Kliker.info

Kad sam prije nekih mjeseci pristao da predajem za jedan američki koledž u njihovom ljetnom kursu koji je ove godine organizovan u Barceloni, moja je pretpostavka bila da će španska reprezentacija na Svjetskom prvenstvu lako izaći iz svoje grupe. Tako bih, zamišljao sam, u Barceloni pratio kako Xavi, Iniesta i društvo napreduju prema finalu, dok bi grad bio opsjednut fudbalom, posvuda razvijeni barjaci i veliki ekrani, posvuda uzbuđenje. A ako Španija završi u finalu, zamišljao sam, gledao bih to negdje u srcu Barcelone s hiljadama katalonskih navijača, od kojih mnogi haju za Španiju samo kad igra reprezentacija puna Katalonaca.

Piše: Aleksandar Hemon (Za Radiosarajevo)

Ali kao što bi trebalo da znamo, ali zaboravimo u vrijeme Svjetskog prvenstva, intenzitet vlastite želje ima vrlo malo veze s ishodima koji zavise od napora drugih ljudi. Španija se strovalila, a po Barceloni su za mog boravka (dvije i po hefte) švrljali turisti, neki od njih navijači koji bi u lokale svraćali da odgledaju utakmicu svog tima, a onda se vratili švrljanju, traćenju para na drangulije sklepane u Kini i slikanju svih objekata i subjekata u svom digitalnom vidokrugu. Sad kad su na Svjetskom prvenstvu ostale samo dvije utakmice, jedna od njih utješna, fudbal zalazi kao sunce na zapadu, i uskoro će nastupiti (privremeni) mrak. Barcelona je, drugim riječima, preživjela eliminaciju Španije, kao što je preživjela i ratove i opsade, a onda nastavila da živi kao da se ništa nije ni desilo. To je dijelom moguće zato što se fudbal također nastavlja: Barcelona je kupila Suareza, nova sezona počinje za mjesec i po dana, a u to će i Evropsko prvenstvo.

Ali ako se trajanje ljudskog života može izmjeriti brojem svjetskih prvenstava, to znači da u svakom životu uvijek ima ono zadnje, kao što uvijek ima i posljednja utakmica. Tokom svojih rutinskih spisateljskih zamišljanja svakojakih budalaština, palo mi je jednom na pamet da je nekome posljednja utakmica na svjetskom prvenstvu bilo finale iz 1990. između Njemačke i Argentine. Tih godina je njemačka reprezentacija igrala kao mašina koja pravi Volkswagene i bilo ju je jednako zanimljivo gledati (osamdesetih je u reprezentaciji, recimo, bilo mjesta za Hans-Petera Briegela, bivšeg desetobojca), a argentinska taktika se sastojala od nasrtaja na protivničke igrače i doturanja lopte Maradoni, koji bi onda tražio Caniggiu.

Bilo je to najgore finale kojeg se sjećam: Caniggia u finalu nije ni igrao pa je Argentina išla na neriješeno, jedini gol iz penala je dao Brehme, Argentinci su fasovali dva crvena kartona, sve je bilo na ivici tuče, dok onoga što se smatra fudbalom nigdje nije bilo. A neki je neutralni navijač na umoru tada kljucao (kao i mnogi) gledajući tu utakmicu, da bi onda kljucnuo po posljednji put, okončavajući time svoje životne i fudbalske muke. Zamislio sam tako tragični život čija je besmislena koda, nakon svih odgledanih svjetskih prvenstava, bila grozna posljednja utakmica u kojoj je Njemačka dala gol iz penala. Skontao sam da bi možda bilo pametno sebi odrediti posljednu utakmicu i time izbjeći egzistencijalno moguću metafizičku katastrofu: život koji se okončava promašenim penalima nakon što je u regularnom toku bilo 0:0, a niko ne pamti ništa osim crvenih kartona.

Neću, naravno, moći propustiti ovogodišnje finale (a i rano mi je), ali idealan kandidat za posljednju utakmicu bilo je polufinale između Njemačke i Brazila koje se znamo kako završilo. S jedne strane, Njemačka—koja je daleko od one koju je onomad bilo tako lako i drago mrziti—je odigrala najbolje prvo poluvrijeme (a i odlično drugo) koje sam ikad gledao, u polufinalnoj utakmici, a bogami i šire. S druge strane, način na koji je Brazil kolabirao, munjeviti bankrot stila igre koji se, naročito protiv Kolumbije, sastojao od fizičkog maltretiranja protivnika uz prećutnu podršku sudije, bio je moralno prijatan onako kako u bioskopu prija kad se negativac na kraju s metkom u čelu strovali i pravda pobijedi. A s treće strane, svi koji su to gledali, uključujući i nesretne Brazilce na stadionu u Belo Horizonteu, znali su da prisustvuju utakmici i iskustvu bez presedana, nečemu što će biti pamćeno dok god bude fudbala i dunjaluka. Tužno je, međutim, pomisliti da je negdje u Brazilu nekom vremešnom siromahu, koji je svoju posljednju utakmicu gledao na zadružnom televizoru, životna svijeća do kraja dogorjela nakon što je Schürrle opucao pod brazilsku prečku dok ga je budalasta, precijenjena brazilska odbrana zabezeknuto posmatrala.

A možda bi trebalo porazmisliti i o cijelom Svjetskom prvenstvu u Brazilu kao o konačnome. Sljedeće je u 2018. Rusiji, a ono iza njega 2022. u Qataru, budući da je FIFA odlučila da je pranje para najvažnija, a možda i jedina, svrha fudbala. U Rusiji će možda na stadionima i biti pokoji običan navijač kojem će od oligarha, putinovaca i kagebejaca ostati karta za neku manje važnu utakmicu, ali će u Qataru, čije je državno uređenje zgodna mješavina monarhije i vehabije, tekme moći gledati samo mnogobrojni članovi vladajuće familije Al Thani, uzoriti funkcioneri FIFA-e koji su im to omogućili, kao i ona klasa poštenih svjetskih građana koji su oprali dovoljno para da si mogu priuštiti prijatan boravak u slobodarskoj pustinji.

Do otvaranja prvenstva u Rusiji, na čijem će otvaranju besmrtni Vladimir od strane objektivnih ruskih navijača biti ovacijama pozdravljen, u znak zahvalnosti za stabilnost koju donosi odsustvo zakona, proces kvalifikacije će možda uključivati i vojnu invaziju kojom će se određene zemlje eliminisati iz takmičenja. Do otvaranja u Qataru, na nekom stadionu koji su izgradili i zbog kojeg su izginuli bezimeni obespravljeni strani radnici koji služe qatarskoj vrhuški, ljetnje temperature će zbog globalnih klimatskih promjena dostizati i preko pedeset stepeni pa će produžeci biti dosta zanimljivi. Ukratko, fudbal će imati i dimenziju kako karnevalske zabave za superbogataše tako i potpune lakrdije.

Otud finale Brazila 2014 na Maracani ima posebnu vrijednost: moglo bi biti i posljednje.