Kliker.info

Ubrzo nakon izbijanja globalne financijske krize 2008, upozorio sam da bi, ukoliko se ne usvoje odgovarajuće mjere, mogla uslijediti slabost japanskog tipa – dugogodišnji spori rast i gotovo stagnantni prihodi.Iako su lideri na obje strane Atlantskog oceana tvrdili da su izvukli pouke iz japanskog slučaja, smjesta su počeli praviti iste greške. Sada čak i jedan bivši visoki američki dužnosnik, ekonomist Larry Summers, upozorava na dugoročnu stagnaciju.

Osnovna tvrdnja koji sam iznio prije pola desetljeća glasi da je, u suštinskom smislu, američka ekonomija bila bolesna i prije krize: ekonomija je djelovala čvrsto samo uslijed napuhavanja mjehura nekretnina, što je rezultat labave regulative i niskih kamatnih stopa. Ispod površine ključali su brojni problemi: rastuća nejednakost; neispunjena potreba strukturne reforme (pomjeranje od proizvodne ekonomije prema uslugama i prilagođavanje na varirajuće globalne komparativne prednosti); trajne globalne neravnoteže i financijski sustav više prilagođen špekulacijama nego investicijama koje stvaraju radna mjesta, povećavaju produktivnost i preusmjeravaju suficit u maksimiziranje socijalnih pogodnosti.

Odgovor kreatora politike na krizu nije se bavio ovim problemima: što je još gore, neke od njih je produbio i stvorio nove – i ne samo u SAD-u. Rezultat je veća zaduženost mnogih zemalja, pošto je pad BDP-a uzdrmao državne prihode. Štoviše, nedovoljna ulaganja i u javnom i u privatnom sektoru proizvela su čitavu generaciju mladih ljudi koji su potrošili godine bez posla i postaju sve otuđeniji u razdoblju života kada bi trebali izoštravati svoje vještine i povećavati produktivnost.Na obje strane Atlantskog oceana, BDP će vjerojatno znatno brže rasti ove godine nego 2013. Ali prije nego što lideri koji su nametnuli politiku štednje otvore šampanjac i počnu nazdravljati, trebali bi razmotriti skoro nepopravljivu štetu koju je takva politika izazvala.

Svaki pad se u nekom trenutku završi. Pokazatelj dobre politike je u tome je li ona uspjela pad učiniti plićim i kraćim nego što bi inače bio. Odlika politike štednje koju su mnoge vlade prihvatile jest da je ona izazvala daleko dublji i duži pad nego što je to moralo biti, sa dugoročnim posljedicama.Realni BDP po stanovniku (usklađen s inflacijom) niži je u najvećem dijelu sjevernoatlantske regije nego 2007; u Grčkoj, ekonomija je pala otprilike 23%. Njemačka, najuspješnija europska zemlja, bilježi bijedni prosečni godišnji rast od 0,7% posljednjih šest godina. Američka ekonomija je još uvijek oko 15% manja nego što bi bila da se rast nastavio, čak i po umjerenoj pretkriznoj tendenciji.

Ali ni ove brojke ne daju punu sliku o ozbiljnosti situacije, jer BDP nije dobro mjerilo uspjeha. Mnogo je relevantnije što se događa s prihodima domaćinstva. Prosječni realni dohodak u Americi je ispod razine iz 1989, prije četvrt vijeka; prosječni dohodak redovno zaposlenih muškaraca niži je nego prije više od 40 godina.Neki, poput ekonomista Roberta Gordona, kažu da bi se trebali prilagoditi novoj realnosti u kojoj će dugoročni rast produktivnosti biti niži nego u prethodnom stoljeću. Imajući u vidu traljave prognoze ekonomista – naročito u pretkriznom razdoblju – čak i za trogodišnji period, nitko ne bi trebao vjerovati u kristalnu kuglu koja predviđa naredna desetljeća. Ali jedno je jasno: ukoliko se državna politika ne promijeni, pred nama je dugo razdoblje razočaranja.

Tržišta se ne ispravljaju sama. Osnovni problemi koje sam iznio mogli bi se pogoršati – kao što mnogi i jesu. Nejednakost dovodi do slabe potražnje; povećanje nejednakosti dodatno slabi ovu potražnju; a u većini zemalja, uključujući i SAD, kriza je samo produbila nejednakost.Trgovinski suficit sjeverne Europe se povećao, čak i dok se kineski smanjio. Što je najvažnije, tržišta nikada nisu sama po sebi postizala strukturne transformacije; prijelaz s poljoprivrede na industrijsku proizvodnju, na primjer, uopće nije tekao glatko. Naprotiv, pratila ga je značajna društvena dislokacija i Velika depresija.

Ni sada nije drugačije, ali na neki način može biti i gore: sektori koji bi trebali rasti, odražavajući potrebe i želje građana, jesu usluge poput školstva i zdravstva, koje su tradicionalno javno financirane, sa dobrim razlogom. Ali, umjesto da država olakša tranziciju, ona je koči štednjom.Slabost je bolja od recesije, a recesija je bolje od depresije. Ali današnje teškoće nisu posljedice neumoljivih zakona ekonomije kojima se jednostavno moramo prilagoditi, kao nekakvoj prirodnoj katastrofi poput potresa ili tsunamija. To nisu čak ni kazne koje moramo platiti za grijehe iz prošlosti – iako neoliberalne mjere koje vladaju posljednja tri desetlljeća imaju mnogo veze s našom današnjom mukom.Naši sadašnji problemi rezultat su promašene politike. Postoje alternative. Ali nećemo ih naći u samodopadnom zadovoljstvu elita, čiji prihodi i dionice ponovo rastu. Izgleda da se samo neki od nas trebaju pomiriti s trajno nižim životnim standardom. Nažalost, ispada da je to većina ljudi. (Kliker.info-Peščanik)