Kliker.info

S početka 1945, nepobjedivi njemački Wehrmacht je po zapadnom Balkanu bio fino dobio po ušima. U oktobru 1944, uz pomoć Crvene Armije i savezničkog bombardovanja, partizani su oslobodili Beograd. U februaru je oslobođen Mostar i dobar dio istočne Bosne.

Piše: Aleksandar Hemon  (za Radiosarajevo)

Ali Hitler je naredio da se Sarajevo brani svim sredstvima, pa su se Nijemci i sluge im ustaške spremali da grad ako treba žrtvuju. Pored trideset pet hiljada vojnika 21. brdskog korpusa, pod komandom generala Leysera, iz Mađarske je prebačena i iskusna i krvoločna 7. Prinz Eugen SS divizija. Fašisti su se tako temeljito pripremali za borbu do posljednjeg čovjeka u odbrani Sarajeva. Važan li u tim pripremama je bio načelnik njemačkog štaba, pukovnik Friedrich von Wedel. Nakon što je temeljito proučio snagu i spremu svojih jedinica, kao i količinu zaliha, pukovnik Wedel je pripremio taktički plan koji je bio zasnovan na tri koncentrična kruga odbrane.

Postojala je samo jedna kopija tog plana, zaključana u kabinetu u njemačkom glavnom štabu na Bistriku. Pukovnik Wedel je jedini imao ključ od kabineta u kojem je plan bio pohranjen. Na sabahu 23. marta, 1945, otišao je na Bistrik s namjerom da novim podacima dopuni plan odbrane. Kad je otključao kabinet, kopija njegovog briljantnog plana je bila nestala. Umalo ga, što bi se reklo, schlag nije strefio—planu nije bilo ni traga ni glasa.

Među Nijemcima i domaćim izdajnicima je momentalno zavladala panika. Pukovnik Wedel je uzbunio vojnu policiju koja je munjevito pohapsila dvadeset pet njemačkih oficira i sto pedeset ustaša. Tokom istrage i mučenja među uhapšenicima je identifikovan izvjestan broj ilegalaca. Nijemci su postali svjesni da je pokret otpora u Sarajevu bio dublji i širi nego što su mislili, ali nisu uspjeli otkriti ko im je i kako maznuo odbrambene planove. Spucala ih je, međutim, još veća panika, jer su bili uvjereni da Sarajevo samo što nije podiglo ustanak.

Njemačka komanda je otud odustala od svojih planova da brani Sarajevo svim sredstvima. Počelo je povlačenje 21. Brdskog korpusa i 18. došupničke ustaške legije, čime je partizanima, koji su imali spremnih pedeset hiljada boraca, značajno olakšan zadatak oslobađanja. Nije odmoglo ni to što se pukovnik Wedel, poražen i ponižen krađom svog plana, ubio.

Ne zna se koje su bile posljednje riječi nesretnog pukovnika, ali da je, prije nego što si je u glavu strovalio kuršum, rekao: ”Das ist Walter!” ne bi nimalo slagao. Jer iza operacije bunarenja njemačkog štaba u najboljoj bistričkoj tradiciji, stajao je Vladimir Perić Valter i njegova mreža ilegalaca.
Valter je rođen u Prijepolju, da bi prije (onog) rata radio u banci u Beogradu, gdje je i postao član Komunističke partije Jugoslavije. Po naređenju Partije, prešao je u Sarajevo, gdje je 1941. počeo organizovati pokret otpora fašističkoj agresiji.

Otpornička mreža

Kad je počeo (onaj) rat, otišao je u partizane i služio kao politički komesar u istočnoj Bosni. Nakon što su Nijemci i ustaše 1943, razbili ilegalnu mrežu u Sarajevu, Valter se vratio da je popravi. I popravio ju je: u proljeće 1945, nije samo njegova mreža bila u stanju da magično izbunari pukovnikov kabinet, nego je imala i udarne grupe—petorke—spremne za koordinisano dejstvo s oslobodilačkim snagama. S početka aprila 1945., bilo ih je oko hiljadu i po. Valterova otpornička mreža ih je organizovala, obučila i obezbijedila im lično naoružanje i značajnu količinu neprijateljskih uniformi. Zadatak tih petorki je bio da od fašističke odmazde brane Sarajlije i partijske kadrove, kao i važne punktove i instalacije od sabotaže. Kad je grupa ustaša krenula prema Zemaljskom muzeju da ga za puta opljačka, jedna ih je petorka spriječila.

Neke od tih petorki su po gradu kružile u uniformama ustaške policije, sijući zabunu među neprijateljskim snagama i skupljajući korisne informacije. Dok su se partizani pripremali za konačni obračun, Valterova mreža je već imala spremne zastave i hor koji će po oslobođenju pjevati partizanske pjesme i Internacionalu. Valter je lično rukovodio zaštitom važnih objekata. Svuda ga je bilo: od Glavne pošte do Fabrike duvana. Sve dok ga nije bilo: negdje oko ponoći između 5. i 6. aprila, poginuo je, osiguravajući električnu centralu na Skenderiji. Bilo mu je samo dvadeset šest godina.

Valter je bio jedna od zadnjih građana koji su poginuli u operaciji oslobođenja Sarajeva. Gradski svijet se već u predvečerje 5. aprila okupio na ulicama da poželi dobrodošlicu partizanskim jedinicama. Žene su ih častile tepsijama baklava i svježim pecivima. Dok su njemački tenkovi kod Vijećnice još uvijek pucali na partizane u brdima, narod se spontano okupljao da slavi bolji budućnost po gradskim trgovima i ćoškovima. Do ponoći su zadnje neprijateljske snage likvidirane ili zarobljene. Zora 6. aprila je svanula slobodna.

Miting pobjede je održan 8. aprila, tamo gdje je sad (polu)Vječna vatra. Pod velikom slikom Druga Tita u partizanskoj uniformi, odana je počast palim partizanima i žrtvama fašizma, a održani su i govori o novoj, veličanstvenoj budućnosti. Sutradan, 9. aprila, sahranjeni su oni koji su dali život za slobodno Sarajevo. Dan nakon toga, održan je pomen Vladimiru Periću Valteru. Bilo je prisutno petnaest hiljada sarajevskih građana i partizana.

Valter je bio ne samo jedan od najvećih Sarajlija svih vremena nego i jedan od njegovih najboljih simbola. Zna to svako ko je odrastao gledajući film Šibe Krvavca Valter brani Sarajevo, ili slušajući album Zabranjenog pušenja Das ist Walter! Ako postoji nešto što se može zvati sarajevskim identitetom, nije ga moguće ni zamisliti bez Valtera i otporničkog duha koji on predstavlja. To se vidjelo i u aprilu 1992, kada su nova generacije fašista i domaćih izdajnika zapucale na građane Sarajeva koji su uz pomoć Valtera branili svoj sarajevski i bosanski, otpornički, identitet. Kao što se to vidjelo i tokom odbrane i otpora u godinama opsade.

Ali taj duh je u poratnim godina višestruko izdan. Električna centrala za koju je Valter život dao i koja se po njemu zvala u doba socijalizma, od (ovog) rata je ruševina. Da je danas živ, sarajevska tranzicijsko-urbana raja bi ga smatrala papkom ili, još gore, Sandžaklijom, a kao lijevo-orijetisani Srbin bi bio vazda sumnjiv nacionalno-umobolnim elitama.

Ali dok god je u Bosni fašizma—a bit će ga, fala bogu, sve dok je dejtonluka—bit će otpora fašizmu, pa će biti i otpornika. A dok je otpornika, bit će i Valtera.  Umobolni fašisti i došupnička im raja trebalo bi da imaju na to malo uma da ničija nije do zore gorila.

I da vazduh trepti kao da nebo gori. Sprema se oluja.