Kliker.info

Napad na Ukrajinu me na mnogo načina podsjeća na agresiju na Bosnu i Hercegovinu, kaže u ekskluzivnom intervjuu za portal Radiosarajevo.ba slavni pisac Aleksandar Hemon.

Za naš portal govori u osvit obilježavanja 30. godišnjice početka opsade Sarajeva i agresije na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu, i to dok traje agresije na njegovu „bezrezervnu domovinu“, Ukrajinu, iz koje porijeklo vodi njegova porodica.

Opisujući brak svojih roditelja oca Ukrajinca i majke Bosanke, i njihove živote prije i nakon rata zbog kojeg su izgubili svu svoju stečenu imovinu u bivšoj državi Jugoslaviji, Hemon u knjizi „Moji roditelji: Uvod“ ujedno bilježi i izbjegličko iskustvo raseljenosti. Upravo ono iskustvo koje povezuje milione Bosanaca, prije tri decenije, i Ukrajinaca danas. Preko porodice Hemon se tako prelama transgeneracijska trauma čovjeka na tlu Europe 20. i 21. stoljeća.

Upravo o tim paralelama agresija na BiH i Ukrajinu, traumi generacija, putinizmu i epskoj borbi Ukrajinaca za svoj dom, kao i regiji i Bosni i Hercegovini, te „kokošarima na čelu kokošarskih bandi“ i opoziciji koja želi „svoju tepsiju pite“, ovaj Sarajlija koji je u Americi izgradio uspješnu karijeru pisaca – na veoma otvoreno govori za Radiosarajevo.ba. Ali i svojim porukama daje nadu…

Radiosarajevo.ba: Gospodine Hemon, Vas u međunarodnim medijima često spominju kao „bosanskog pisca ukrajinskog porijekla“. O Ukrajini ste upravo na Radiosarajevo.ba pisali kao „bezrezervnoj domovini“. Trideset godina nakon Sarajeva i Bosne, prva domovina Vaše porodice se nalazima pod udarima ruske agresije. Koliko Vas ove ukrajinske slike podsjećaju na slike Sarajeva i BiH?

HEMON: Moja primarna domovina je Bosna i Hercegovina, gdje su mi rođeni roditelji i kompletna familija. Sa majčine strane, porodica je otkako se pamti živjela u Bosni, zapadno od Drine, južno od Save. Sa očeve strane, moji su se iz Galicije i Bukovine – današnje zapadne Ukrajine – doselili u Bosnu, u okolinu Prnjavora, početkom prošlog vijeka. Oni su sa sobom donijeli jezik, kojim su uvijek pričali i još uvijek pričaju, plus pjesme i ostalu kulturnu tradiciju koja mi je je uvijek bila bliska, vrijedna i vrlo draga.

Napad na Ukrajinu me na mnogo načina podsjeća na agresiju na Bosnu i Hercegovinu, koju sam ja pratio iz Amerike, jer sam iz Sarajeva otišao početkom 1992. Slike razaranja ukrajinskih gradova su aktivirale sjećanja na slike iz Sarajeva i Bosne od prije 30 godina i sa njima te stare traume.

Isto tako, ruska verzija ekspanzionističkog fašizma je strukturalno identična srpskom, pa čak donekle i hrvatskom, a i retorika je poznata – za ruske nacionaliste Ukrajina ne može biti državotvorna pošto je oni vide kao ruski domen. Mi, na žalost, dobro znamo da je ishod takve ideologije često genocid.

Laž kao ratno oruđe

Radiosarajevo.ba: Koliko primjećujete sličnosti u propagandnom, narativnom, dehumanizirajućem pristupu Rusije, gdje Ukrajinci, evo, „sami sebe granatiraju i ubijaju“ kao Bosanci 1992.?! Lično sam bio šokiran bešćutnošću kojom Putin, recimo, jednog Zelenskog iz jevrejske porodice optužuje za nacizam!

HEMON: Ta propaganda je dio operativne metodologije koja je nama poznata još iz doba Slobodana Miloševića. Laž je ratno oruđe. U prirodi je diktatora kao što su Putin ili Milošević da svoje podanike gleda kao ljušture pune topovskog mesa u koje se mogu nasuti propagandne direktive.

Ono što njihovi podanici, bivši i sadašnji, ne razumiju je da je njima stalo samo do vlastite moći i do apstraktne nacije koja se ne sadrži od ljudskih bića. Putina ne zanima stradanje Rusa, a kamoli Ukrajinaca, koji mogu umrijeti do zadnjeg prije nego što se on pokaje. Hitler je u Berlinu u maju 1945 sjedio u bunkeru i prezirao njemačku naciju koja ga nije bila dostojna i spreman za ispunjenje njegovih fantazija.

Ja to gledam kao čovjek

Radiosarajevo.ba: Sudbina je htjela da se Vaši deda i baka rode u Ukrajini, a da život provedu i umru u Bosni. Mediji se ovih dana učestalo bave paralelama te dvije agresije. Danas ponovo gledamo slike Ukrajinaca koji bježe iz domovine, kao Bosanci prije tri decenije, slike uplakane djece Ukrajine, kao bosanske 1992. Kao da svaka generacija ima neko svoje Sarajevo, neki svoj Harkov… neku svoju Gerniku. Kako kao pisac gledate na to transgeneracijsko nasilje, nasilje koje ne staje?

HEMON: Ja to gledam kao čovjek, jer nema pisca koji nije ljudsko biće. Nasilje ne dolazi od čudnovatih magičnih sila nego iz specifičnih političkih i historijskih okolnosti – nije mu, dakle, uzrok Drekavac iz tunela, nego ljudi sa imenom i ideologijom. Veza između Miloševića i Putina, ili između ruskih imperijalnih operacija i srpskog ekspanzionizma, nije mistična, nego zapravo vrlo jednostavna za razumijevanje. Mistifikacija historije ide na ruku onima koji vjeruju u nasilje kao neophodnost historijskog djelovanja.

Radiosarajevo.ba: Ovih dana sam čuo podatak relevatnih istraživanja da se čak 40 posto građana Bosne i Hercegovine u ovom trenutku ozbiljno plaši obnavljanja rata. Koliko Vas zabrinjavaju najave o mogućem prelijevanju sukoba iz Ukrajine na Balkan, i u kojoj mjeri je ugrožena BiH? Jer, svjetski mediji se pitaju: „Dokle je Putin spreman ići?“ Istovremeno svjedočimo jednoj gotovo psihozi u BiH s nabavkama braša, ulja, bile su i gužve na pumpama…

HEMON: Nije do mene da predviđam hoće li ili neće biti rata. Mi smo vrlo osjetljivi na mogućnost rata jer, što se kaže, koga si zmije ujedale i guštera se boji. Jasno je, međutim, da nacionalne stranke i njihove vođe – naročito Dodik i Čović – manipulišu kako populaciju koju (navodno) predstavljaju i tzv. međunarodnu zajednicu implicitnim ili eksplicitnim ratnim prijetnjama.

Niko na Bosnu uopšte ne gleda

Radiosarajevo.ba: Kako se iz Amerike danas gleda na BiH? Jesmo li naivni u vjeri da bi ikog bilo briga ukoliko bi procesi u Bosni eskalirali, ili i primjer Ukrajine donekle pokazuje da se nešto promijenilo?

HEMON: Amerika nije jedinstven prostor ni geografski, ni kulturno, ni politički. Uglavnom niko na Bosnu uopšte ne gleda, a oni koji gledaju gledaju sa svojih različitih pozicija. Na ekstremnoj desnici, genocid u Bosni je model za buduće obračune. Njih ne zanima stvarno stanje stvari, niti stanovništvo Bosne. Zanima ih samo mitologija islamofobije i rasizma.

Zapadne elite kontaminirane putinovštinom

Radiosarajevo.ba: Upravo zbog toga pitam. Ovih dana povodom agresije Rusije na Ukrajinu ponovo se testira čuveno „Nikad više“. Vi ste na društvenim mrežama napisali da „putinističko društvo mora biti uništeno, kao što je uništeno nacističko“. No, koliko Vas slika današnje Europe i svijeta zabrinjava i nije li Putin samo vrh ledenog brijega jedne Evrope i svijeta u kojima dominiraju neofašizam, islamofobija, antisemitsemitizam, trumpizam, ekstremna desnica itd?

HEMON: „Nikad više“ je odavno palo na testu i sad je manje – više samo floskula. U toku je jačanje fašizma i agresivnog rasizma. Putinovska Rusija nije vrh ledenog brijega nego jedno od žarišta i izvora novog fašizma, koji je drugačiji od onog iz doba 2. svjetskog rata. Putin odavno direktno ili indirektno finansira desničarske partije i organizacije, putem opranih ili neopranih para, ili metodama špijunaže. Zapadne političke elite su već odavno kontaminirane putinovštinom, dijelom i zato što je društveni ideal zapadnih desničara nedemokratski kapitalizam.

Putin je očajnik

Radiosarajevo.ba: S prvim valom agresije na Ukrajinu napisali ste: “u trenutnoj situaciji svim srcem navijam za Ukrajinu”. Vjerujte li u pobjedu Ukrajine? Šta bi za svijet značilo ukoliko bi ti hrabri ljudi kojim slučajem bili prisiljeni na kapitulaciju?

HEMON: Ne sumnjam da će Ukrajina pobijediti zato što se Ukrajinci bore za svoju domovinu i nemaju druge kuće. Primarna ruska motivacija – a možda i jedina – je strah od Putina u kombinaciji sa propagandom. Ruska invazije nema definisane ciljeve osim ekspanzije. Ali fašizam je tvrdoglava zvijer i lako se može desiti da rat dugo traje zato što putinizam nema alternativne taktike, a kamoli strategije. Putin je možda moćan, ali još veći očajnik.

Radiosarajevo.ba: U kojoj mjeri Vas zabrinjavaju odnosi u ovoj regiji, a prije svega odnosi bh. susjeda prema ovoj zemlji? Čini se da su pojedini lideri u regiji s reakcijom demokratkog svijeta donekle korigirali svoje stavove prema BiH, no koliko je tu iskrenosti i opredjeljenja za (ne)mir?

HEMON: Situacija me, naravno, zabrinjava. Ali za razliku od 1992, Bosna i Hercegovina ima Armiju i iskustvo zbog kojeg bi svaki napadač skupo platio svoju glupost.

Politički šljam, opozicija i tepsija pite…

Radiosarajevo.ba: U jednom od posljednjih intervjua prof. Zdravko Grebo kazao mi je da „ukoliko budemo birali bakire, čoviće i dodike“ da „i treba da propadnemo“…Ovo je izborna godina. Kako vidite bh. političku scenu između nastojanja „elita“ da očuvaju svoje pozicije i ogromne privilegije i sveprisutne agresije i primitivizma koji dominiraju bh. političkim životom? Koliko je očajna pozicija u koju su bh. politike dovele ovu zemlju i njezine građane?

HEMON: Uz svo dužno poštovanje profesoru Grebi, kojeg sam znao i cijenio, ja ne bih krivio građane za njihovu vlastitu muku. Ima izvjesna doza odgovornosti, ali Bosanci su zatočeni u vlastitoj poslijeratnoj demokratskoj slobodi. Mnogo veća odgovornost je onih koji sa pozicija vlasti reproduciraju trulo političko uređenje kako bi mogli nastaviti s pljačkom.

Politički sistem koji je iznikao iz Daytona je dizajniran da održava na vlasti nacionalistički šljam, koji je sebi uspio roditi i opoziciju čiji je glavni cilj najčešće da i oni sebi uzmu tepsiju pite. Očigledno je da bakiri, čovići, dodici i njihove lagumdžije nemaju nikakve političke ili državničke kvalitete, da su u osnovi kokošari na čelu kokošarskih bandi, i da bi ih se lako moglo zamijeniti kadrovima sa različitim imenima, ali istom moralnom i mentalnom strukturom. Ali ničija nije do zore gorila.

Faruk Vele (Radio Sarajevo)