Kliker.info

Piše : Aleksandar Hemon (BH Dani)

Te davne 1974, Jugoslavija je dobila svoj jubilarni treći poslijeratni Ustav, Tito je proglašen za doživotnog predsjednika, a ja sam počeo skupljati sličice za album Figurine Panini posvećen Svjetskom prvenstvu u Zapadnoj Njemačkoj. To je bio moj prvi album sa sličicama. Iz tog albuma – kojeg nikad nisam skupio – svašta sam nešto naučio: da postoji zemlja po imenu Haiti, da se Njemačka na nekom jeziku kaže Allemagne, da na zastavi Zaira ima ruka sa bakljom, da je Duško Bajević – Princ sa Neretve – rođen 1948 i visok 186 centimentara, da je Urugvaj osvojio prvo Svjetsko prvenstvo 1930. Taj album mi je bio prva enciklopedija, riznica beskorisnog znanja iz koje mi se sitni dukati još uvijek motaju po džepovima – recimo, Etepe Kakoko, ime centarfora Zaira, kojeg je Jugoslavija dobila 9:0 (rezultat uredno upisan u odgovarajuću rubriku u albumu). Zbog sličica sam svašta naučio, kako o kockanju (slika-bijelo, pola-cijelo, tapke) i s tim u vezi činjenicom da ne podnosim gubitke, tako i o logici tržišta vezanoj za mijenjanje sličica, pošto nisu isto vrijedili Cruyf i Kakoko. Povrh toga, te sličice su bile vezivno tkivo za dječake iz moje raje. Mogli smo do iznemoglosti diskutovati kvalitet igrača kao što je bio Škot Joe Jordan ili Nijemac Gerd Müller, ili ocjenjivati ko ima dužu kosu: Ivica Šurjak ili Urugvajac Ayala. Stručna komisija u mojoj raji je nakon dužeg razmatranja ocijenila da je Ayala bio čupaviji, mada se poslije ispostavilo da Šurjak nosi veći broj cipela.

Dosta se tog teoretskog znanja primjenjivalo na parkiralištu na kojem se igralo lopte. Unosili smo se u likove i djela najomiljenijih igrača, nakon što bi se lopta gurnula između dva kamena, čime bi se postigao gol, strijelac bi sam sebe proglasio Billyjem Bremnerom ili Johnnyjem Repom i skakao u zrak kao da je gol dat na Svjetskom prvenstvu. Ja sam zbog Rensenbrinka, lijevog krila Holandije, naučio da (slabo) šutam lijevom nogom. Skupljanje sličica je bio prvi ozbiljan projekat u mom životu, nešto što me je opsjedalo i zahtijevalo posvećenost, planiranje i organizaciju. Nije bilo lako naći sredstva za kupovinu sličica: uglavnom su dolazila od mog skromnog džeparca, od potkradanja majčinog novčanika i pljačkanja vlastite kasice, kao i od redovnog zaturanja kusura. Morala se voditi stalna evidencija o broju sličica u albumu, sličicama koje fale da se kompletira neka reprezentacija, kao i o stanju na tržištu: ko ima duplog Beckenbauera, kome treba Kakoko (najčešće nikome), koje sličice niko nema, ko je skupio album, time se preselivši na sasvim drugi, meni nedostižni nivo stvarnosti, sa kojeg sad prodaje duple ili ih mijenja za klikere, čija je cijena pala pošto se svi bave sličicama.

Kad se sjećam sebe iz 1974, ne sjećam se ničega osim skupljanja sličica i Svjetskog prvenstva, te svoje potpune opsjednutosti istima – ništa drugo nije postojalo, ništa me drugo nije zanimalo. Sjećam se prve utakmice: Jugoslavija – Brazil (0:0), kad je Jairzinho pogodio stativu; sjećam se Sparwassera koji je dao pobjednički gol za Istočnu Njemačku protiv Zapadne Njemačke; sjećam se kako sam plakao kad smo tragično i nepravedno (po mom sudu) izgubili od Poljske, sjećam se grada Gelsenkirchena, o kojem još uvijek ništa ne znam osim da je tamo od Jugoslavije nastradao Zair, sjećam se šlampavog gola Gerda Müllera u finalu protiv Holandije i njegovog negracioznog trijumfalnog skakanja. Ta sjećanja su jedini dokaz (mada ima dosta svjedoka) da sam 1974 uopšte postojao – jedini dokaz pošto ne znam gdje mi je taj prvi, zauvijek neskupljeni album.

Moja je fudbalska zaraza počela, dakle, davne 1974 i daleko je nadživjela jugoslovenski Ustav i predsjednika Tita. Jedan od simptoma te bolesti je to što je iskustvo Svjetskog prvenstva još uvijek – sa izvjesnim stidom moram priznati – usko vezano za skupljanje sličica. Prvi i jedini album koji sam ikad skupio je bio za prošlo Svjetsko prvenstvo, u Njemačkoj, a u toku je proces sakupljanja sličica za Južnu Afriku. U ovom trenutku mi fali oko dvjesto pedeset sličica, ali mi ne nedostaje ni strpljenja ni spremnosti da napunim album, pri čemu mi je budžet de facto neograničen – Potomstvo će manje jesti ako bude trebalo. Žalosno je da se nemam s kim mijenjati, a ne sjećam se kad sam igrao pola-cijelo, slika-bijelo. Pa ipak, iako sam stariji čovjek, ugledni autor i otac dvoje djece, iako bi neki rekli da sam se već počeo gubiti, počesto meračim otvaranje kesica sa sličicama koje sam kupio na slobodarskom internetu, a onda ih gulim i lijepim, proučavajući face i lične podatke igrača. A kad mi se u kesici ukaze Messi ili Torres poletim da se Gospođi pohvalim novostečenim blagom, iako je ona rijetko, skoro nikako, time impresionirana. Moja mati je uvijek govorila da se budala hvali onim čega se pametan stidi, ali u mom slučaju se radi o bolesti koja redovno i često dovodi do zanosa u kojem se može učiniti da je lijepo i lako živjeti.

Neumitna biološka činjenica je da se dužina ljudskog života može izmjeriti brojem svjetskih prvenstava u fudbalu koje dato, ukleto ljudsko biće može odgledati prije nego što se zauvijek instalira u crnu zemljicu. Po mojoj računici, malo ko u životu odgleda više od dvadeset svjetskih prvenstava, s tim što se onog prvog vjerovatno teško sjetiti, a na ono zadnje se nije lako koncentrisati pošto valja umirati. Nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi je moje deseto – jubilarno, što će reći da je nakon njega broj svjetskih prvenstava i albuma koji su mi ostali jednocifren.

Ponekad se pitam kako je to kad gledaš finale i znaš da ti je to vjerovatno zadnje. Sve su sličice polijepljene, nema se s kim igrati pola-cijelo, a doktor je zabranio da se igra tapke da ne bih krhke kosti polomio. U finalu Njemačka i Grčka, utakmica dosadna, 0:0 u osamdeset trećem minutu i svi znaju da će Njemačka dati nekakav gol. A u onoj drugoj, neutješnoj utakmici, život opet gubi protiv smrti, sudija bezočno šilji, nemilosrdna pištaljka mu je već u ustima spremna da svira kraj, a šanse da bude produžetaka su nikakve.