Kliker.info

Kroz čitavu istoriju Bosne i Hercegovine, još od srednjeg vijeka, postoji jedna morbidna konstanta – stalno se neki, epski rečeno, mračni čopori kurjaka iz bližeg i daljeg okruženja motaju oko njenih granica. Ni čitav kružok sposobnih istoričara ne bi mogao iz mjesta nabrojati koliko li je samo raznih objavljenih i neobjavljenih papira kružilo oko ove zemlje, od sultanskih fermana i onih skica pod skutima Kneza Pavla, koje su Bosnu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije rastočile na nekakve banovine, preko salvete u Karađorđevu, pa sve do Janšinog non-papera.

Piše : Amir Sužanj (AJB)

Opet papir…

Ponovo smo u svojevrsnom neobjavljenom predratnom stanju sa već uobičajenim  početnim pozicijama. Dok institucije i lideri pozivaju mlade da ostaju ovdje, (navodeći im čak i primjer kako su se Izraelci vratili poslije dvije hiljade godina jer im nigdje nije bilo dobro!!!), mediji su ponovo prepuni oštrih političkih poruka koje mirišu na rat. S jedne strane su politički krugovi koji rade na raspadu zemlje, a s druge lideri koji (sebi daju za pravo da) nose perjanicu patriotizma i koji izrazito patriotskim porukama poručuju kako će istinski patrioti Bosnu i Hercegovinu braniti svim sredstvima.

Niko ne sumnja u odlučnost istinskih patriota da je brane. Krvarili su kroz istoriju zbog tog cilja ko zna koliko puta… Ali istorija se često znala surovo poigrati sa odnosom onih koji patriotizam nose u sebi i onih koji na sav glas patriotski pozivaju druge da se žrtvuju za rodnu grudu. Znala se tako poigrati, i to zbog jedne zabrinjavajuće pukotine, raskoraka u ravnoteži između ta dva patriotizma, koji samo prividno izgledaju kao jedan.

Patriotizam nije upitan, upitno je nešto drugo

U ambijentu izraženih patriotskih poruka, ili bolje reći u njihovoj sjeni, prilično tiho se mogu razabrati i brojna pitanja, koja postavljaju učeni ljudi, oni koji znaju da se bilo koja zemlja teško može (od)braniti stihijski, pogotovo kad se, evo, kao u slučaju non-papera, i ne zna ko sve stoji iza nastojanja da se ona razgradi i podijeli i odakle njeni patrioti mogu očekivati podmukli napad. Patriotizam nije upitan, ali su upitne dileme jesu li oni koji najglasnije pozivaju na njenu odbranu, a to su visoki funkcioneri i lideri najuticajnijih političkih snaga koji se u svakoj prilici zaklinju u Bosnu i Hercegovinu,  kroz sve ove godine od Dejtona do danas učinili išta da bi patriotima omogućili da je brane.

Za zemlju i narod, koji su se kroz vijekove mnogo puta našli u poziciji žrtve, osnovno je da znaju čime raspolažu i na šta se mogu osloniti. Tako se već na početku suočavamo s vrlo ozbiljnom dilemom – kako će patrioti braniti zemlju ako vlast (ili onaj njen dio koji poziva na patriotizam) nije u stanju da sabere ni koliko ima stanovnika, a posebno ako će do tog famoznog rata mnoge patriote pozobati korona jer isti ti glasni patriotski predvodnici ne pokazuju sposobnost, a možda ni interes, da ih spase nabavkom vakcina…. Kako će patrioti braniti zemlju ako institucije, čak ni okvirno,  nemaju pojma ni koliko im je patriotski opredijeljenih ljudi otišlo u inostranstvo u višegodišnjem pogubnom trendu da su nam najzastupljeniji izvozni proizvod mladi ljudi u punoj snazi, i to baš oni koji se nisu htjeli pomiriti s tim da čitav život provedu kao služinčad stranačkih vrhuški.

Da bi patrioti mogli braniti zemlju, oni koji ih vode moraju im jasno reći ko će stajati iza njih i njihovih patriotskih nastojanja da spriječe komadanje domovine tamo negdje u svjetskim političkim centrima, gdje se crtaju karte i određuje sudbina svijeta. Oni koji su odbranili Bosnu i Hercegovinu u ratu devedesetih imali su podršku, bar deklarativno, najvećeg dijela naprednog čovječanstva i većine značajnih političkih zemalja. Međutim, domaći lideri-patrioti u godinama poslije rata krenuli su u neobjašnjivu samoizolaciju, čudnim i teško razumljivim kriterijima birajući mjesta svojih državničko-diplomatskih posjeta i stolovanja „svojih“ ambasadora.

I elementarni postulati diplomatije kažu nam da se interesi Bosne i Hercegovine brane u Briselu, Berlinu, Vašingtonu, Parizu, Londonu, pa je teško shvatiti, a još teže objasniti zašto je većina tih diplomatskih pozicija bila nezanimljiva političkim krugovima u Sarajevu, koji su radije svoja diplomatska gnijezda svijali po bogatim zemljama islamskog svijeta i svoje državničke rute svodili na relaciju od Ankare do Dohe.

Nema nikakve sumnje, a u to su nas i ti državnici stalno uvjeravali,  da su te zemlje istinski prijatelji Bosne i Hercegovine, pa je sasvim nepotrebno i nesuvislo svaki čas učvršćivati i demonstrirati ta prijateljstva, potpuno zanemarujući svjetske metropole u kojima se vuku strateški konci našeg vremena. Mnogi od visokih funkcionera-patriota su na zapad išli samo kad moraju, na poziv visokih evropskih ili američkih dužnosnika, gledajući da što prije okončaju tu „neugodnu“ obavezu.

Nagrižen ugled zemlje

Oni koji nešto znaju o svjetskim političkim odnosima i diplomatskim djelovanjima konstatovali su već odavno da je takva „strateška opredijeljenost“ dovela zemlju do apsurda – niko više nije siguran ima li metropole u svijetu u kojoj imamo pouzdane političke prijatelje i snage na koje se možemo osloniti u situaciji kao što je ova, kad se priča o novim podjelama i razgradnji zemlje…

A to otvara nove bolne dileme: gdje je protraćena sva ona silna podrška koju su patriotske snage u Bosni i Hercegovini imale u godinama poslije rata? Ko će u slučaju nekakvih novih Dejtona, Berlinskih kongresa i sličnih sudbinski važnih skupova, koji se možda naziru iza non-paper rasprava, podržavati i zastupati interese bosanskohercegovačkih patriota odlučnih da odbrane zemlju od cijepanja?

Gdje su nestali državnički kredibilitet i diplomatski kapacitet ove zemlje? I ko ih je urušio? Zašto?

Kako će ti visokopozicionirani predvodnici patriotskih snaga pozvati istinske patriote na odbranu zemlje kad su isprali i sami smisao patriotizma, potpuno nepotrebno i do neukusa trgujući njime u raznim predizbornim kampanjama, bezobzirno i bahato se razmećući tuđom izginulom djecom i tuđim tragedijama, a istovremeno živeći u nekom svom nedodirljivom svijetu bezobraznog razmetanja bogatstvom i blagostanjem? … Sve dok kristalno direktno – matematički, izbornim rezultatima – nije postalo jasno da su te kampanje vodili nedorasli ljudi, bez ikakvog smisla i osjećaja za mjeru i pristojnost.

Ili nam neko, ko je sopstvenom nesposobnošću i neodgovornošću, odsustvom bilo kakve vizije, ozbiljno nagrizao ugled i poziciju zemlje u svijetu, neupitnu i čvrstu prije samo dvije decenije, nudi još jednu patriotsko-romantičarsku priču – na braniku domovine u blatu rovova opet stoje tuđa djeca u patikama, sa pištoljčićima i „tandžarama“, odazivajući se patriotskom pozivu sa nedodirljivih liderskih visina i stajući pred cijevi onih koji hoće da nam rastrgaju zemlju!

Gdje je onda odgovornost političkih predvodnika koji najglasnije pozivaju na patriotizam što snage, koje javno zagovaraju podjelu ove zemlje, u non- paper rasprave o njenom rasturanju ulaze sa neuporedivo povoljnijih pozicija i sa mnogo širim manevarskim prostorom nego u svim ranijim sličnim slučajevima?