Kliker.info

Zasigurno jedan od najznačajnijih pisaca današnjice, Aleksandar Hemon, Sarajlija sa dugogodišnjom adresom u Chicagu, doputovao je u rodni grad kako bi u subotu uveče prisustvovao bh. premijeri dugometražnog igranog filma “Otok ljubavi” bh. režiserke Jasmile Žbanić sa kojom je koscenarista ostvarenja.

O iskustvima jednog književnika da se okuša i u pisanju scenarija, o saradnji sa proslavljenom filmskom autorkom, te o ovdašnjim političkim elitama i njihovim odnosom prema državi – otkriva Aleksandar Hemon u intervjuu za RSE.

RSE: Šta Vas je motivisalo da sa Jasmilom Žbanić napišete scenarij za film “Otok ljubavi”?

Hemon: Scenarij smo počeli pisati prije četiri ili pet godina. Ono što me je privuklo ovoj ideji je želja da radim sa Jasmilom Žbanić čiji rad cijenim, ali je i dobro poznajem – bliski smo pijatelji a i sa njenim mužem i producentom igrao sam fudbal prije rata ali i poslije. Dakle, oboje smo htjeli da radimo zajedno nešto što bi bilo vedro i pozitivno i što se ne bi bavilo bosanskohercegovačkim nesrećama. Tražili smo neki pozitivan aspekt ljudskog života na čelu sa ljubavlju. Ubrzo smo krenuli od osnove ideje da će u filmu biti ljubavi i pozitivnosti i onda smo dobacili do koncepta o “Otoku ljubavi” – da ima neko izolovano mjesto gdje se ljudi ljubavno odnose jedni prema drugima. Saradnja sa Jasmilom je bila dosta prijatna, međutim sa tehničkog i logističkog aspekta bilo je i komplikacija jer živim u Chicagu, tako da je najveći dio tog scenarija bio napisan pomoću skype-a. Samo smo dva puta bili u istom prostoru po desetak dana, jednom u Šibeniku, a drugi put u Sarajevu gdje smo se zatvarali u sobu i intenzivno radili. Nadam se da će se i na filmu osjetiti to naše prijatno iskustvo.

RSE: Da li je režiserka zahtijevala od Vas neki poseban pristup scenariju?

Hemon: Nije bilo nikakvih posebnih zahtjeva. Sve je to bilo slobodno, razmjenjivali smo ideje, ali se i kreativno prepirali. Po prirodi svog posla, kao pisac, ja ne sarađujem sa drugim ljudima – kada završim priču imam potpunu kontrolu nad tekstom. Nisam navikao na saradnju nego sam htio da na ovaj način nešto i naučim. Ipak, znao da je Jasmila šefica, odnosno ako u bilo kojem trenutku bude nedoumica – onda je njena odluka konačna. Ipak, do takvih trenutaka nije došlo.

RSE: Prisustvovali ste snimaju filma?

Hemon: Nisam, ali me je Jasmila redovno izvještavala i slala neke snimke, a zatim i prvu snimljenu verziju. Iako nisam bio na lokacijama snimanja, vrlo dobro sam pratio proces stvaranja filma.

RSE: Smatrate li da su pun pogodak glumci koje je odabrala Jasmila Žbanić (Ariane Labed, Ermin Bravo, Ada Condeescu)?

Hemon: Odličan su pogodak. Ermin Bravo je od početka trebao da bude Grebo. Pošto smo prvu verziju scenarija pisali na bosanskom jeziku, onda je Grebina žena, takođe, trebalo da bude Bosanka a koju je trebalo da glumi Zrinka Cvitešić. Međutim, ona je dobila angažman u Londonu. Onda smo scenarij počeli pisati na engleskom i tu je u priču ušla glumica Ariane Labed koja je fantastična. Nakon audicija bilo je jasno da su Ariane i Ada Condeescu savršen izbor za ženske uloge.

RSE: Film su od početka snimanja pratile kontroverze i oprečna mišljenja. Neki su čak govorili da je prožet scenama pedofilije. Šta je proizvelo takve reakcije najprije u bosanskohercegovačkoj a potom i hrvatskoj javnosti?

Hemon: U ranijim verzijama scenarija bio je bosanski bračni par koji su imali dijete, djevojčicu od nekih 9 ili 10 godina. U jednoj od scena prve verzije scenarija djevojčica je bila zainteresovana, kao što djeca u tom razdoblju normalno i jestu, za spolne organe svojih roditelja kada uče o anatomiji. U jednoj sceni je ta djevojčica bila zainteresovana da vidi spolni organ, ali ne iz nekih perverznih i pedofilskih razloga, nego zato što je to film o ljubavi, seksu i slično. Kada je scenarij predat komisiji za kinematografiju u BiH onda su se našli dobrovoljci, koji nemaju veze sa filmom ali imaju veze sa političkim partijama, koji su procijenili da se u tekstu sugeriše pedofilija. Čak je jedan član komisije rekao da taj scenarij nikad ne može dobiti novac jer promoviše homoseksualnost i pedofiliju. Naravno, takvim ljudima je pedofilija i homoseksualnost ista stvar.

<a href=”http://www.youtube.com/watch?v=NV_-KErMyeU&&”>YouTube</a>Film nije dobio nikakve pare od te bosanske komisije, te je onda prijavljen na sličan konkurs u Hrvatskoj i dobio je početne fondove. U međuvremenu, scenarij se toliko promijenio – bračni par više nema dijete. Tako da je čitava ta sporna stvar ispala, naravno nismo to zbog toga izbacili, već zbog toga što se promijenio koncept likova iz sasvim drugih scenarističkih razloga. Ali, onda je neko negdje našao da je taj član komisije optužio film za pedofiliju i onda se, kako to biva na internetu, te riječi prenose kao što se prenose u igri gluhih telefona i onda se to vezivalo za film.

Međutim, to je bila besmislica od početka pa do sada. Svako ko pogleda film će mu biti jasno. Nama nikad nije palo na pamet da se branimo tih optužbi. Ta primjedba i to odbijanje da se podrži film je izraz provincijalnog primitivizma, homofobije i svih onih ogavnih stvari protiv kojih se mi borimo lično, ali i film koji se na pozitivan način odupire takvom mišljenju.

RSE: U čemu se razlikuje ovaj od ostalih filmova bh. režiserke Jasmile Žbanić?

Hemon: “Otok ljubavi” je komedija sa happy endom. Ja volim da mislim da imam smisao za humor, ali ništa što sam ranije pisao nije se moglo zvati komedijom u smislu da ima sretan završetak. Kada je riječ o kriterijima za odluke u smislu preokreta unutar priče ili scenarističkog razvoja ili narativnog razvoja zapleta, kadgod smo bili u dilemi šta da uradimo, onda smo uvijek išli na stranu onoga što je smiješno, zabavno i pozitivno. U tom smislu “Otok ljubavi” je komedija. Jasmilini raniji radovi su divni i duboki, ali nisu komedija. S druge strane, ovaj film se, kao i prethodni, dobrim dijelom bavi životima žena – njihovim odnosima i emotivnim stanjima.

U “Otoku ljubavi” ima i značajna muška uloga gdje je malo više prisutan taj muški senzibilitet sa ovih prostora. Ja se nadam da je to komično, kao što je muški senzibilitet na ovim prostorima često komičan. Međutim, smatram da će ovaj film doći do izražaja tek kad se nakupi dovoljan broj Jasmilinih filmova jer će se tek tada lijepo uklopiti u čitavu njenu karijeru. Sad možda da izgleda da malo štrči, ali je sve tu kako treba.

RSE: Kome film progovara, kome je namijenjen?

Hemon: To nije moja odluka kao scenariste, ali kao pisac ne ograničavam tip publike. Film je, poput knjige, otvoren svakome. Komedija po prirodi, to sam naučio i zbog toga imam tremu zbog ove večerašnje premijere, je rizična utoliko što ili je nešto smiješno ili nije. Ako nije smiješno onda ljudi odmah daju do znanja, dok drama nije toliko koncentrisana na momentalno zadovoljstvo publike. O drami se može razmišljati deset dana nakon što se vidi film, čak i ako ne prija film na prvo gledanje – deset dana poslije možda promijenite mišljenje. Međutim, komedija – ako to nije smiješno prvi put, niko se neće smijati tome deset dana kasnije. Tako da tu postoji i taj rizik da je film “Otok ljubavi” smiješan Jasmili i meni i nikome drugom. S druge strane, uzbudljivo je to pregovaranje i zavođenje publike. Drugim riječima, film je namijenjen onima kojima će to biti smiješno. Ja se nadam da će im biti.

RSE: Spomenuli ste “muški senzibilitet sa ovih prostora”. Kakav je on zaista?

Hemon: Nije moja definicija, ali je dovoljno često naglašena muževnost i otresitost i osjećaj da se ima pravo na određene stvari. Slobodno učestvovanje u seksualnim razmjenama je uobičajeno. Drugim riječima što su promiskuitetniji to su više muškarci, dok je za žene na ovim prostorima, nažalost, druga priča. Promiskuitetne žene nisu ženstvenije.

RSE: Nije li takvo “društveno pravilo” zastupljeno u svijetu, a ne samo na Balkanu?

Hemon: Ne mislim da je to u cijelom svijetu. To su stvari koje se mijenjaju. Ovdje se to uzima kao da je to suštinski kvalitet muškaraca i žena i htjeli smo ovim filmom da to dovedemo u pitanje, na komičan način. Shvatanje robnih odnosa se mijenja historijski, pod pritiskom društva i promjena društva. To su, zapravo, promjene u društvu. Ovdje ljudi misle da se homoseksualnost može promovisati, kao da je nekakva roba koja se može kupiti, pa da onda nakon dužeg konzumiranja – ljudi postanu skloniji toj robi. Ta vrsta razmišljana nije više čak ni za 20. vijek. U tom smislu, odnos između muškaraca i žena i filozofije – po kojoj muškarci imaju svoju suštinu koja se ne mijenja kroz historiju – zahtijeva heteroseksualne odnose i stabilnost. To se ovdje uzima zdravo za gotovo. Ali, i to se ovdje mijenja polako i mijenjat će se i dalje. Nadam se da će ovaj naš film, pored toga što će zabaviti publiku, i potaknuti na promjene.

RSE: U proteklom periodu ste aktivno pisali tekstove iznoseći svoj stav o prirodnim nesrećama koje su u maju zadesile Bosnu i Hercegovinu. Budući da već duži niz godina živite u inostranstvu, kako gledate na tu katastrofu koja je ujedinila bh. građane?

Hemon: Iako živim u inostranstvu, ovdje imam prijatelje i rodbinu. Bio sam u Bosni i Hercegovini u junu i išao sam da posjetim poplavljenja područja jer tamo živi rodbina koja je ostala bez ičega i kojoj sam pokušavao da pomognem na različite načine. Poplave će se ponoviti, odnosno, već su se ponovile. Bile su poplave prošle sedmice, doći će jesen – ponovo će padati kiša. Globalne klimatske promjene imaju lokalne posljedice. Čak i razvijene države će imati problema sa tim klimatskim promjenama poput Velike Britanije. Zemlje sa slabom infrastrukturom, koja kolabira kada je idealno vrijeme za razvoj, će najviše da se namuče u toj situaciji. Ta infrastruktura je kolabirala – putevi, razmjene dobara, škole i bolnice.

Infrastruktura je bila slaba ili nepostojeća u nekim mjestima i prije poplava. Sad su poplave to oštetile, pa to nije sanirano, pa će opet biti poplave. Narod je ujedinjen zbog toga što se dešavalo lokalno i što se radilo o glavi, nije ujedinjen na entiteskim ili državnom nivou.Pritisak klimatskih promjena dovest će do promjena koje neće biti etničke, nego će se dijeliti između opština koje mogu o sebi da se brinu i one koje ne mogu. Donekle će se između sebe pomagati. Dakle, doći će do regionalne podjele. Neću da prognoziram, ali lako bi se moglo desiti. Da li će se regionalne podjele poklapati sa etničkim – to se ne zna. Ali u neka doba, ljudi će shvatiti da im život zavisi od toga ko će im pomoći u datom trenutku, ko će im obezbijediti temeljno funkcionisanje infrastrukture.

Etničke prevare i obećavanja i slavljenje svetaca i vjerskih praznika, to neće pomoći u situaciji gdje nema puteva, gdje čitava sela nestaju u blatu. To je sasvim druga situacija. Naravno, ovdje političke elite to ne uzimaju za ozbiljno, jer će one naći novi način da prevare narod, da ih uvjere da su oni u stanju da – nakon 20 i više godina nesposobnosti, bahatosti i javašluka – ovu situaciju riješe. Kakav će to uticaj imati na izbore na jesen? Mislim da bi se moglo nešto desiti, nažalost, nema dovoljno alternative.

RSE: Kakva je danas imidž Bosne i Hercegovine u svijetu?

Hemon: Ljudi koji poznaju mene, imaju stav prema BiH, dok neki uopšte ne znaju gdje se nalazi ova zemlja. Sa takvima ne provodim dosta vremena. Bosna i Hercegovina za mnoge ljude, uglavnom, ima obilježlje rata i katastrofe, a ima malo stvari koje mogu da nadomjeste taj imidž.

RSE: Šta može Bosni i Hercegovini donijeti pozitivniji imidž?

Hemon: To su one vanpolitičke aktivnosti – od sporta do kulture. Ali, to je ograničeno djelovanje, nije globalni događaj. Dakle, koliko god da je uspješan Jasmilin film u svijetu, nikad nije globalni događaj na način na koji je, nažalost, rat. Rat je na naslovnim stranicama američkih novina, a uspijeh „Otoka ljubavi“ neće biti na naslovnim stranicama – osim ako ne dobije Oskara. Ova zemlja i ovi prostori, ono što je na izvjestan način tragedija, ima i ono najbolje i ono najgore. Ratni zločinci, lopovi, hohštapleri, različiti nesposobnjakovići, ali oni koji uspiju da prežive sve ono što se ovdje preživljava, ne samo rat nego taj javašluk i nesposobnost, pljačke, napade i provincijalizam, oni koji prođu kroz tu golgotu kao umjetnici ili kao uspješni ljudi su među najboljima na svijetu. Ja sam to iz daljine vidio – to je nevjerovatan talenat, napor, upornost koji su potrebni da se snimi film. Čudesno je da “Otok ljubavi” – i puno ostalih filmova – uopšte postoji.

RSE: Kako ste doživjeli februarske proteste bh. građana? Da li je to bio dašak buđenja bh. javnosti?

Hemon: Doživio sam kao pozitivnu promjenu. Ukazala se mogućnost ili je to ukazalo na mogućnost da se djeluje politički, građanski izvan tamnice državnog sistema u Bosni i Hercegovini. Svi znamo da dejtonska Bosna i Hercegovina omogućava političkoj eliti da radi to što radi. Oni su zapravo sebi stvorili sistem u kojem mogu da funkcionišu bez ikakvih problema. Do 2006. morali su da malo varaju međunarodnu zajednicu, a onda je međunarodna zajednica digla ruke od svega toga i predala zemlju na upotrebu i tako je, de facto, eleminisan politički sistem kao nešto što utiče na budućnost ove zemlje.Sarajevo: antivladini protesti, februar 2014.

Činjenica da su ljudi izvan tog sistema izrazili svoje nezadovoljstvo, bijes i bili u stanju da formulišu zakone je pozitivno. Ali, to je zvrčka – činjenica da se to dešava izvan sistema za mnoge ljude znači da je nelegitimno, jer jedina stvar koje legitimiše političku aktivnost je djelovanje unutar političkog sistema koji ne fukcioniše.I sad je Bosna i Hercegovina u čudnoj fazi u kojoj je ono što je bilo vansistemski nekako uđe u sistem, ali u trenutku kada uđe u sistem onda je korumpirano tim sistemom, i onda je dilema kako da se ostane izvan sistema a da se utiče i dalje na sistem. To je vrlo komplikovana situacija, ali ta sitacija nije samo ovdje. Naravno, zaoštrenija je kao što su i ostale stvari, ali ovo se dešava i u regionu – to je problem moderne demokratije. Može se dovesti u pitanje poštenje i funkcionalnost u smislu ostvarivanje ličnih i građanskih mogućnosti američke demokratije, jer i američka je demokratija, što se mene tiče, u velikoj krizi. Nikad nije bila idealna, ali sve manje fukcioniše. Onih kvaliteta koje očekujemo od demokratije je sve manje i u američkoj demokratiji.

Pokret Occupy je na to ukazao – kako da se djeluje izvan sistema. U ovom trenutku su neredi na ulicama grada u Missouriju zato što je policija ubila nenaoružanog dječaka iz čista mira. Sada se ta policija – naoružana, u oklopima, sa suzavcem – bori protiv tih ljudi koji su nenaoružani, nemaju oklope, nemaju ništa, a koji su isključeni iz tog sistema na različite načine. Kako da oni djeluju unutar tog sistema? Ima i tamo značajna skupina ljudi koji ne vjeruju tom sistemu. Ne vjeruju da unutar njega mogu ostvariti svoja prava, te da će im poboljšati život. Pitanje funkcionalnosti demokratije, pitanje učestvovanja u demokratiji spolja – je nešto što nije samo pitanje u Bosni i Hercegovini.

RSE: Poslije “Knjige mojih života”, koju ste promovisali u Sarajevu u septembru prošle godine, pišete li nešto novo? Šta sada okupira Vaše misli?

Hemon: Završio sam roman i predao izdavaču. Trebalo bi da izađe iduće godine. Uskoro će ta knjiga biti ponuđena mojim izdavačima u svijetu, uključujući i u BiH, Hrvatskoj i regiji. Iduće godine roman bi trebalo da izađe na engleskom jeziku, a zatim i u prevodu na jezicima naroda Balkana. To je komični roman. Dopalo mi se da pišem smiješne stvari. Imam još jedan projekat – da napišem knjigu o Ujedinjenim nacijama, ne toliko o čitavoj organizaciji koliko o kompleksu Ujedinjenih nacija u New Yorku. Proveo sam u UN-u mnogo vremena, razgovarao sa mnogim ljudima uključujući i generalnog sekretara. Napisao sam knjigu koja nije roman – bio bi putopis da nije sve na jednom mjestu. I to treba da izađe naredne godine, ali ne znam još uvijek konkretan datum ni za Sjedinjene Države niti za svijet.

Zvjezdan  Živković (RSE)