Kliker.info

“Vjera nadvladava sve. Vi znate da postoje mnogobrojni dokazi da je neko rekao – ako imaš vjere pomjerićeš planinu sa jednog na drugo mjesto, pa se to desilo, stvarno se fizički desilo. Ako vi imate vjeru vjerujte nemate nikakvih problema i nećete se zaraziti pričešćem”.

Tako je na režimskoj televiziji “Vijesti” govorio doktor mašinstva Zdravko Krivokapić, mandatar za sastav crnogorske vlade.

Čovjek neprekidno lupeta gluposti koje ga kvalifikuju za administratora foruma “Zamlja je ravna ploča” i “Recite ne vakcini kojom liberalna elita želi da nas čipuje”, a diskvalifikuju za predsjednika vlade bilo koje zemlje koja nije teokratija. Crna Gora više ne spada u takve zemlje. Kao što sam više puta ove godine najavljivao, Crna Gora jeste postala teokratija – njenog premijera i vladu je doslovce postavila crkva.

Krivokapić je populista. Voli da koristi “velike” riječi i svaki čas potone u (pseudo)religioznu patetiku, kako već biva sa ljudima koji vjeruju da saopštavaju vječne istine. Pritom, nije u stanju da uvidi konotacije onoga što govori. Tako se desilo da je navodno najreligiozniji premijer u istoriji Crne Gore izrekao vjerovatno najbogohulniju misao u istoriji te zemlje. Krivokapić je, naime, saopštio da će njegovu vladu činiti 12 apostola. Što impicira da je sebi namijenio funkciju Isusa.

POSLJEDNJA ODBRANA OD OČAJA

Nego, vratimo se na Krivokapićeve teze o mobilnim planinama i corona-free zajedničkim kašikama. Budući premijer zemlje u kojoj bjesni najveća zdravstvena kriza još od epidemije Španske groznice, tvrdi da je po zdravlje bezopasan ritual (srkanje iz iste kašike koja je već bila u ustima stotina moguće zaraženih ljudi) kojim se van bilo kakve sumnje prenosi smrtonosni virus. Premijer, doduše, ne garantuje sigurnost onima koji nemaju istinsku vjeru. Bezbjedni su samo pravi, tvrdi vjernici. U istom intervjuu isti čovjek priznaje da je i sam bio zaražen korona virusom. Kako, ako je imao vjeru? I šta nam Krivokapić, dakako nehotice, govori o vjeri mitropolita SPC Amfilohija i njegovog patrijarha, Irineja – prvog, koji je od korone umro i drugog koji je zbog istog virusa u bolničkom krevetu a doktori grozničavo pokušavaju da ga održe u životu? Prihvatimo li Krivokapićevu argumentaciju: to što su se razboljeli svjedoči o manjkavosti njhove vjere.

Jeste, sve rečeno je smiješno. Ali je tragedija. Smijeh je tek posljednja odbrana od očaja. Čovjek koji tvrdi da postoje dokazi da je “neko vjerom fizički pomjerio planinu” svjedoči da je njegovo čitanje Biblije fundamentalističko. Tekst prepun simbola, metafora i alegorija u takvom čitanju biva sveden na “zakon” i “dokaz”. Takvo čitanje je nasilje. A nasilje u interpretaciji utemeljujućeg teksta nužno vodi ka društvenom – što bi Zdravko rekao: “fizičkom” – nasilju. 

Krivokapića je mogućim učinio Đukanović, čija je vladavina do te mjere oslabila državu i institucije da je crkva kroz litije preuzela vladu. Đukanović je tako potpuno izvitoperio i korumpirao slabašni emancipatorski potencijal crnogorskog društva, da ono danas osim patetičnog zaklinjanja u “sekularne, antifašističke i građanske” vrijednosti nije u stanju poroditi niti jednu ideju efikasne borbe protiv očite najezde svetosavskog fundamentalizma i srednjevjekovlja. Teza Đukanovićevih pristalica: kako će se ovaj vratiti na vlast pa nastaviti da bdije nad “državom i crnogorstvom” – još je bizarnija i mizernija od Krivokapićeve teze o “fizičkom pomjeranju planina vjerom”.

Zanimljivo: Krivokapić religijske alegorije tretira kao materijalne dokaze, dok vlastite tvrdnje i obećanja tretira kao metafore. Zahvaljujući tome taj čovjek, neprekidno, danas govori jedno, sutra drugo. Kako je moguće da vjerski fundamentalista jedan dan saopštava da u vladi neće biti političara, a drugi dan u vladu postavlja političare; da tvrdi kako u vladi neće biti potpredsjednika, da bi koji dan kasnije imenovao potpredsjednika; da tvrdi kako čas ne poznaje, čas jedva poznaje vlastitog kuma i negira kumov uticaj na njega, iako je koji mjesec ranije tvrdio kako je upravo kum bio ključna osoba za njegovo uključivanje u politiku? Kako je moguće da čovjek sastavi vladu sačinjenu isključivo od Srba i vjernika SPC, pa izjavi kako je kriterij za imenovanje bila stručnost, a ne “ko je Srbin a ko Crnogorac”? Tražio je stručne a našao Srbe – tako se, prosto, potrefilo? 

LAŽ KAO ZLATNI STANDARD

Moguće da je to pitanje Krivokapićevog karaktera. Ako je tako, problema nema – laž je “zlatni standard” politike. Baš kao i krađa, jer: “Vladati znači krasti i to svako zna”, kako je govorio Camus.

U istinskoj smo nevolji ako je za Krivokapića laž sredstvo za ostvarenje svetog cilja – ako je za njega laž tek lukavstvo koje je nužno da bi dobro pobijedilo zlo. Političar koji laže zato što mu je tako oportuno daleko je manji problem od političara koji laže da bi potvrdio “višu istinu”, od onoga koji laže da bi pobijedila “istina”.  

Ljudi smo svog vremena – pamćenje nam je kokošije. No pokušajmo se prisjetiti popularne teze evropskih desničara – da muslimani navodno lažu zato što im “tako propisuje šerijat”.   

Riječ je o vrlo pogrešnoj i iznimno zlobnoj interpretaciji islamske doktrine taqiyyah. Koja definiše govorenje neistine u samoodbrani, kao vid samozaštite onda kada je ugrožen pojedinac ili zajednica muslimana. No u interpretaciji zapadnih desničara, taqiyyah postaje vid religiozne borbe muslimana, neka vrsta ratnog lukavstva. Time se muslimani označavaju kao oni kojima nije moguće vjerovati, kao oni koji su strukturalno onemogućeni da budu iskreni prema hrišćaninu, kao oni koji ne mogu postati dio demokratske zajednice, jer se svako njihovo prihvatanje pravila demokratskog društva unaprijed proglašava hinjenim i sračunatim na ukidanje demokratije i uspostavu šerijata. Dočim hrišćani i demokrate, kao što je, je li, opštepoznato – ne lažu.

Kada bi se takvo tumačenje, kojem su više no skloni mandatarovi glasači, primijenilo na samog Krivokapića, došli bismo do teze da su za njega prikrivanje, nedosljednost i neistine tek sredstvo za pobjedu njegove vjere i uspostavu Crne Gore u kojoj će njegova crkva trajno biti dominantni društveni i politički faktor. 

Andrej Nikolaidis (Žurnal)