Kliker.info

Ujesen 1969. godine kulminirao je opasni vojni sukob između dvaju susjednih komunističkih divova SSSR-a i NR Kine u kontekstu prethodnog dubokog političkog raskola. Rat su isprovocirali Kinezi, pozivajući se na nepravedne povijesne ugovore koje je Carska Kina bila primorana potpisati u korist Ruskog Carstva. Sukob je počeo na otoku Damanski (Zhenbao, kin.), na rijeci Ussuri – oko 400 kilometara sjeverno od ključnog ruskog dalekoistočnog grada Vladivostoka. Rat je zaustavila tek otvorena prijetnja Moskve da će protiv Kine uporabiti nuklearno oružje, što je i pokrenulo pregovarački proces, ali su međusobni odnosi još dugo vremena ostali hladni.

Taj je opasni granični problem zapravo riješen tek sredinom 90-tih, vrlo dalekovidnim potezom Moskve koji je iniciran jednim od glavnih ruskih stratega, kasnije i ministra vanjskih poslova i premijera Ruske Federacije Evgenija Primakova, i kada je potpisan sporazum o normalizaciji odnosa s Pekingom, pri čemu je sporni otok predan pod kineski suverenitet (što je bila i povijesna pravda). Na tom sporazumu ubrzo je pokrenuta svestrana nadogradnja novih i dubokih partnerskih odnosa dviju država, koja se intenzivirala dolaskom na vlast Vladimira Putina 2000. godine, da bi kulminaciju doživjela dolaskom na vlast u Kini sadašnjeg čelnika Xi Jinpinga 2012. godine.

Međutim, vratimo se još na kratko gore navedenom vojnom sukobu dvaju komunističkih divova. Stvarni uzroci rata bili su puno dublji od spomenutih nepravednih povijesnih ugovora jer oni su postojali i još odranije, i nisu nimalo smetali prethodnom čvrstom savezništvu dviju komunističkih mega-država uspostavljenom nakon pobjede komunističke vojske u kineskom građanskom ratu 1949. godine. SSSR je bio prva zemlja koja je priznala NR Kinu kao suverenu državu.

Zapravo je postupna dekonstrukcija savezničkih odnosa između Moskve i Pekinga počela još 15-ak godina ranije, nakon što je 1954. vlast u SSSR-u nakon Staljinove smrti preuzeo Nikita Hruščov. Osim pokretanja procesa „destaljinizacije“ sovjetskog društva,  Hruščov je i potpuno promijenio vanjskopolitički smjer zemlje, okrenuvši se uspostavi normalizacije odnosa s tadašnjim ključnim i zajedničkim s Kinom „imperijalističkim neprijateljem“ – Sjedinjenim Državama. I dok je ono prvo, obračun sa Staljinom, za tadašnji kineski državni vrh bilo ideološko „svetogrđe“ i taj su potez novih sovjetskih vlasti označavali kao „izdaju“, puno opasnije po Peking zapravo je bilo ono drugo. Smatrali su kako potencijalno američko-sovjetsko partnerstvo može ugroziti kineske sjeverne granice sa SSSR-om, jer bi zemlja ostala sama na opasnoj globalnoj geopolitičkoj ploči, stiješnjena između dviju vojnih i nuklearnih velesila. I to u uvjetima kada je kineski nuklearni potencijal bio nedostatan i nerazvijen u smislu mogućnosti nanošenja bilo kakvih strateških udara po SSSR-u a kamoli Sjedinjenim Državama – smještenim daleko iza širokog Pacifika.

Zavadi pa vladaj

Strahove Pekinga zapravo je riješio Washington. Lukave i pragmatične, kakve uvijek jesu, Sjedinjene Države nisu mogle ne samo ne primijetiti, već i ne iskoristiti raskol između Moskve i Pekinga čije je savezništvo do tada predstavljalo golemu zabrinutost po američke sigurnosne interese ali i globalni utjecaj, jer se komunizam u to vrijeme brzo širio diljem tadašnjeg Trećeg svijeta. Štoviše, u to su vrijeme Amerikanci doslovno na svojim južnim granicama dobili novu opasnu komunističku prijetnju – Kubu, koju je intenzivno pomagao SSSR.

U tim i takvim okolnostima, zajedničkom vizijom i lukavstvom tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona i „čarobnjaka“ američke diplomacije i Nixonovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera (pogrešno se zasluge za ovo pripisuju isključivo Kissingeru iako je on bio zagovornik političkog pragmatizma – tzv. Realpolitik, a bio je i pionir detanta sa SSSR-om) Washington je Pekingu predložio normalizaciju odnosa i trgovinsku suradnju. Dotada SAD nije priznavao Kinu kao državu, već njen odmetnuti otok Tajvan (službeno Republika Tajvan) na koji se smjestila poražena vojska nacionalističke stranke Kuomintanga), ali je predložio i tu promjenu, tada, kao i danas – vrlo važnu za Kinu. Kroz tzv. ping-pong diplomaciju (naziv je dobila po u navedenu svrhu organiziranom prijateljskom susretu stolnoteniskih reprezentacija dviju država) vrhunac je bio posjet Nixona Pekingu 1972.g. i zajedničko donošenje Šangajskog komunikea koji je postavio temelje za svestrane odnose dviju država (od vanjskopolitičkih gdje je SAD stao na stranu Kine u sukobu sa SSSR-om, pa do gospodarskih koji su značili uvođenje tržišnih načela u dotad zatvorenu komunističku privredu, ulazak američkih tvrtki i davanje Kini povoljnih zajmova kao i ulazak kineskih tvrtki na američko tržište).

Možemo slobodno reći kako je američki pragmatizam kroz politiku „zavadi pa vladaj“  u konačnici doveo do potpuno neželjenog efekta za Washington: do neslućeno brzog uzleta Kine na sam gospodarski vrh svijeta, i – ne manje važno, do neočekivanog, neslućenog uzleta kinesko-ruskih odnosa za što je Rusija spomenutom vizijom Primakova žrtvovala samo jedan jedini, zapravo u strateškom smislu potpuno nebitan riječni otok a dobila tako puno. Riješila je zauvijek sve granične probleme između dviju država. Koliko je to važno, najbolje se ogleda upravo sada – u krajnje turbulentnim globalnim geopolitičkim odnosima – kada pred našim očima nastaje jedan potpuno novi svijet.

Vidimo što bi danas bilo da to nije učinjeno možda i najbolje kroz primjer neriješenih kinesko-indijskih pograničnih sporova u zoni Himalajskog gorja, koji ne dozvoljavaju izgradnju potpunog povjerenja između Pekinga i New Delhija. Čak i neovisno o tome što su obje zemlje članice pojedinih važnih regionalnih i globalnih formata (Šangajska organizacija, BRICS) i što imaju vrlo razvijenu trgovinsku suradnju. Ove granične sporove upravo sada Washington najviše i koristi za pokušaj uvlačenja Indije u svoju sigurnosnu arhitekturu poput QUAD-a usmjerenu protiv širenja kineskog regionalnog i globalnog utjecaja.

Ključni geopolitički trokut SAD-Rusija-Kina

U svijetu nikada i ništa nije stalno, a mijene su zapravo konstanta. Tako i geopolitika, koja je, što se promjena tiče gotovo pa živi organizam: razvija se, prilagođava okolnostima, „mutira“ u kontekstu promjena odnosa snaga čiji procesi ponekad traju dugo, a nekad se događaju gotovo „u treptaju oka“.

Ovo potonje upravo se sada i najbolje vidi.  Koliko je samo jedna jedina globalna pandemija Covid-19 od početka 2020. doslovno preko noći promijenila svijet, a koliko je to isto nedugo nakon toga učinila i ruska invazija na Ukrajinu u veljači 2022. koja je zapravo preko noći dokinula globalnu histeriju navedenom pandemijom i postavila neke posve nove odnose i pravila igre. I konačno, treći primjer globalnih tektonskih promjena „preko noći“ – ponovni dolazak Donalda Trumpa na vlast, koji je vrlo brzo okrenuo svijet na glavačke.

Kako god bilo – a iz tog sam razloga i počeo ovu analizu podsjetnikom na navedeni povijesni događaj – sada definitivno počinje novo doba u kojemu će po prvi put globalni geopolitički trokut SAD-Rusija-Kina dominirati međunarodnim odnosima. U vrijeme Hladnog rata tu je ulogu imao bilateralni „format“ SAD-SSSR, uz Kinu kao tek treću i u odnosu na njih ipak drugorazrednu zemlju.

Za razliku od prošlog, 21. stoljeće vraća nas u klasični geopolitički realizam – koji se temelji na sili i nacionalnim interesima kao dominirajućim čimbenikom nad globalizmom i međunarodnim pravilima. Onima koji su u 20. stoljeću, nekad manje uspješno (Liga naroda poslije Prvog svjetskog rata), a nekad više (Organizacija Ujedinjenih Naroda – OUN) – u mnogomu oblikovali svijet kakav smo donedavno poznavali.

Novi geopolitički trokut bit će prisutan kao ključan ne samo ukoliko uspije osigurati određena međusobna pravila igre (prije svega u sferi trgovine i u zonama gdje se njihovi strateški interesi opasno sudaraju), već i ako do toga ne dođe. Ovo potonje bi zapravo svijet vrlo brzo gurnulo u eru potpune nestabilnosti, pa mislim da će se to pod svaku cijenu nastojati izbjeći iako više baš ništa nije sigurno.

Kina sada, ne bih rekao sa strahom (jer odnosi su danas potpuno drukčiji nego u vrijeme uvodnog povijesnog podsjetnika) već s velikom dozom zanimanja prati pokušaj normalizacije odnosa Moskve i Washingtona. Ono što analitičari i u Moskvi i u Pekingu pritom primjećuju jest pokušaj Donalda Trumpa da ponovo „zabije klin“ u odnose između Rusije i Kine. I on sam nekad o tome otvoreno govori, da bi već drugi put govorio nešto posve suprotno – kako bi želio uspostaviti normalnu suradnju SAD-a s obje te zemlje po međusobno za sve korisnim pravilima igre.

Zapravo ta Trumpova strateška neodređenost ili dvosmislenost i predstavlja glavnu prepreku brze normalizacije američko-ruskih odnosa. Rusi su s pravom oprezni i njihov državni vrh ponavlja da su (iako priznaje kako i dalje postoje određeni problemi u rusko-kineskim odnosima, prije svega u sferi trgovine i u kontekstu američkih sekundarnih sankcija) strateški odnosi Rusije s Kinom neraskidivi i po obje zemlje najvažniji kada je riječ o njihovim nacionalnim i sigurnosnim interesima. Gotovo iste poruke odašilje i Peking, neovisno što je i on spreman na određene kompromise s Trumpom prije svega u sferi trgovinskih odnosa.

S druge strane Washington strahuje ne samo od daljnjeg jačanja kinesko-ruskih odnosa, već i od onih koji su do sada uspostavljeni – što vidi kao golemu prijetnju svojim sigurnosnim i globalnim interesima (uspostava novih trgovinskih saveza, novih sredstava plaćanja kroz zaobilaženje dolara i td.). Pritom Trump za to stanje već dugo optužuje prethodnu administraciju Joea Bidena koja je snažnim uključivanjem SAD-a i zapada u opasni ukrajinski vojni sukob dovela do još snažnijeg zagrljaja Moskve i Pekinga kroz od tada već i službeno pokrenuti ruski strateški zaokret sa Zapada na Istok.

Putin mu nije vjerovao ali je kasnije zažalio

Politiku strateškog zokreta Rusije na Istok prvi je osmislio još prije 20-tak godina poznati i jedan od međunarodno najpriznatijih ruskih stratega i stručnjaka Sergej Karaganov– neovisno o tome što je poznat i kao ruski vanjskopolitički „jastreb“.

On je početkom 21. stoljeća profesionalno boravio i radio u Washingtonu i, kako je govorio, često je sudjelovao na stručnim forumima ili u posjetima State Departmentu i razgovarao s tadašnjim ključnim američkim analitičarima i geopolitičarima. Već je onda spoznao, kako je rekao – da je bilo kakav pokušaj Rusije da je Zapad prigrli kao ravnopravnog partnera „Sizifov posao“ jer je vidio iznenađujuću količinu netrpeljivosti predrasuda koju su prema Rusiji tada iskazivale mnoge utjecajne američke osobe. Shvatio je, kako je kazao – da je bilo kakva stvarna pomirba između Rusije i zapada nažalost nemoguća jer ju zapad nikada nije želio niti će je htjeti kao svog istinskog partnera a kamoli saveznika.

Zbog toga je Karaganov osmislio strategiju zaokreta Rusije na istok koju je čak tada  predstavio i samom Putinu. Međutim, stav potonjeg je bio puno benevolentniji. Tj. vjerovao je da je sve što Karaganov govori u biti točno, ali je ustrajavao na tome da je pragmatizam SAD-a i zapada ipak ključni čimbenik, i da je zbog važnosti koju za zapad ima Rusija kao velika sirovinska baza i veliko tržište za njegove kompanije upravo to dominantno u odnosu na hladnu geopolitiku.

Taj se Putinov stav – bez obzira na njegovu obavještajnu karijeru i iskustvo u radu u KGB-u i kasnije FSB-u, na kraju pokazao naivan, što je on još prije dvije godine i sam otvoreno priznao u jednom od svojih velikih obraćanja ruskoj političkoj eliti i širokoj javnosti  u kontekstu objašnjavanja razloga pokrenute ruske invazije na Ukrajinu.

Kako god bilo, tek nakon što je na tu invaziju zapad zajednički odgovorio povijesno neviđenim proturuskim sankcijama Putin je pokrenuo strategiju brzog strateškog zaokreta zemlje na Istok – možemo to kolokvijalno reći u kineski zagrljaj (iako je, preciznosti radi, taj potez Putin pokrenuo jš ranije – nedugo nakon sankcija zapada uvedenih poslije ruske aneksije Krima 2014. godine, ali ipak samo djelomično – jer je čak i tada još vjerovao da SAD neće krenuti u potpunu proturusku avanturu s novim postrevolucionarnim vlastima u Kijevu).

Karaganov, koji je na zapadu s pravom tretiran kao ruski „jastreb“ zbog svojih beskompromisnih izjava, posebno po pitanju uporabe nuklearnog oružja – prošli je tjedan dao intervju za britanski You Tube kanal LBC. Na britka pitanja novinara Matta Freya koji svog ruskog gosta nije nimalo štedio, Karaganov je odgovarao vrlo odrješito, oštro pa i radikalno. Osim što je na konstataciju voditelja da je ukrajinska vlast za razliku od ruske izabrana demokratskim putom odgovorio da su „Hitler i Musolini također izabrani demokratski“, Karaganov je bio izrazito oštar prema politici današnjih europskih elita. „Europa uvlači planet u Treći svjetski rat“ i zato „bolje promijenite svoju elitu“ – kazao je u intervjuu.

„Rekao bih našim baltičkim susjedima i njihovim čelnicima, i drugim čelnicima u Europi, da je najbolji način da budu sigurni da imaju dobre odnose s Rusijom, a ne da budu ratoborni. Ne treba nam više zemlje. Imamo ogromnu količinu zemlje koju trebamo razviti. Ne trebamo napadati Europu, a nitko u Rusiji to ne želi. Međutim, ako jedna ili više zemalja ugroze našu sigurnost, one će patiti od toga,“ – kazao je Karaganov.

Na upit voditelja da je britanski premijer Keir Starmer rekao je da će Rusija prije ili kasnije morati sjesti za pregovarački stol kako bi dogovorila neku vrstu prekida vatre i hoće li zato Rusija pristati na ozbiljne pregovore oko Ukrajine bez ekstremnih zahtjeva, Karaganov je odgovorio:

– Zazivali smo ozbiljne pregovore od samog početka. Ukrajinci i njihovi zapadnjaci su ih blokirali, podsjetit ću da smo se skoro dogovorili na samom početku sukoba, ali je onda došao vaš bivši premijer (Boris, op.ZM.) Johnson i nagovorio naše jadne susjede Ukrajince da se bore do kraja …Dakle, spremni smo pregovarati, ali ćemo voditi računa o svojim interesima i dugoročnim interesima europske sigurnosti i mira u svijetu. I osobno smatram da za to moramo pobijediti, barem moralno, jer sulude i autodestruktivne europske elite žele gurnuti Europu i svijet u ponor Trećeg svjetskog rata. Hvala Bogu da su naši američki neprijatelji shvatili da se moraju izvući iz ove kaljuže i odlučili opet postati naši partneri.“

Odgovarajući na pitanje misli li da su postupci Donalda Trumpa sada više u skladu s ruskim ili europskim interesima odgovorio je slijedeće:

“Ne poznajem ga dobro, ali mislim da gospodin Trump ima američke interese u srcu. Shvatio je da bi Amerika, nastavi li sudjelovati u ovom sukobu, ili završila moralnom katastrofom poput Afganistana, ili bi svjedočili nuklearnim udarima na teritorij svojih saveznika i američkih baza u Europi. On to ne želi i ja ga savršeno razumijem. Amerikanci su se počeli povlačiti u stranu čak i za vrijeme predsjedništva predsjednika Bidena. Prije odlaska s dužnosti, predsjednik Biden je pokušao provocirati novu rundu eskalacije i prebacivanje odgovornosti na Trumpa i Putina. Obojica su savršeno razumjeli ovaj njegov trik.“

Govoreći o Karaganovu, neovisno o svemu ipak bi bilo pretenciozno tvrditi kako on utječe na formiranje konačnih ruskih odluka jer je daleko od izvršne vlasti. Ali neupitno je da ima veliki ugled u društvu pa i kod samog Putina. Uostalom, dekan je moskovskog Fakulteta za svjetsku ekonomiju i međunarodne poslove Nacionalnog istraživačkog sveučilišta i Visoke ekonomske škole, kao i počasni predsjednik Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku.

Europa i njena budućnost

U kontekstu gore spomenutog ključnog geopolitičkog trokuta, jedan, donedavno vrlo važan globalni čimbenik  sve više posustaje u „velikoj igri“ kao samostalni igrač i zbog toga postaje sve nervozniji. Zapravo osjeća nezaustavljiv gubitak svoje višestoljetne globalne dominacije i ta je spoznaja razumljivo bolna. Riječ je, naravno, o Europi. U jednakoj mjeri o Europskoj uniji i njenim ključnim članicama Njemačkoj i Francuskoj, kao i o Velikoj Britaniji.

Nova utrka u naoružanju koju Europa upravo pokreće s Rusijom koja je još uvijek u ratu je posve legitimna u smislu stvaranja zajedničke obrane od vanjskih agresija ako tako procjenjuju njeni stratezi. Oko toga možemo imati različita mišljenja. S tim se možemo slagati ili ne slagati s obzirom da će ta odluka itekako utjecati na živote svih europskih građana. Ona je sada takva kakva jest, ali to ne znači da ju s vremenom političari ne mogu i zaustaviti ukoliko sigurnosne procjene o vanjskim ugrozama na kontinentu i njegovom okružju postanu povoljnije (što je za sada malo izgledno). Ali sada bih se ipak osvrnuo na nešto puno gore i riskantnije od toga.

Više zabrinjava, kada je riječ o ključnim europskim državama, njihov gubitak moći, gubitak mogućnosti sudjelovanja u donošenju ključnih odluka globalnog karaktera pa čak i onih u svom neposrednom susjedstvu (Ukrajina, Bliski istok), stavljanje u ulogu trećerazrednog globalnog igrača potpuno ovisnog o SAD-u, kao i spoznaja da će još dugo morati kimati glavama na sve što bude stizalo iz Washingtona kao „domaća zadaća“. Sve to toliko frustrira ključne europske metropole do te mjere da sada počinju solirati i povlačiti poteze mogućeg vrlo riskantnog karaktera – i to potpuno izvan dometa utjecaja i samoga EU-a odnosno vodećih struktura u Bruxellesu što može imati i dalekosežne posljedice po sam EU. Jer čini se da važne zemlje članice sada otvoreno primarno žele voditi računa o svojim interesima a nekim zajedničkim politikama ili vrijednostima ma koliko se u to još formalno zaklinjalo.

Najbolji primjer je pokušaj stvaranja tzv. „koalicije voljnih“ za nastavak pružanja vojne i financijske pomoći Ukrajini kroz inicijativu, a onda i glavnu ulogu Pariza i Londona. Njome bi se željele osigurati vojne snage koje bi se nakon potpisivanja primirja u Ukrajini i pod sigurnosnom kapom SAD-a rasporedile u toj zemlji kao jamac njene sigurnosti tj. da je Rusija u budućnosti više neće napasti. Za sada je u toj koaliciji 31 zemlja, velikom većinom članice EU-a odnosno NATO saveza.

Međutim, u vrijeme pisanja ovog teksta od velikih europskih država Velika britanija voljna je poslati između dvije i tri tisuće vojnika, slično kao i Francuska, Njemačka uopće ne želi slati svoje vojnike već samo osigurati financijska sredstva, dok su protiv slanja svojih vojnika za sada kategorički Španjolska, Italija i Poljska. Prema procjenama stručnjaka, da bi se pokrila crta razdvajanja duž čitave bojišnice duže od 2 tisuće kilometara bilo bi potrebno oko 200-300 tisuća vojnika.

„Koalicija nevoljnih“

Međutim, „koalicija voljnih“ vjerojatno će se vrlo brzo pretvoriti u „koaliciju nevoljnih“. Jer Washington (barem za sada a vjerujem da će tako i ostati) jasno daje do znanja kako nikakav sigurnosni kišobran ili jamac europskim vojskama koje žele ući u Ukrajinu on ne želi biti (podsjećam, London i Pariz nastoje nagovoriti Washington da  on njihove vojnike pokriva američkim zračnim snagama i sredstvima protuzračne obrane). Jer da su Sjedinjene Države htjele ratovati s Rusima u Ukrajini to bi već bila učinila i Bidenova administracija – puno ratobornija prema Moskvi od ove Trumpove.

Zato sve ovo što se događa s „koalicijom voljnih“ prije sliči na cirkus nego ozbiljnu politiku, koja jasno zna što želi i na koji način to što želi može ostvariti. O tome ovih dana pišu čak i pojedini utjecajni britanski mediji, često citirajući i svoje visoke umirovljene generale. Jer nitko još ne zna ni kako reagirati ako npr. Rusi napadnu europske vojnike na nekoj lokaciji u Ukrajini u kojoj Rusija još službeno ratuje. Hoće li Pariz ili London tada možda Rusiji morati objaviti rat? Odgovore na to i slična pitanja još uvijek ne daje nitko.

Iz tog će se cirkusa, pokrenutog ne zbog strateške vizije Europe koje nema već isključivo zbog njihove ojađenosti Trumpovom politikom prema Ukrajini odnosno Rusiji i Putinu, a najviše zbog gore navedenog osjećaja izbačenosti iz igre –  vodeći europski političari morati vaditi kako znaju i umiju. Bolje prije nego poslije, jer sa svakim daljnjim otezanjem i hinjenjem da oni nešto ključno odlučuju to će im vađenje biti sve teže i po njihov ugled u domaćem elektoratu ali i u svijetu općenito. Onom istom koji Europu već ionako ne doživljava ozbiljnim i utjecajnim igračem u smislu donošenja važnih političkih odluka (u ekonomskom i trgovinskom smislu još uvijek da). Dovoljno je primijetiti kako posredničku ulogu u reguliranju odnosa između spomenutog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta sve više preuzimaju bogate arapske zemlje – Saudijska Arabija i UAE, dok one – do ne tako davne europske posrednike i domaćine ključnih summita na vrhu – poput Švicarske ili Finske, moćni državnici svijeta sve više zaobilaze u širokom luku.

Trump omalovažava Europu gdje god i kad god stigne. Xi Jinping je nedavno odbio prihvatiti poziv Bruxellesa da dođe na summit posvećen obilježavanju 50. godišnjice uspostave diplomatskih  odnosa Kine i EU-a (info: Financial Times, 16. ožujka). Za Putina je i bespredmetno govoriti što misli o Europi u kontekstu njenih sankcija i odnosa prema ukrajinskom ratu općenito, ali još više i prema sadašnjim nastojanjima njega i Trumpa da s Ukrajinom postignu sporazum o prekidu vatre. Putin smatra da europske metropole sada manipuliraju Volodimirom Zelenskim i da ih ovaj zbog osjećaja američke odbačenosti slijepo sluša iako formalno prihvaća sve što Washington traži.

Zapravo su stvari – koliko god bile uistinu komplicirane po pitanju postizanja čvrstog sporazuma između Moskve i Kijeva uz američko posredništvo – u svemu ostalom izvan toga vrlo jednostavne.

Ukoliko sporazum ne bude potpisan zbog nedostatka želje bilo samo Kijeva, bilo njega i Europe zajedno – rat će se nastaviti punom žestinom, ali će se SAD tada od svega toga distancirati. Trumpovoj administraciji to ne bi bio problem učiniti jer ona nije ta koja je pokrenula ovaj rat. Štoviše, Trump se uvlačenju SAD-a u njega od samoga početka oštro protivio i zbog toga snažno kritizirao Bidena i njegov tim.

Dakle, u tom slučaju jedan na jedan bi ostale Europa s Ukrajinom i Rusija. Je su li europske političke elite spremne na takav scenarij tj. krenuti u samostalni vojni obračun s Rusima na ukrajinskom tlu – u zemlji koja nije ni članica EU-a ni NATO saveza da bi imale neku političko-pravnu obvezu – samo zbog nekih krajnje upitnih moralnih obveza kao da su one potpuna nevinašca u prljavom svijetu politike i koje zbog toga svima imaju pravo dijeliti lekcije zbog lošeg ponašanja?

Iskreno, ne bih rekao. Vjerujem da i mnogi od njih u sebi misle kako bi u uvjetima oštrog protivljenja Moskve mirovnoj operaciji s vojnicima članica NATO saveza u Ukrajini (koju su između ostalog i napali u namjeri da ne bi postala članica tog istog saveza) bilo krajnje opasno riskirati s takvim  eksperimentom. Tim više što su se oni slični povijesno više puta pokazali kao pogubni za Stari kontinent.

Zoran Meter (Geopolitika)