos neosporivoj osobnosti, po­­litičkom talentu, prepredenosti, okrutnosti i hrabrosti, čitajući Mangovu upečatljivu visoko­p­ro­fesionalnu studiju u izvrsnom prijevodu, teško je oteti se dojmu revolucionarnog scenarija koji nam se u bezbroj epizoda pričinja nekako poznatim, koji nadilazi pro­tagonistu poput priče u kojoj mu je ‘tek’ dodijeljena glavna ulo­ga i koja nam uvijek nanovo, go­to­vo poput priručnika, pripovijeda ono što Curzio Malaparte na­zi­va već poznatom “tehnikom dr­ž­­avnog udara”. O čemu je, da­kle, riječ u Mangovoj knjizi? Osim nasilnog moderniziranja dinastičkog, multietničkog, feudalnog i teokratskog Carstva, Atatürk ra­di­kalnim etničkim čišćenjem u rekordnom roku uništava ono što je stoljećima prije njega na tom području bila okosnica osmanskog dijela naslijeđa Rimskog Ca­r­stva: etnička i kulturna eliminacija Grka i Armenaca, u to vrijeme većinskog stanovništva Ana­do­lije, a potom i manjina poput Ku­rda te stvaranje laičke nacio­na­lističke republike.

Tisućljetni suživot Armenaca i muslimana nestao je početkom 20. stoljeća u jednom naraštaju. Kada je 1919. započela njegova vo­jna kampanja u Anadoliji glav­ni izvanjski izvor novca i zaliha bi­li su ruski boljševici iz ‘paralelne’ revolucije sa svim gore navedenim ciljevima, metodama, teh­ni­kom, inozemnom potporom, ra­z­ličitom ideološkom platformom, ali gotovo istim rezultatima. Ma­so­vna strijeljanja, smrt, bijeda kao rezultat deportacije grčkog sta­­novništva s obale Male Azije, na­dopunjeni dolaskom “Tribunala neovisnosti” u Samsun 1921., slanje koljača poput “Hromog Osmana” i okrutnog Nurettin-pa­še u oblasti kurdskih Alevita, iza­z­valo je zgražanje Zapada do či­jeg mišljenja je Atatürku narav­no bilo stalo. Godine 1922., na dan pada bastilje, pukovnik Mougin organizira prijem u Ankari gdje se povlače paralele između tu­rske i francuske revolucije, no već početkom rujna vojska ulazi u Smirnu. Armenska je četvrt na­padnuta odmah, a novoimenovani vojni zapovjednik Izmira Nu­re­ttin osobno izbacuje grčkog arhiepiskopa Hrizostoma iz guvernerove rezidencije kojega masa linčuje pred očima francuske patrole. 13. rujna u (opljačkanom) ar­me­nskom dijelu izbija požar koji uni­štava tri četvrtine grada, a poš­teđuje tek tursku i židovsku četvrt. U izvještaju zastupnicima an­karske skupštine početkom stu­denog Kemal Paša požar Izmira uopće ne spominje, ali u pismu jednom prijatelju Latifa Hanım citira njegov komentar za vrijeme katastrofe: “Neka gori, neka se sru­ši”. Mango citira dnevnik na­ci­onalističkog novinara koji priz­n­aje da su požar začeli i namjerno širili pljačkaši uz blagoslov “za­drtog fanatika i demagoga Nu­rettin-paše”.

Zapadna Anadolija, najbogatije i najrazvijenije područje Turskoga Carstva bila je u ruševinama kao rezultat filogrčke politike premijera Lloyda Georgea, dok je Andrew Ryan, dragoman britanskoga visokog povjerenstva op­ra­v­davao britansku politiku tvrdeći da je pokušavala zaštititi kršćanske zajednice. Sve je završilo njihovim uništenjem, a na upadljiv na­čin nalikuje onome što se po­s­ljednjih desetak godina u tom smi­­slu događa u Iraku, Egiptu i Siriji.

Što se tiče islama, Atatürkovo ru­šenje kalifata, zatvaranje derviških tekija, sve do radikalnog totalitarizma i diktata narodne sku­­pštine čak i u pitanjima odijevanja (Vlada 25.11.1919. donosi za­kon (!) kojim određuje “šešir kao zajedničko pokrivalo glave tu­rskoga naroda… i zabranjuje ob­i­­čaje tome suprotne”…), njegova strahovlada – osim što je para­le­lna s dobro poznatim srodnim li­kovima toga razdoblja u teoriji i praksi, i nemilosrdnim nasiljem nad vlastitim stanovništvom u ime nacionalne socijalističke id­e­o­logije s primjesama progresisti­čk­og politikantskog fraziranja (“napredak”, “budućnost”, “jedna­ko­st”, “sloboda” i sl.) – nakon uda­ra na manjine obara se u prvom re­du na ‘povijesnog neprijatelja’. Još kao mladi časnik turske vojske Kemal Paša njeguje kontakte s europskim tajnim službama. Su­sret s Lawrencom od Arabije 1913. u Jeruzalemu samo je je­dan od glamuroznih biografskih de­talja, oni manje poznati daju iz­među ostalog naslutiti britansku prisutnost unutar granica Ca­rstva te pripremanje i financiranje eutanazije “bolesnika na Bo­sporu”.

U mladosti pohađa vojnu aka­de­miju u Solunu i Bitoli, otac Al­ba­nac, majka Makedonka, muslimani. Encyclopaedia Judaica ci­tira kao izvornik mnoge solunske Židove koji ‘iz prve ruke’ svjedoče njegovo doehmensko podrijetlo, tj. pripadnost očeve obitelji kriptožidovskoj kabalističkoj sekti sa uporištima u Solunu i Smirni, či­je korijenje seže sve do sredine 17. stoljeća i do tzv. lažnoga mesije Šabbataja Zwija (Zevija). Nejasnoće oko identiteta njegova stv­a­r­nog oca, za “oca svih Turaka” neobična svjetla kosa i plave oči, nepostojeći dokumenti njegova ro­đenja uništeni u katastrofalnom, za neke podmetnutom požaru povijesne jezgre Soluna u kolovozu 1917., koji pretvara u prah i pepeo dvije trećine grada, pletu oko njega mrežu tajanstvenosti i vještih manipulacija u rasponu od ideološkog redateljstva centralnog komiteta stranke “Jedinstvo i napredak”, sve do novijih teorija zavjere.

Jednostranački vojnopolicijski režim nakon progonstva sultana Me­hmeda VI., kao i njegova ne­raz­jašnjena smrt, vjerojatno trovanjem, u talijanskom izgnanstvu San Rema, samo još upotpunjuju niz neriješenih, prilično mračnih zagonetki oko nastanka mo­derne Turske republike. Ma­n­go citira sjećanja Atatürkova prijatelja Nurija Conkera kada mu je prilikom jedne pijanke u Solunu ‘obećao’ da će ga učiniti premijerom. Na Nurijevo pitanje što će on biti, Kemal Paša je odgovorio: “Osoba koja imenuje premijere”.

Čitav niz mitobiografskih ob­ra­zaca neodoljivo asociraju više program nego vjerodostojnost službene političke hagiografije: nepoznat datum rođenja; nakon do­laska na vlast službeno utvrđen 19. svibnja, do danas u Turskoj slavljen sletovima na stadionu i zvan “Dan mladosti”; pod pri­jetnjom visokih zatvorskih ka­zni negiranje ili samo spominjanje armenskog genocida; zabrana derviških redova; progon religije iz javnoga života; pretvaranje džamija i tekija u muzeje; ukinuće sultanata i kalifata (1924.); uvo­đenje modernog tj. zapadnjačkog načina odijevanja i latiničnog pisma; članstvo u tajnim društvima i nacionalističkim grupacijama kao “Mlada Tu­r­ska”, “Domovina i sloboda”, “Je­di­nstvo i napredak”, koje već u na­slovu nose višestruki déjà vu; vo­j­ni čin maršala; privatna jahta Sa­va­rona ( tur: “Labud”); mnoštvo vila, a prije svega kult ličnosti: gra­dovi, trgovi, parkovi, kolodvori, mo­stovi, novčanice s njegovim li­kom dugačak su i bolan niz represivnim državnim aparatom sve do naših dana programiranog i silom nametnutog bespoštednog po­litičkog idolopoklonstva. Ma­n­go ve­li kako je u Atatürkovu živo­to­pi­su teško razdvojiti činjenice od le­ge­ndi, “a upravo je on bio njihov gla­vni autor”. Ali sigurno ne i jedini.

Nedavno se predsjednik Recep T. Erdoğan, u govoru pred članovima svoje konzervativne stranke, javno ispričao za agresiju turske vojske na Kurde 1937. i 1938., zračne napade i vojnu in­va­ziju na kurdska područja i ma­so­vna strijeljanja nakon toga u is­točnoj Turskoj pri čemu je prema procjenama pobijeno oko če­trnaest tisuća Kurda. Erdoğan je te događaje definirao kao “je­da­n od najtragičnijih i najbolnijih događaja naše novije povijesti”. Početkom siječnja 2012. uhićen je general İlker Başbuğ pod optužbom da je kao član ultranacionalističke tajne organizacije “Ergenekon” pripremao državni udar. Po prvi puta od osnivanja Turske republike jedan šef Glavnog stožera došao je u zatvor pod optužbom zavjere bez da je to pokrenuo vojnopolicijski aparat…

(Kliker.info/Behar.hr)