Kliker.info

Nakon subotnje drame, koja će se bez sumnje još jako dugo pamtiti i u svim varijacijama pripovijedati, danas se napokon oglasio i glavni akter, Jevgenij Prigožin, šef Wagnera. Na Telegramu je osvanula njegova 11-minutna audio snimka i ovdje ćemo proći cijelu jer svi segmenti su bitni.

No, počnimo sa generalnim pregledom, odnosno nadovežimo se na ono gdje smo stali – u dva ključna osvrta, u subotu navečer, i u nedjelju ujutro, argumentirali smo da je Prigožin u fizičkom smislu proveo ono o čemu priča već mjesecima. Tvrdnja “Jevgenij Prigožin jučer je šokirao Rusiju i svijet, čak i da je to njegova zadnja – pokazao je do koje mjere stvari ne valjaju u ruskoj vojsci” stoji i po dolasku novog tjedna jer sam Prigožin to sad navodi kao argument za svoj marš na Moskvu (ako ćemo mu vjerovati, dakako).

Naravno, bila je to kombinacija i kulminacija njegove frustracije. On još od prošle jeseni, ne birajući riječi, proziva ruski vrh i to čini na način koji mu u ruskom društvu bez imalo dvojbe donosi simpatije. On je jedini na tako istaknutoj poziciji koji će reći da se djeca visokih vojnih dužnosnika “naslikavaju” po Moskvi, ili drugdje (po svijetu), dok djeca siromašnih ruskih obitelji bivaju slana u Ukrajinu gdje ginu, završavaju raskomadani, a za nešto što je možda u svojoj srži pogrešno i trulo.

Da se razumijemo, svaki rat u sebi ima svoju trulež i korupciju, i agresivni i obrambeni, što se naročito vidi u pojavi ratnih profitera na svim stranama. Prigožin, iako će neki reći da nema većeg profitera od njega samog (ipak je na čelu vojske plaćenika!), pokazuje jednu totalnu averziju prema višim klasama koje parazitiraju na ratu i koriste se njime. Jasno, malo tko će sebe ikad nazvati negativcem, a Prigožin vjerojatno za sebe misli da je čovjek iz naroda i domoljub, no ono što govori rezonira ruskim ušima od europskog fronta pa sve do Pacifika.

On optužbe može komotno sipati i bez dokaza jer u zemlji gdje je vladajuća klasa oligarhijska svima je jasno da korupcijska postoji na svim razinama, a naročito kako se piramida približava svom vrhu.

Može se vjerovati Prigožinu da je to htio prokazati, i to na možda najdirektniji mogući način, vozeći konvoje svojih boraca do Moskovske regije. U isto vrijeme u taj pohod bez presedana nije ga pogurala samo želja da napokon ruskom vrhu (samom Putinu?) pokaže da stvari ne valjaju već i interes preživljavanja Wagnera onakvim kakav jest, da ostane njegova neobuzdana vojska.

Ministarstvo obrane zatražilo je od svih paravojnih skupina u Ukrajini da potpišu s njima ugovore do 1. jula. Svima je bilo odmah jasno da je to pokušaj stavljanja Wagnera pod kontrolu države (nešto slično je ranije Ukrajina napravila i sa svojim radikalima). Ali Prigožin se pobunio.

Evo što je on sam o tome imao za reći u današnjoj audio poruci:

“Zbog spletki i loše donesenih odluka Wagner grupa je trebala prestati postojati 1. jula 2023. godine. Zapovjedno vijeće Wagner grupe prenijelo je tu informaciju našim borcima, od kojih gotovo nitko nije pristao potpisati ugovor s ministarstvom obrane jer svi oni vrlo dobro znaju iz svog iskustva tijekom specijalne vojne operacije da bi to dovelo do potpunog gubitka borbene sposobnosti. Iskusni borci i zapovjednici jednostavno bi bili raspoređeni i tretirani kao topovsko meso, nesposobni iskoristiti svoj borbeni potencijal i borbeno iskustvo”.
U nastavku ne krije činjenicu da je marš na Moskvu imao za cilj pobuniti se protiv te odluke ministarstva obrane (a tu odluku je “blagoslovio” i sam Putin prije nekoliko dana, što je vjerojatno Prigožinu bio signal da više nema što za izgubiti…). Po tom pitanju je rekao:

“Bili smo kategorički protiv planova ministarstva obrane. Ipak, spakirali smo opremu, napravili inventar i planirali 30. lipnja krenuti u konvoju prema Rostovu i sve to predati stožeru specijalne vojne operacije ako ne promijene odluku. No, unatoč tome što nismo pokazali nikakvu agresiju, na nas je izveden raketni udar, a odmah potom i helikopterski. Ubijena su približno 33 borca Wagner grupe. Drugi su bili ranjeni. To je pokrenulo trenutnu odluku vijeća zapovjednika da moramo odmah krenuti naprijed. Dao sam izjavu u kojoj sam rekao da nismo imali namjeru pokazati nikakvu agresiju, ali da ćemo, ako budemo napadnuti, to shvatiti kao pokušaj da nas unište – i mi ćemo odgovoriti.

Jedan konvoj je išao za Rostov, a drugi prema Moskvi. U jednom danu smo prešli put od 780 kilometara. Nijedan vojnik nije poginuo na zemlji. Žao nam je što smo morali gađati zrakoplove, ali oni su nas bombardirali i ispaljivali rakete. Stigli smo na 200 kilometara od Moskve. Za to su vrijeme svi vojni objekti duž rute bili blokirani i neutralizirani. Ponavljam: nitko na zemlji nije ubijen. Među borcima Wagner grupe više je ljudi ranjeno, a dva naša vojnika koji su nam se dragovoljno pridružili iz vojske su preminula. Niti jedan borac Wagnerove grupe nije bio prisiljen sudjelovati u ovoj kampanji, a svi su znali njezin krajnji cilj.

Cilj naše kampanje bio je spriječiti uništenje Wagner grupe i pozvati na odgovornost pojedince koji su svojim neprofesionalnim djelovanjem napravili značajan broj propusta tijekom Specijalne vojne operacije. Javnost je to zahtijevala.

Sve vojne osobe koje su nas vidjele tijekom marša su nas podržale.

Zaustavili smo se u trenutku kada je prvi jurišni odred koji je došao na 200 kilometara od Moskve postavio topništvo, izvršio izviđanje terena i bilo je vidljivo da će biti prolivena velika krv ako nastavimo. Stoga smo odlučili da će jednostavno pokazivanje naše namjere biti dovoljno. Postojala su dva ključna čimbenika iza naše odluke da se vratimo. Prvi je bio da nismo htjeli prolijevati rusku krv. Drugi je bio da smo marširali kako bismo pokazali svoje protivljenje potezima, a ne kako bismo srušili Vladu. U tom je trenutku Aleksandar Grigorjevič Lukašenko pružio ruku i predložio da pronađemo načine za nastavak rada Wagner grupe unutar zakonske nadležnosti. Konvoji su se vratili i otišli u svoje terenske logore”.
Ovaj njegov sažetak pohoda poprilično odgovara informacijama s terena. Za razliku od državnih izvora ovdje se ništa ne skriva. Prigožin priznaje da su “bili prisiljeni” srušiti nekoliko ruskih vojnih zrakoplova jer su ih ovi napadali. Podsjetimo, tijekom jučerašnjeg dana pojavile su se snimke na kojima se mogu vidjeti ostaci barem jednog srušenog Il-22 aviona.

Što se pak tiče njegove tvrdnje da je kamp Wagnera napadnut, to je pak malo teže za provjeriti. Tko ga je napao? Što ako je to bio ukrajinski napad? Jer Prigožin želi ostaviti dojam da je “miroljubivi” Wagner napadnut od strane ruske vojske te se zatim morao braniti. No, kako smo i rekli ranije, imao je on i bez toga namjeru pobuniti se protiv podređivanja ministarstvu obrane.

Dio gdje ističe da je “javnost zahtijevala” znati o propustima rata (kojeg i on ovdje naziva brendiranim nazivom “specijalna vojna operacija”) je posebno zanimljiv. To je Prigožinova platforma koja ga je digla tako visoko da može vrijeđati ministra obrane i šefa glavnog stožera. Dio ruske (i šire) javnosti fasciniran je time jer imaju osjećaj kao da gledaju hodajućeg mrtvaca. Ne čudi stoga da mnogi spekuliraju o nekim navodno tajnim igrokazima između Prigožina i Putina, jer naprosto je teško za vjerovati da se u Rusiji uzdignuo netko tko nije promptno odveden od strane ljudi u crnim kapuljačama čim je počeo drsko napadati autoritet.

Ali Prigožina vodi djelomično vlastita sklonost radikalnom, a djelomično spoznaja da je Rusiji danas itekako potreban. Znao je da mu se ništa neće dogoditi dok Kremlj upravo njega vidi kao jedinog koji može proći kroz pakao Bahmuta i izaći s druge strane živ. Pa i danas će ga se Kremlj teško odreći. Putin je u subotu ujutro pričao o pobuni i ugrozi tisućljetnoj Rusiji, brzo posežući za onom kartom koja je uvijek prolazila kod Rusa – osjećaj vanjske ugroze. Ali ovo je bila unutarnja ugroza i to ona koju čak ni Putin nije želio nazvati imenom.

Niti Putin ne želi izustiti ime Prigožina niti obrnuto. Jer Putinu će Prigožin možda još trebati, pa čak i Wagner, a Prigožin ako spomene Putina onda je sam sebe osudio na provođenje državnog udara dok ovako može samo igrati ulogu zabrinutog ratnog moćnika.

Osvrnimo se još na sažetak njegovog obraćanja, na ono što je “marš na Moskvu” konkretno pokazao:

“U našoj zemlji postoje ozbiljni sigurnosni problemi. Uspjeli smo blokirati sve vojne jedinice koje su nam se našle na putu. Unutar 24 sata prešli smo udaljenost koja je jednaka udaljenosti od polazišta ruskih snaga 24. februara 2022. do Kijeva ili Užgoroda. To pokazuje da ako bi prvu ofenzivu specijalne vojne operacije izvele snage poput naše, možda bi bila gotova za koji dan.

Razina organiziranosti koju smo pokazali trebala bi biti razina organiziranosti ruske vojske. Kad smo 23. i 24. juna prolazili pokraj ruskih gradova, civili su nas dočekali s ruskim zastavama i zastavama Wagnerove grupe. Mnogi od njih još uvijek pišu riječi podrške, a neki su razočarani što smo stali, jer su osim naše borbe za opstanak vidjeli našu podršku u borbi protiv birokracije i drugih boljki koje danas postoje u našoj zemlji.

Održali smo ‘majstorsko izlaganje’ o tome što se trebalo dogoditi 24. veljače 2022. Naš cilj nije bio srušiti sadašnji režim i legalno izabranu vlast, kao što su mnogi govorili. Okrenuli smo se da ne prolijemo krv ruskih vojnika”.
Je li Prigožin namjerno iskren ili neke stvari govori da bi se čitale između redaka, to je nešto što tek treba dodatno utvrditi, ali jednostavno mora biti svjestan što ove njegove riječi čine. Rusku vojsku, koja je uvelike i vezivno tkivo same ruske države, pokazao je kao krajnje neučinkovitu, ali i Putinu nelojalnu.

On Putina sad ne spominje, ali ga adresira kao “legalno izabranu vlast”. Time poručuje i samoj ruskoj vojsci da trebaju ostati uz vrhovnog zapovjednika, kojeg možda i poštuje unatoč svemu što se dogodilo zadnjih nekoliko dana – jer znaju se desetljećima, ali s druge strane daje mu do znanja da ljudi kliču (i) njemu.

Dosta toga Prigožin još nije rekao. Primjerice, trebaju li za njega “navijati” oni koji žele još veću eskalaciju rata? Jer to je nekako bio narativ koji se provlači već mjesecima. Mnogi Rusi ne žele ovaj rat, istina, ali mnogi ne žele da se vodi “mlako”, žele žestoko i do kraja, a Putina sve manje vide kao lidera koji je na to spreman. U tom smislu Putin počinje sve manje odgovarati i jednima i drugima. Prvima zato što ratuje u Ukrajini, a drugima što ne ratuje dovoljno.

Prigožin je pak spominjao i mogućnost razgovora sa Zelenskim i bolje organizacije vojske pri čemu bi se zauzeo i Kijev. I gdje onda on stoji? Tko zna, to će si on tek definirati u hodu, ali ostatak svijeta, naročito Zapad, nikako ne bi trebao slaviti uspon Prigožina. Jasno, mnogi na Zapadu tijekom godina razvili su berezervnu putinofobiju i jako rijetki će reći (bilo da to misle ili se usude reći) da po Zapad zapravo Vladimir Putin nikad nije predstavljao takvu prijetnju. Čovjek koji je godinama želio ravnopravno sjediti za istim stolom, ali je sustavno bivao odbijan, nije prijetnju po Zapad već je Zapad prijetnja po njega. Europa koja Putinu crta hitlerove brčiće nema ni predodžbu u kakvoj se situaciji može naći kad bi u Rusiji zavladao neki istinski radikal (a čak ni Prigožin nije zadnja instanca!).

Što se Prigožina tiče, čak i da je zaista marširao na Moskvu primarno kako bi pokazao propuste ruske sigurnosti – i činjenicu da je mogao u jedan dan doći tako daleko – veliko je pitanje je li time pomogao Rusiji ili joj jako odmogao. Ako misli da će se sad Rusija preko noći “dovesti u red” i postati učinkovita, u ofenzivi i defenzivi, onda je možda naivan. Ali vjerovati da je Prigožin, eto, imao samo dobre namjere s ciljem održavanja lekcije Putinu, možda je naivno samo po sebi.

Priča nije gotova, daleko od toga, ali dobiva određene konture. Nema sumnje da je nekima u Kremlju zadnjih dana vjerojatno palo na pamet da bi bilo najbolje fizički eliminirati Jevgenija Prigožina, no što ako bi to bilo stihijsko “ubijanje glasnika”? Ono što se dogodilo 24. juna imat će posljedice koje se tek čekaju. Ruska stabilnost do daljnjega ostaje neizvjesna i malo je toga što je može lako vratiti. Putin u svom prvom javljanju od subote ujutro priča o sasvim desetim stvarima što je možda i jedino što može u ovom trenutku. Pod uvjetom da Prigožin ne pokrene kakvu novu akciju (jer izvori navode kako je optužnica protiv njega i dalje aktivna…) idući najveći izazov za Moskvu bit će pokazati da ovo nije utjecalo na njenu sposobnost ratovanja u Ukrajini. Kijev tvrdi da će iskoristiti kaos i osloboditi okupirani teritorij, no unatoč izjavama ne čini se da im to baš dobro ide.

(Advance)