Kliker.info

Američki historičar Robert Donia jedan je od svjedoka čiji su iskazi pred Haškim sudom doprinijeli da se raširi istina o zločinima počinjenim na tlu Bosne i Hercegovine 90-tih godina prošlog stoljeća.

Donia, saradnik Univerziteta u Michiganu za ruske, istočnoevropske i euroazijske studije te ekspert za modernu historiju Balkana, autor je nekoliko knjiga koje su za temu imale Bosnu i Hercegovinu i krvavi vrtlog u kojem se kao novonastala država našla nakon raspada Jugoslavije. U jednoj od njih skicirao je osuđenog ratnog zločinca i prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, s kojim se u haškoj sudnici svojevremeno sreo u svojstvu svjedoka, opisujući ga “arhitektom“ genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini.

Balkan je Doniji već dugi niz godina primarno polje istraživanja, no tvrdi da niti danas nije sposoban pronaći razumno objašnjenje i odgovor na pitanje zašto se desio genocid u Bosni i Hercegovini, u kojem su ciljane hiljade pripadnika druge etničke grupe.

U razgovoru za Al Jazeeru Balkans, uoči obilježavanja 26. godišnjice genocida počinjenog u Srebrenici, rekao je da mu je i iz sadašnje perspektive neshvatljivo “ogromno zlo“ koje je 90-tih godina polučilo pokolj u Bosni i Hercegovini.

“Ne, ne mogu pronaći riječi objašnjenja. Svjestan sam napora drugih da analiziraju i kategoriziraju objašnjenja i divim se onima koji su to pokušali objasniti, ali ogromno zlo koje je potrebno za sudjelovanje u naporu da se eliminira druga grupa ljudi meni ostaje nevjerovatno i neobjašnjivo. Priznajem da, kao historičar, nisam uspio identificirati i artikulirati pitanje zašto se to desilo”, kaže.

• Bivši zapovjednik Vojske RS-a, general Ratko Mladić, nedavno je osuđen na kaznu doživotnog zatvora, između ostalog, zbog genocida i zločina protiv čovječnosti. Može li se ta kazna okarakterizirati kao pravedna i, kako bi uopšte, prema Vašem mišljenju, trebala izgledati pravedna kazna za takve zločine?

– Nažalost, uistinu nema pravedne raspoložive kazne za one koji ubiju hiljade ljjudi. Teško je i zamisliti kako bi mogla izgledati istinska “pravda“ za genocidni pokolj nad hiljadama ljudi. Ipak, morali bismo biti zahvalni što je uspostavljen međunarodni pravni mehanizam, koji ima izričitu svrhu presuđivanja kod tih zločina, čak i onda kada prepoznajemo i žalimo što čak niti najteža kazna za zločin nad zločinima uistinu nije poštena ili pravedna. Presude, međutim, predstavljaju pobjedu vladavine zakona i civilizacije nad genocidom i treba ih prepoznati kao takve.

• Prije Mladića, na istu kaznu osuđen je i Radovan Karadžić. Kako opisujete širi značaj tih presuda, sa aspekta historije, ali i budućnosti na ovim prostorima?

– Ove dvije presude najznačajnija su postignuća Međunarodnog suda i međunarodnog pravosudnog sistema u cjelini. Zajedno šalju upozorenje da se oni na vrhu civilnih, vladinih i vojnih organizacija koje provode genocid godinama mogu progoniti, da im se može suditi i da se mogu zatvoriti na dugi niz godina. Iz tog razloga, to je glavna prekretnica u međunarodnom pravu u dugoj potrazi za okončanjem ratnih zločina nad civilima.

• Mogu li u tim presudama žrtve genocida, koje i dalje žive u entitetu koji je nastao nakon serije najtežih ratnih zločina, pronaći neku satisfakciju? 

– Nadam se da mogu. U presudama je vrlo detaljno opisano što se dogodilo, ko je odgovoran, a sud je ovoj dvojici primarnih počinitelja izrekao maksimalnu dostupnu kaznu. Kao što sam rekao, ovo nije potpuna pravda za njihove stravične zločine, ali najviše je što je u stanju pružiti međunarodni pravni sistem, vezan za humanitarne vrijednosti i s mnogim raznolikim sudionicima. Istina je sada poznata svima onima koji je odluče pronaći.

• Napisali ste veoma detaljnu knjigu o Radovanu Karadžiću. Kada iz ove perspektive sagledavate sve činjenice vezane za tog čovjeka, kakvo mišljenje imate o njemu? Ili, pojednostavljeno, ko je bio Radovan Karadžić?

– Karadžić je bio osoba neograničene lične ambicije, s potrebom za ostvarenje cilja kojem bi se mogao posvetiti. Izabran 1990. godine od lidera iz Beograda za vođenje bosanskih Srba, svoje je značajne sposobnosti organizatora, vođe i govornika posvetio otrovnom uzroku srpskog nacionalizma. Neumorno se posvetio ostvarenju srpskih nacionalističkih snova, sa zlonamjernom ravnodušnošću prema životima nesrba u Bosni i Hercegovini koji su stali na put ostvarenju tih ideala. Njegova strast za tim ciljem, zajedno sa sposobnostima i potrebom za pohlepom i ličnom potrebom za priznanjem, odvela ga je putem rata i genocida.

• Bivši srbijanski sigurnosni zvaničnici Jovica Stanišić i Frank Simatović osuđeni su na po 12 godina zatvora za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, ali nisu proglašeni krivim za udruženi zločinački poduhvat. Znači li to da je Srbija amnestirana za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj?

– Ne. Presude potvrđuju da je postojao udruženi zločinački pothvat i da su Stanišić i Simatović pomagali i podržavali počinjenje zločina u Bosni i Hercegovini. Iako način odgovornosti nije onakav kakvim su se mnogi nadali, presuda je ipak dala nagovještaj o ulozi službene Srbiju, nije joj oprostila ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini.

• Uprkos međunarodnim upozorenjima i presudama, negiranje genocida počinjenog u Bosni i Hercegovini je sve jače među srpskom političkom elitom, ali i narodom. Čudi li Vas da se to dešava čak u 26 godina nakon završetka rata?

– Većina genocida u modernom razdoblju na globalnom nivou iznjedrila je i pokrete poricanja, i to gotovo uvijek, jer je grupa ili politički vođa naklonjen počiniteljima pronašao one koji se mogu mobilizirati optužujući žrtve za odgovornost za svoju sudbinu. Takav je slučaj s mnogim Srbima.

• Koji je najefikasniji način za borbu protiv negiranja genocida? Zakoni, sankcije za one koji ga propagiraju ili nešto treće?

– Ne vjerujem da ćemo poricanje genocida ikada istrijebiti krivičnim progonom ili sankcioniranjem onih koji to zagovaraju. Prije ili kasnije, njihove pristalice ih shvate kao mučenike. Niti uporno citiranje presuda međunarodnog suda nema puno učinka, jer oni koji poriču zločine ujedno odbacuju i autoritet i nepristrasnost tribunala. Slučajevi genocida nad Armenima i onog iz holokausta sugeriraju da će borba protiv poricanja i onih koji poriču trajati mnogo godina. Uključivat će i pobjede i poraze, a svaka generacija mora obnoviti tu borbu. No, sama težina dokaza i naučni argumenti postepeno će donijeti prednost onima čiji su alati uvjeravanja u istini i temeljitoj istrazi ono ga što se zaista desilo.

Međutim, ono što možemo raditi je diskreditiranje poricatelja i njihovih argumenata, koristeći više metoda – od detaljnih naučnih studija, do popularnih medija poput filma, tekstova u magazinima i novinama. Drago mi je kad vidim da je nekoliko mojih bosanskohercegovačkih kolega već na nekoliko jezika dalo značajan doprinos toj borbi.

• Upoznati se s činjenicom da vlasti u bh. entitetu Republika Srpska, na čelu s Miloradom Dodikom, sve otvorenije govore o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine. A u javnosti se dosta govori o povezanosti Kosova i RS-a, u smislu da je srbijansko priznavanje nezavisnosti Kosova možda povezano s otcjepljenem RS-a od Bosne i Hercegovine. Je li takav rasplet realan?

– Nažalost, problem desničarske opstrukcije i rastuće desničarsko nasilje i prijetnje nasiljem problemi su koje Bosna i Hercegovina dijeli sa SAD-om, kao i velikim brojem drugih zemalja. Zajednički nam je izazov suprotstaviti se tim prijetnjama načelnim demokratskim rješenjima. Kao historičar zadužen za razumijevanje prošlosti, ne mogu nagađati o ishodu, ali primijetit ću da je ovo međunarodno pitanje i da je vjerovatno da će desničarski ekstremistički nacionalisti vjerovatno ustati ili pasti zajedno.

Gotovo je nemoguće pronaći vrijeme u trideset godina kada političari iz Republike Srpske nisu uputili prijetnje da će se otcijepiti od BiH. Uvijek postoji mogućnost da će jednog dana ići dalje od retoričkih prijetnji i krenuti u akciju, ali ne vidim to vjerovatnim jednostavno zato što RS-u, uprkos ruskim nagovještajima, nedostaje i međunarodna podrška, kao i vojna sredstva zbog kojih bi ta prijetnja izgledala realnijom.

• Da li je ‘srpski svet Alerksandra Vučića ekvivalent ‘velikoj Srbiji’ Slobodana Miloševića?

– Vjerujem da je prerano govoriti o tome. Nadam se da Vučić neće slijediti Miloševića u pokušajima da koristi tako opasne metode kao osnovu za politiku.

• Nakon pobjede Joea Bidena, od SAD-a se očekuju odlučniji koraci kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Očekujete li ih Vi?

– Skeptičan sam da će pod Joeom Bidenom doći do velike promjene u američkoj politici. Očekujem da će tri vodeća načela američke politike – prepuštanje vodstva Evropskoj uniji, podrška Bosni i Hercegocini na putu ka članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u te podrška Dejtonskom sporazumu – ostati stubovi američke politike.

• Realno govoreći, kakvo dugoročno rješenje vidite za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja toliko godina stoji u mjestu?

– Lijepa budućnost za Bosnu i Herceovinu mora nužno biti vezana uz članstvo u evropskoj zajednici nacija, odnosno Evropskoj uniji i NATO-u. Put do tog cilja posut je neuspjelim pokušajima i opstrukcijama, posebno zbog opstrukcija vodstva RS-a za potrebne reforme i promjene. Ipak, i dalje se nadam da će se i Evropska unija i Bosna i Hercegovina politički razvijati na takav način da to omoguće.

Muamer Tanović (AJB)