Kliker.info

Piše : Aleksandar Hemon (BH Dani)

Prva riječ koju sam uspješno pročitao bila je "Obodin". Nakon što sam dugo skupljao pojedinačna slova, konačno sam se suočio sa frižiderom na kojem je u reljefu bila označena njegova marka "Obodin" i uspio da u komadu sročim svoju prvu riječ. Bilo mi je oko pet godina, moja mati je bila prisutna. I danas se jasno sjećam tog trenutka, kao što se i jasno sjećam tog frižidera Obodin, zlatnih slova u reljefu, mirisa njegove unutrašnjosti i njegovih noćnih uzdaha.

To je bio prvi frižider u historiji moje porodice, direktna posljedica sveopšteg socijalističkog napretka i s tim vezanih fakultetskih diploma mojih roditelja. Prethodne, ruralne, generacije u mojoj familiji su hranu čuvale u trapu ili špajzu, nisu je kupovale u granapu nego mukotrpno proizvodile na licu mjesta. Bio sam prvi koji je u historiji moje porodice otvorio frižider iz dosade, da vidim šta ima pojesti, a onda ga zatvorio jer mi ništa u njemu – ni pečenica, ni kolači, ni jagode sa šlagom – nije bilo dovoljno zanimljivo. A bio sam i ostao prvi koji je na frižideru naučio čitati.

Taj frižider Obodin je u posjedu naše porodice proveo bezmalo četvrt stoljeća – socijalistička frižiderska tehnologija je bila dizajnirana (u Mariboru, na korak od Zapada) da traje sve do komunizma, kad je trebalo da bude "svakome po potrebi", što će reći da bi pohranjivanje prehrambenih zaliha bilo izlišno. Ali umjesto da se baska u rahatluku komunizma, frižider Obodin je u mirovinu otišao na Jahorinu, u našu vikendicu, gdje je dahtao sve do poslije rata, dok tu vikendicu nismo prodali turističkom preduzetniku sa Pala, koji ga se vjerovatno kutarisao i bacio ga u grozomornu gomilu smeća iza Hotela Šator.

Frižider Obodin je u našem stanu zamijenio novi frižider, za koji se jedino sjećam da je bio Gorenje. (Čudno je to kako što su stvari starije, to ih se čovjek bolje sjeća.) Novi frižider je bio mnogo veći – mogla je, recimo, u njega stati kompletna šerpa sarme, dok je za Obodin bila neophodna redistribucija u nekoliko manjih šerpi – ali ne i dovoljno velik za potrebe porodice u kojoj su djeca ubrzano rasla i koja je morala deverati sa tzv. privrednom stabilizacijom, periodom u razvoju socijalizma kad u radnjama nema ničega pa se hrana mora uvoziti od rodbine sa sela. Otud se ukazala potreba za zamrzivačem u koji bi se moglo pohraniti kompletno zaklano tele, kao i boranija, šljive (za knedle) i crvene paprike koje nisu završile u ajvaru. Odgovarajući zamrzivač moj je otac, iz nekog neobjašnjivog razloga, spazio u Murskoj Soboti, gdje me je poslao da ga kupim – taj put u kupovinu je duga, druga priča. Stajao je, nakon toga, taj ogromni zamrzivač, na našoj ustakljenoj terasi, uvijek dupke pun, spreman da hrani četveročlanu porodicu u slučaju rata. A čim je rat stigao, nestalo je struje, sve se brzo otopilo i pokvarilo, a zamrzivač je onda neko negdje odnio.

Sljedeće poglavlje u porodičnoj historiji rashlađivanja odvija se u Kanadi, gdje je gorespomenuti rat bacio moje roditelje, kao i dobar komad rodbine. U gradu Hamiltonu, koji je za Ontario ono što je Zenica za srednju Bosnu, moji su roditelji dugo radili kao kućepazitelji u zgradi sa nekih četrdesetak stanova. Mama je čistila stubište, tata je nedjeljom iznosio smeće, stanari su im jednom mjesečno donosili kiriju, a jednom godišnje božićne poklone. Vlasnik zgrade je bila korporacija koja je takvih zgrada imala diljem Hamiltona, a i šire, ali su se moji roditelji o njoj brinuli kao da je bila njihova – zgrada im je postala komšiluk. Pošto u Americi i Kanadi kućni aparati dođu sa stanom koji se iznajmi ili kupi, korporacija je bila odgovorna za njihovo pravilno ferceranje, pa bi povremeno, po nekom nepoznatom rasporedu, odlučila da zamijeni stare kućne aparate potpuno novim.

Pošto im je bilo jeftinije da to sve urade odjednom, moji roditelji bi dobili dopis da moraju da iznesu frižidere iz desetina stanova do određenog datuma, kada će stići kamion pun novih frižidera. Problem nije toliko bilo vukljanje starih frižidera po hodnicima i liftovima, za šta je moj otac bio zadužen, koliko to što su ti stari frižideri bili potpuno ispravni, što će reći da je bila velika grehota tek tako ih baciti – korporacija nije imala nikakve koristi od starih frižidera i nije htjela da s njima išta ima. Otud se moj otac upustio u telefonsku kampanju tokom koje je zvao svakog člana naše porodice u Hamiltonu da vidi treba li im frižider – džaba, a k'o nov – a kad je podijelio rodbini što je mogao (što nije bilo puno, budući da je većina radila isti kućepaziteljski posao, te su tako često i sami imali višak frižidera), zvao je poznanike i njihove poznanike i molio ih da uzmu barem po jedan frižider. Ali u kapitalizmu svako ima svoj frižider ili dva, i na gomili za odvoz smeća, našla bi se neizbježno, na veliku žalost mog oca, gomila dobrih frižidera.

Ovo pišem u Londonu, gdje ću sutra (u utorak), učestvovati u diskusiji u Britanskom muzeju posvećenoj "Moći objekata". Jedan od ostalih učesnika je direktor Britanskog muzeja, ozbiljan čovjek, strašan stručnjak u svojoj oblasti, koji će između ostalog govoriti o sjekiri od žada, muzejskom eksponatu starom više od 4.000 godina. Sjekira je onomad nađena u Canterberyju, ali žad potiče, otkrilo se, sa vrha jedne planine u Italiji. Žad sa te planine je nađen čak i u Skandinaviji i za sada su putešestvije tog žada po Evropi potpuna misterija, kao što je i potpuna misterija zašto je taj žad kopan na vrhu te planine iako ga također ima i u podnožju. Ozbiljan čovjek se neizbježno pita kako su ti ljudi živjeli prije 4.000 godina, za šta im je služila ta sjekira od žada, čega je bilo na vrhu planine, a da nije bilo u podnožju. A neozbiljan čovjek se pita šta je bilo sa frižiderom Obodin, ili sa nestalim zamrzivačem, ili sa kanadskim frižiderima. Neozbiljan čovjek se pita ko će se sjećati onoga što će sa mojim sjećanjem nestati.