Kliker.info

Ovih dana slavim otprilike dvadeset godina otkako sam prestao pušiti. Počeo sam čim sam krenuo u gimnaziju, a prestao u Americi, petnaestak godina kasnije. Tokom te uzorne pušačke karijere svašta sam korisno naučio—kako da pravim kolutiće od dima ili, recimo, da na sabahu iz pluća ishripam dovoljno materijala za solidnog patka, kojeg bih onda sa balkona lansirao prema zelenim površinama pod prozorom.

 Piše: Aleksandar Hemon (za Radiosarajevo)

U Americi sam prestao pušiti jer sam se počeo razbolijevati. Pušenje me je koštalo ne samo zato što sam teško zarađene imigrantske pare bacao pare na cigarete, nego i zato što sam zbog bronhitisa ili upale sinusa prečesto bio na neplaćenom bolovanju. Proveo bih heftu u krevetu sa sinusnom glavoboljom, iskašljavajući šlajm, odlučan da više ne pušim. I, zaista, ne bih pušio jedno dvije-tri hefte nakon oporavka, organizam bi mi se očistio od nikotina i govana i osjećao bih se dobro, sve dok me đavo ne bi namamio da zapalim jednu cigaretu, pa onda još jednu, i onda bih se opet navukao, čime bi se nastavio ciklus boleštine. Trebalo mi je jedno godinu i po dana da se skroz skinem.

Kažu da se organizam brzo očisti od nikotina i da hemijska ovisnost prestane  u roku od mjesec dana. Psihološka ovisnost, međutim, traje duže. Sjećam se da mi je, po prestanku pušenja, najteže bilo reorganizovati vrijeme koje je de fakto bilo organizovano oko cuclanja cigarete: ujutru, uz čaj prije doručka i na hali poslije čaja,  poslije doručka i uz kafu, pa onda poslije kafe dok čekam metro, pa kad izađem iz metroa, pa onda još jednu uz još jednu kafu, uz pivo i razgovor, poslije seksa, prije spavanja,  itd. Pušenje je zapravo bilo način kontrolisanja prolaznosti vremena. ”Evo da ispušim” je moglo produžiti taj trenutak pušačkog zadovoljstva i odložiti sve ostalo. Na primjer: ”Evo samo da ispušim, pa da se mrtav u raku strovalim.”

Razbijač vremena i kontinuiteta misli

Lično vrijeme nije kontinuitet nego se sastoji od fragmenata između kojih su sitni jazovi. Njih sam ispunjavao pušenjem, bez kojeg su bili besmisleni. Kao svježi nepušač suočavao sam se tako konstanto sa neispunjivim vremenskim ambisima—šta da radi čovjek dok čeka autobus ili je razapet između napisane i nenapisane rečenice? ”S cigaretom nikad nisi sam”, tvrdio je jedan duvanski marketinški slogan.

Navikao sam se, međutim, na tu nepušačku samoću i ubrzo mi je postalo jasno da te bivše pušačke trenutke mogu posvetiti sebi i svojim mislima, što je najčešće značilo da sam umjesto da pušim čitao: uz čaj, na hali, uz doručak, uz kafu, čekajući autobus itd. Shvatio sam da pušenje nije samo glavi uzrok raka na plućima i sinusitisa, nego i razbijač vremena i kontinuiteta misli. Nijedan pušač mi neće vjerovati kad kažem da sam postao svjesniji i prisutniji u vlastitom životu nakon što sam batalio cigarete. A malo sam se i udebljao.

Elem, sretno sam tako živio i radio, bez cigareta i ovisnosti, sve dok se nisu ukazali ovi pametni telefoni—em internet i fudbalski rezultati uživo, em tekstovi, em Facebook, em Twitter. Konstantno prisustvo mogućnosti komunikacije i s tim vezana svijest da se negdje drugo nešto bez mene dešava i da mi neko evo ovog trenutka o tome dojavljuje ponovo su razbucali kontinuitet vremena i misli.

Razjapili su se ponori između vremenskih fragmenata, zahtijevajući da se ispune čukanjem i čačkanjem po internetu—između napisane i nenapisane rečenice sad se može, te se tako mora, pogledati koji je rezultat i trideset drugom minutu utakmice između Wolfsburga i Napolija  (0: 2) Čiko se, ukratko, na iPhone–dabogda ga zakopali!–dobro navukao. Svaka mi je misao inficirana bitovima koji internetom protiču u paralelnom vremenu i prostoru. Sa internetom nikad nisam sam zato što mi je u glavi instaliran.

Gospođica Starije Potomstvo je prije svoje sedme godine nekoliko puta pročitala kompletne avanture Harisa Lončara (iliti Harry Pottera). Nakon svog sedmog rođendana, povrh toga što je Harisa još nekoliko puta protabirila, pročitala i ogromnu gomilu drugih knjiga. U stanju je spržiti nekoliko knjiga dnevno, i ne samo da je u stanju da čita satima bez prestanka (za sada joj je lični  rekord šest i po sati, u autu na putu u Kanadu), nego još krade i trenutke za čitanje. Pošaljemo je u sobu da se obuče za školu i nađemo je kako čita sa štramplama navučenim samo na jednu nogu.

Dok pakuje školsku torbu, zavede je školska lektira i moramo da je prenemo iz transa da bi završila pakovanje. Ako se na vrijeme spremi, stoji na vratima i čita dok nije vrijeme da se vrata otvore i da kroz njih prođe. Ako čita, ne čuje i ne primjećuje nikoga. Dok je dozivam da ide da opere zube, vidim je kako žuri da završi stranicu prije nego što mora da se odazove. Nekad je gledam kako digne pogled sa knjige i zagleda se u daljinu i ako za roditelja ima ljepše slike, ja je nisam iskusio. Danas sam je upitao zašto toliko voli knjige. Kaže, da kad čita zamišlja sve što se u knjizi dešava i sve oko nje prestaje da postoji. Nisam siguran da je njeno lično vrijeme imalo fragmentirano, ali ako jeste, svi su jazovi cementirani čitanjem.

S knjigom nisi sam

I Tata joj se onda sjetio kako je i on bio u stanju čitati čitav dan i cijelu noć, a onda u školi kriti knjigu pod klupom kako bi nastavio čitati. I kako se prije rata znao ljeti ispaliti na Jahorinu kako bi mogao čitati bez uznemiravanja, pa bi onda proveo nekoliko hefti u miru i tišini čitajući deset-dvanaest sati dnevno. Na Jahorini nekad ljeti ne bi bilo ni žive duše, ali s knjigom nikad nisi sam. Tata je tamo Rat i mir pročitao za sedam dana, tokom kojih mu je Pjer Bezuhov bio najbolji drug. A znao je i prošetati po magičnom brijegu u društvu Castorpa i Settembrinija. A vidi ga sad: poslije svake druge stranice prčka po telefonu da vidi šta ima novo na internetu, kao što je nekad znao zapaliti.

Tata otud strahuje da će Potomstvu prebrzo proći to sretno nerazbucano vrijeme, taj period u životu kada je moguće ući u knjigu i tamo se zadržati satima ili danima, bez potrebe za internetskim dojavama, a kamoli cigaretama.

Mogao Tata o ovome još štošta reći, ali evo mu iz Twittera upravo javljaju kako Cholo Simeone insistira da se igrači Atletica u ovom trenutku koncentrišu isključivo na susret sa Deportivom.