Kliker.info

Aleksandar Hemon je bosanskohercegovački i američki prozaist i kolumnist, koji gotovo 25 godina živi u Chicagu. U Sjedinjenim Američkim Državama afirmirao se kao jedan od najboljih pisaca generacije, koju američka kritika opisuje sintagmom “pisci novog glasa”.

Prvu njegovu knjiga, Pitanje Bruna, čija je tama izazovi emigrantskog života, kritičari su opisali kao “nešto nevjerovatno i novo”. Nakon toga objavio je knjige Čovjek bez prošlosti, Ljubav i prepreke i Projekat Lazarus, u kojima se bavio pitanjima stvaranja novog identiteta u novim okolnostima.

Knjiga mojih života naslov je kojim je privukao pažnju kao pisac “probuđene sentimentalnosti”, najviše zbog činjenice da je u knjizi opisao traumatično iskustvo gubitka vlastitog djeteta. Kako su nastali ratovi zombija posljednji je Hemonov roman.

Aleksandar Hemon gost je i selektor sarajevskog festivala književnosti “Bookstan”.

• Šta znači steći punu literarnu afirmaciju u zemlji kakva je Amerika, a pri tome biti rođen u istočnoj Evropi i doći u zemlju kao izbjeglica i emigrant?

– Teško je to opisati. S obzirom da pišem na engleskom jeziku, ja sam dio američke književnosti, a američka književnost je dovolljno otvorena da može da me primi. Ja sam počeo da pišem dok su sjećanje i prisustvo rata, koji je bio u Bosni, još uvijek bili jaki, tako da je postojalo zanimanje za te prostore.

Kada se rat završio, nastavio sam da pišem, ali promijenila se priroda pisanja i priroda čitanja mojih radova. Isto tako, pišem i na našem jeziku i jako volim tu svoju dvojezičnu i dvokulturnu poziciju. Volim da operišem u oba prostora istovremeno, zapravo operišem u prostoru u kojem se ta dva prostora preklapaju, i to je relativno nova situacija, ali veoma privilegovana.

• U romanu Projekat Lazarus, knjizi priča Knjiga mojih života i posljednjem romanu Kako su nastali ratovi zombija pišete o emigrantskoj situaciji. Šta u Americi znači biti emigrant, biti došljak, imati matrernji jezik koji nije engleski?

– Amerika je ogromna zemlja i postoje različiti načini dolaska u Ameriku, kao emigrant. Različiti ljudi imaju različite životne priče. Ja sam došao u Ameriku kao mlad i obrazovan čovjek i mogao sam da komuniciram s okolinom na engleskom jeziku. Bila je komplikovana situacija u Bosni, ali ja suštinski nisam bio izbjeglica, jer sam imao priliku da odaberem između različitih mogućnosti u datim situacijama. Drugačija je situacija kada dođu cijele porodice, a sasvim drugačija kada čovjek dođe sam.

Naši ljudi koji su dolazili u SAD imali su teška ratna iskustva, kojih sam ja bio lišen. Došli su ljudi koji su bili u logorima, žene koje su bile silovane, djeca koja su u ratu izgubila roditelje… Drugačije je iskustvo dolaska u Ameriku i dolaska u novi svijet za ljude koji sada dolaze iz Afrike, ili sa Bliskog istoka, ponajviše zbog trenutne političke situacije u Americi.

Imigrantsko iskustvo u Americi je kompleksno i raznovrsno i ja ne mogu da govorim o kompletnom iskustvu, jer je moja situacija bila specifična. Međutim, u Americi je imigrantsko iskutvo neizbježno i neporecivo, ali samo sa obećanjem nasilja, kako to [Donald] Trump radi, ono je potencijalno traumatično na jedan sasvim nov i nikada prije viđen način.

• Kako su kulture ‘stranaca’ stvarale američku kulturu i da li je američko društvo još uvijek društvo ‘melting pota’?

– Melting pot, lonac u kojem se sve topi, to je danas malo zastarjela kategorija, osim u zastarjelim umovima, jer se više niko ne “topi”, ne uklapa nužno u jedan monolitan identitet. Jedna od stvari koja se desila u zadnjih 20 godina, a vjerovatno se dešavala na neki način i prije toga, jeste da su ljudi, poput mene, recimo, u mogućnosti da budu istovremeno prisutni u oba prostora.

Primjer, recimo, da se može uživo slušati radio, ili gledati televizija iz domovine, čitati knjige, komunicirati putem skypea, ili da sada imate jeftin prevoz, pa se možete često vraćati u domovinu, do toga da postoje organizovane zajednice u velikim gradovima poput New Yorka ili Chicaga, gdje ljudi mogu da se druže. Sve je to, na neki način, obesmislilo melting pot i učinilo ga zastarjelom kategorijom.

• Kada govorimo o Americi danas, neizbježno je da se osvrnemo i na političke prilike. Koliko je Trumpova antimigranska histerija zapravo američka. Zar njegove poruke nisu u kontradikciji s paradigmom Amerike kao zemlje otvorene za sve?

– Trumpove poruke su baš i upravo antiameričke. Međutim, postoji dio Amerikanaca koji misle da je Amerika druga stvar, da je Amerika monolitna, bijela tvorevina i koja je prirodno hrišćanska i konzervativna. Postoji, naravno, i veliki broj drugih Amerikanaca, barem pola u ovom trenutku, a vjerovatno i više, koji imaju drugačiji koncept Amerike. To je Amerika koja je multikulturna, kompleksna i u kojoj su mogući ljudi kao ja. Sada se te dvije Amerike međusobno bore na političkom frontu.

Amerika nikada nije bila, uprkos propagandnim naporima koji su dolazili sa svih strana, monolitna sredina, monolitna zajednica, monolitna ideologija, monolitan mentalitet… Fantazije, kako onih koji u Americi to pokušavaju da organizuju kao jedan monolit, kao i od ljudi koji nikada nisu bili u Americi i nikada nisu živjeli u Americi, vjerovatno neće nikada biti ostvarene.

• Velikani američke umjetničke, kulturne i literarne scene su, u nekom smislu, bili ‘marginalci’. Saul Below, Philip Roth, Bernard Malamud, E. L. Doctorow su bili Jevreji i imali su to iskustvo manjinaca, Susan Sontag je bila marksist, a Junot Diaz i Vi ste imigranti. Paradoksalno, američki kulturni kanon stvorili su i stvaraju, po nekim današnjim mjerilima, ‘neamerikanci’. Kako se te činjenice uklapaju u sliku Amerike koja se pokušava iznova stvoriti?

– To je paradoks samo u prividu. To je, zapravo, uvijek tako bilo. Priča o Americi je uvijek priča o ponovnom stvaranju Amerike u vlastitoj glavi, u kreiranju simboličke Amerike. Postoji tradicija imigrantske književnosti u Americi, koja je izuzetno bogata i vrijedna. Toj tradiciji, koja je relativno poznata, predhodi poznati i veoma važan, ali zaboravljeni pisac iz tridesetih godina prošlog stoljeća Luis Adamic, koji je bio slovenskih korjena i koji je bio marksist. To je nepoznat kuriozitet.

Istorija književnosti, kada se stvari malo raskopaju, pokazuje kako se potpuno poriče ta fantazija po kojoj je Amerika monolitna, jednoznačna i jednoidentitetska zemlja. To je fašističa fantazija, to nikada nije bila situacija Amerike. Naravno, uvijek je postojao pritisak da se to pretvori u jedan identitet, da se sve podvrgne u jednoumlje, a ta opresivnost je svojstvo diktatorskih režima. Književnost i kultura, a još više obične ljudske potrebe za raznolikošću, uvijek nađu načina da se tome odupru.

• Da li je Trumpovo djelovanje u američkom političkom polju pokušaj da se promijeni paradigma američkog postojanja, paradigma koja se brižno gradi već duže od dva stoljeća?

– Trump je reakcionaran u doslovnom smislu, ali, što je još bitnije, i u političkom smislu. Njegovo ponašanje je reakcija na činjenicu da se Amerika mijenja i da je ta promjena neizbježna i da nikada Amerika neće biti ono što Trump želi. To se nikada neće dogoditi. I, zapravo, to što se Republikanska stranka “svezala” za Trumpa potpuno je pogrešno. Procjenili su da su ovo posljednji predsjednički izbori u kojima bi se moglo pobijediti samo uz pomoć isključivo bijele većine. Jer, u sljedećih par izbornih ciklusa, zbog demografskih promjena, biće nemoguće pobijediti na predsjedničkim izborima samo sa bijelim glasačima. Demokrati su, u tom smislu, s jedne strane, pravilno politički procjenili da je uključivanje manjinskih populacija, koje konstantno rastu, ključ za budući politički napredak.

• U posljednjem romanu Kako su nastali ratovi zombija afirmirate jednu nevidljivu Ameriku, državu koja je stvorila zabavnu, popularnu kulturu i masovnu umjetnost. Koliko je slika Joshue Levina utemeljena na realnosti i koliko su, zapravo, živopisni ti ‘čudni’ likovi američke umjetničke scene?

– Amerika je velika, kopleksna i raznolika zemlja i svaki grad veličine Chicaga sadrži takve likove. To je velika stvar vezana za megapolise. U svim tim velikim gradovima žive raznoliki i zanimljivi likovi i ako ste pisac, sve što je potrebno jeste da ih pronađete i onda da o njima pišete. Pošto živim u Chicagu skoro 25 godina, onda mi likovi poput Joshue Levina nisu nedostupni i strani. Amerika se, kao i svako drugo društvo i svaka druga država, sastoji od slojeva koji postoje jedan pored drugog i koji se stalno i neprekidno preklapaju. Izolacija jednog sloja je teška i nemoguća, a iz tog susreta nastaju najraznolikije i najzanimljivije stvari.

• Pisali ste scenarij za film Otok ljubavi rediteljice Jasmile Žbanić. Koliko je to iskustvo pomoglo u pisanju romana Kako su nastali ratovi zombija, u kojem je glavni junak neostvareni scenarist?

– Jako je pomoglo… [smijeh]. Jako je dobro bilo, ali ono što je važnije jeste da sam ja htio pisati komediju, komični narativ u kojem su važne komične situacije i u kojima, ako sam u nedoumici šta da radim, pogriješim, pogriješim na strani komedije, na strani šege, što bi se reklo.

Jasmin Agić (Aljazeera)