Kliker.info

„Zovem se Amer Đulić. Rođen sam 27.12.1975. u Stocu…“ Tako svoju knjigu „Bili smo samo brojke“ počinje naš sagovornik.

Koji će svoju knjigu, potresno svjedočanstvo o 233 dana koja je proveo u četiri logora tzv. Herceg-Bosne, u Sarajevu promovisati u subotu, 15. decembra, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti.

Događaj nulte kategorije, koji nikako ne bi trebalo propustiti, počinje u 19 sati.

A razgovor sa Amerom tekao je otprilike ovako:

Novinari u ovakvim situacijama, obično, prave hronološki intervju. Međutim, knjiga je hronološki pisana, pa nema potrebe za takvim sistemom, a postavimo priču tako i da ja nisam novinar nego tek čitalac. Nešto ste o tome pisali na kraju Vaše knjige, dakle o košmarnim noćima, ali me interesuje da li Vam je u proteklih 25, skoro 26 godina u san došao ijedan lijepi trenutak iz života?

Istina, imao sam miran dječački san do 3. augusta 1993. i kad sam prvi put vidio kraj sebe mrtva čovjeka, i to ne jednog već dvojicu mojih rođaka. Od tad do danas, kako ste rekli, nema sna i postoje noćne more, a lijepi san je prošlost u mojih 25 godina.   

Knjigu sam pročitao od slova do slova, i opet ću, kada ovaj intervju bude objavljen. Ali se neću služiti njom da bih „krojio“ pitanja. Kako danas, kao pripadnik Oružanih strana BiH opisujete godine koje su za Vama, koji je to dominantni osjećaj koji se prožima, šta Vas boli, čemu se nadate, na koga se ljutite?

Oružane snage BiH, čiji sam pripadnik i čime se ponosim, jedna su od svjetlijih strana naše države, u kojoj su tri vojske proistekle iz rata, a danas zajedno rade i doprinose državi Bosni i Hercegovini. Kao pripadnik OS BiH imam jedan cilj, da sačuvam državu koju volim, da moja država i OS BiH sutra budu članice EU i NATO saveza, samo da osiguramo sigurnost našoj djeci, da ne pate kao moja generacija u ratu, kao i sve generacije ovog dijela Balkana, koje je godinama unazad, ipak, „bure baruta“. Nadam se da ću kao pripadnik OS BiH dočekati ovaj cilj. Ljutim se na sve one koji žive u ovoj državi, a ne smatraju je svojom i maštaju o nekim “svojim” državama, A to neće moći…

Ako sam dobro shvatio, svjedočenja Vas i Vaše rodbine, prijatelja i komšija s kojima ste bili zatočeni, bojovnicima HVO-a koji su ubijali, maltretirali i zlostavljali Bošnjake u logorima i vanj njih samo su odskočna daska u karijerama. Neki su čak dobili i podsticaje za vlastiti biznis. No, zašto treba stalno, neprestano i uporno svjedočiti o tim ratnim godinama?

Tačno tako, svjedočenja bi trebala biti u interesu i sudova i tužilaštava, a to nije tako. Nekad kontam i sve više sam ubijeđen da pomenute institucije žele da ovakve stvari na svoj način zataškaju, kako na jednoj tako i na druge dvije strane. Koliko sam godina u procesu svjedočenja, koliko je bilo svjedoka u procesima (i onih koji su mijenjali iskaze i lagali na sudovima), ali… Sud prizna izjavu, npr. iz 2017. godine, kad svjedok kaže – „ne sjećam se baš“, više nego onu koju je taj isti dao davne 1993.-1994. godine izlaskom iz logora. Tačno je i to da postoje i oni koji se prodaju za sitne pare, kupuju se za neke podsticaje i neki kao imaju strah od nečega, znate ono: „treba živjeti ovdje“. Svjedočiti se treba i mora, to je po zakonima i vjeri koje trebamo poštovati. Nikad neću shvatiti, ko i zašto se boji istine? A ona jedna, može biti spora ali je dostižna. U svakom pozivu od Suda, u pravnoj pouci piše, citiram: „Neodazivanje ovom pozivu povlači krivičnu odgovornost ili novčanu kaznu od 2.000 do 5.000 KM ili će ga privesti sudska policija.“ Koliko mi je poznato, nikad do danas niko nije kažnjen: priveden ili novčano kažnjen. Veliki je problem što Sud ne dozvoljava javna suočenja svjedoka, jer u tim postupcima bi se otkrili oni koji ne svjedoče ili mijenjaju iskaze u postupcima.

Ljetos, dok sam sjedio pokraj Bregave, rođak mi je pokazao na nekadašnjeg bojovnika HVO-a za kojeg je rekao da je ratni zločinac. Jedan od tužnijih osjećaja je kad ne znaš kako da reaguješ, odnosno šta god napraviš, pogrešno ćeš napraviti. Slažete li se sa mnom?

Da, svakako da se slažem. Takvih po Stocu i u Dubravama (na putu od Stoca prema Čapljini, op.a.) ima na desetine, za koje postoje dokazi i protiv njih su se vodili krivični postupci na sudovima u BiH, a koji su oslobođeni uz “pomoć” ljudi iz mog prethodnog odgovora. Ratni zločinci iz Stoca su ugledni biznismeni, vlasnici ugostiteljskih objekata, prioritet pri zapošljavanju na području opštine Stolac, kao i kandidati na listama za izbore za OV Stolac i još mnogo toga. Ipak, Stolac je ovo…

U kojem zločince viđate svaki dan. Načelnik Općine Stolac Stjepan Bošković dobro zna šta se dešavalo i nikada to ne spominje. Visoka izaslanstva Republike Hrvatske su boravila u Stocu i pružala podršku Hrvatima kao vitalno ugroženom narodu. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, jedan od onih kojem su kao direktoru preduzeća „Soko“ u Mostaru logoraši-Bošnjaci služili kao robovi, još bi i prkosio i marširao Stocem kao da ga je oslobodio prije pet minuta. Ti i još neki, sve su razlozi da čovjek bošnjačke nacionalnosti pobjegne iz Stoca, jer tamo je na snazi jedna vrsta apartheida. Ipak, Vi Stočani ostajete i borite se za svoju zajednicu. Imate li snage?

Tako je, načelnik Opštine Stolac poznaje većinu tih zločinaca koji se šetaju po Stocu, zna šta se dešavalo tih 90-tih godina u našoj opštini, ali sam ne može i neće nikad priznati zločine počinjene na 12.000 stanovnika (Bošnjaka i Srba) Stoca, koji su tih godina protjerani sa svojih ognjišta. Mnogi ljudi koji se bave politikom su bez morala, čim mogu osporavati takva djela. Jedino u našoj državi bez ikakvih najava predstavnici drugih država mogu dolaziti i šetati Stocem i drugim gradovima Hercegovine, koji su bili pod kontrolom HVO-a, odnosno u zamišljenoj tzv. HR HB. Istina je i čitao sam o izrabljivanju zatvorenika iz logora Heliodrom za potrebe preduzeća „Soko“ pod direktivom i sa potpisom Dragana Čovića. Stocem marširaju svi koji to žele, a koji su bili za ideale koje su imali tvorci UZP-a, pa tako i njihovi današnji nasljednici. Mnogi se nisu nadali povratku oko 5.000 Bošnjaka u ovaj gradić na Bregavi, jet poremetio je planove politici koju vodi Zagreb preko svojih marioneta u Mostaru i Stocu. Svi mi koji volimo Stolac, bilo da su to Bošnjaci ili su iz reda druga dva naroda, nećemo ga ostaviti i pustiti nacionalistima! Borit ćemo se za svoj grad, ali na istini iz prošlosti. Imamo snage svakim danom više, jer za ovaj grad nije umrijeti grijeh.             

Sa četiri logora u kojima ste bili, brojem dana koliko ste bili zatočeni – 233 i uz činjenicu da ste veći broj tih dana proveli kao maloljetna osoba, neslavni ste rekorder. Je li naša država uopšte reagovala na ove užasne fakte?

Istina, 4 logora i 233 dana, bio sam maloljetan pola godine, ali bilo je mnogo onih koji su i više od 300 dana bili u logorima, a mnogi i maloljetni, od 14 do 17 godina, a koje su svi zaboravili. Odnosno, naša država, za koju smo se zakleli, borili se i ginuli za nju, brzo ih je zaboravila. Boračka i logoraška populacija je njima prošlost. Ipak jejedna trćina te populacije je nestala – bolest, samoubistva, smrt.  Žalosno, ali istinito. 

Početkom augusta svake godine, dolazite pred Koštanu bolnicu i pričate o onom što ste preživjeli u tom, Vašem prvom logoru. Da li se broj onih koji žele čuti Vašu priču povećava iz godine u godinu, bez obzira što među njima ima i onih koji su već čuli Vaša svjedočenja?

Svake godine obilježavamo 4. august. To je Dan logoraša Stoca i dan kada je Stolac, 1993., ostao bez 8.500 Bošnjaka. Koštana bolnica je bila prvo stratište prilikom hapšenja i odvođenja Bošnjaka, bila je i sjedište Vojne policije HVO-a, koja je imala ovlasti da radi šta želi pa tako i da prebija i ubija. Svake godine u organizaciji Udruženja logoraša Stolac, organizuje se polaganje cvijeća i odavanje počasti žrtvama tog logora,. Iz godine u godinu sve je više prisutnih, koji žele čuti istinu o tim dešavanjima. Ono što ohrabruje je činjenica da je najviše mladih, kojima roditelji izgleda ne pričaju šta se dešavalo. Ne znam zašto. Da li se stide ili se boje? Ali, djeca žele i hoće istinu.

Šta se danas nalazi na mjestima u kojima ste bili zatočeni, u Koštanoj bolnici, Dretelju, Gabeli i na Heliodromu, čemu danas služe one hale i prostorije gdje su vas postrojbe HVO-a držale kao stoku?

Koštana bolnica je napuštena zgrada i velik kompleks koji propada, iako smo poslali zahtjev Vijeću ministara da Udruženju logoraša Stolac dodijeli pomenuti objekat za izgradnju muzeja žrtava opštine Stolac. Ali, odgovora nema. Dretelj je lokacija koja je napuštena, a nekad je bio skladište goriva i maziva. Logorašima je nedostupan za posjete. Kako su nam rekli iz Saveza logoraša BiH, ne mogu nam garantovati sigurnost. A Gabela i Heliodrom su lokacije OS BiH i logoraši nemaju pristupa pomentim lokacijama.                                 

Knjigu ste brzo napisali, za četiri, pet mjeseci, ako se ne varam, nekako je brzo i odštampana, a onda su uslijedile i promocije. Gdje ste do sada promovisali knjigu „Bili smo samo brojke“ i koliko su se promocije razlikovale jedne od drugih, iako je suština ista – istinu pričati ma koliko ona bolna bila?

Knjiga je napisana za kratko vrijeme, lektorisana i odštampana od strane moje desne ruke u pisanju, profesora Edima Šatora. Promocije su krenule od Stoca, preko Konjica, Jablanice i Mostara do Geteborga i Vesterosa u Švedskoj, na zahtjev naših Stočana i bivših logoraša koje je ratni vihor odveo daleko od kuće. Svaki grad ima svoju priču, svi žele istinu. Zapravo, mnogi ne žele i, kao, ne mogu pričati o prošlosti. Uglavnom, kad kontamo da je gotovo, neko zove i traži promociju u svom gradu, u drugoj državi.                     

U subotu, 15. decembra, knjigu promovišete u Sarajevu, koji je tri i po godine bio jedan veliki koncentracioni logor. Uz najavu, na FB-u ste napisali: „Konačno Sarajevo!“ Zašto?

U Sarajevu promociju knjige radimo u organizaciji Inicijative mladih za ljudska prava i Škole drugačijih sjećanja Hercegovine. Znam, naravno, da je Sarajevo bilo koncentracioni logor, znamo i koliko je djece poginulo… Sve je to tužno. Istina, napisao sam – konačno. Ali,  kako mi u Hercegovini znamo za sudbinu i patnju Sarajeva, isto tako  Sarajevo mora znati da je postojao još jedan neprijatelj sem VRS-a, a to je bio projekat UZP i njihovi HV i HVO u realizaciji njihovih zamisli. Želimo sarajevskoj publici približiti istinu i dešavanja iz tih ratnih godina, o načinu i željama vođa tzv. HRHB, preseljenju naroda, logorima i ubistvima. Datum 15.12. je bitan nama logorašima, 25 godina je to od raspuštanja logora Gabela i našeg prebacivanja u čevrti logor, Heliodrom. Inače, svaka promocija je vezana za neki bitan datum iz logora – progon, razmjene, raspuštanja, zatvaranja.

Dino Bajramović (Slobodna Bosna)