Kliker.info

U doba slobodarskog socijalizma, moji su se roditelji vraćali s posla oko pola četiri. Moja sestra i ja smo bili zaduženi da podgrijemo ručak i postavimo stol. Dok smo majku s nestrpljenjem očekivali zato što bi uvijek donijela neke zanimljive prehrambene drangulije, od oca smo na vratima, prije nego što bi skinuo cipele, otimali štampu: svaki dan bi donosio Oslobođenje, a određenim danima bi stizali i časopisi NIN, Svijet, poslije Vreme – u ranom djetinjstvu, petkom bi stizao Politikin zabavnik. U periodu od nekih pola sata između skidanja cipela i nasipanja supe, mi bismo požudno čitali svježu štampu. Oslobođenje bi se podijelilo – meni sport, sestri kultura ili tv program, časopisi bi se, ako ih je bilo, pravedno razdijelili, a onda je slijedila borba za slobodu čitanja štampe tokom ručka, pošto su roditelji imali neporecivo pravo na čitanje prije nego što se malo odspava. Slična bi se borba vodila i subotom ujutro, kada bi moja sestra ili ja dobrovoljno išli na pijacu, uglavnom kako bismo mogli kupiti Džuboks ili Start ili Stripoteku, plus subotnje Oslobođenje. Po povratku bismo gutali kupljene časopise, dok bi nas roditelji ružili što za doručkom, umjesto da pričamo, čitamo, a nakon doručka je valjalo izbjeći usisavanje ili učenje kako bismo mogli još čitati, za šta je WC bio savršen. Prsti bi nam bili crni i masni od štamparske boje, a i dan danas iz zapuštenih, zamrlih moždanih ćelija mogu dozvati miris svježeg Oslobođenja ili Starta.

Sjetio sam se toga (i još koječega) dok sam gledao gospođicu Potomstvo kako se bori sa sportskim stranicama nedjeljnog New York Timesa. Gospođa i ja nedjeljom na sabahu podijelimo New York Times i onda uz jutarnju kafu staromodno čitamo. Potomstvu smo dodali Sport, pošto ga niko nikad ne čita, a ona se prvo borila da te stranice, koje su veće od nje, rasklopi, da bi ih onda lijepo poderala, k'o Oslobođenje. I tokom tog deranja New York Timesa sinulo mi je da, kad gospođica Potomstvo dovoljno poraste da uopšte bude mogla čitati štampu, štampe najvjerovatnije uopšte neće ni biti. Jednog dana ću joj pričati kako smo se nekad tetka i ja tukli oko Oslobođenja i objašnjavati joj šta su bile novine, kao što su meni moji roditelji nekad objašnjavali sta su naćve.

Jer štampa je u Sjevernoj Americi, a i šire, na ivici kapitulacije. Već neko vrijeme, novine podnose velike gubitke. Chicago Tribune je objavio bankrot, kao i Minneapolis Star Tribune; Chicago Sun-Times je na umoru i pitanje je dana kad će se ugasiti; LA Times je objavio da otpušta 300 radnika, oko 70 iz redakcije; New York Times prodaje 19 od 25 spratova u svojoj zgradi, a jedva su našli nekoga da im posudi pare da plate dug od 250 miliona dolara kojem je stigao rok isplate; diljem Amerike, novine se ili gase ili su na prodaju, ali ih niko ne kupuje.

Kriza je odavno poprimila oblike morbidne epidemije, ali lijeka slabo ima. U posljednjih deset godina, u 19 od 20 najvećih američkih novina barem jednom je promijenjen glavni urednik. Priroda sadržaja novina se ubrzano mijenja, a s tim i priroda i profil američke javnosti. Chicago Tribune ubrzano zatvara strana dopisništva i promijenio je format: sada je tabloid koji ima reklame na naslovnoj strani (kao što to imaju i New York Times i Boston Globe), a od redakcije se zahtijeva da odnos između reklama i sadržaja bude pola-pola. Čitalac je sve manje građanin, a sve više potrošač i to potrošač koji sve manje troši. Direktni krivac za propast štampe je, navodno, internet, na kojem je sve džaba i sa kojim je de facto odraslo nekoliko generacija mladih potrošača koji ne vide razloga niti da novinama maste prste niti da za to išta plaćaju. Otud je broj reklama koje se objavljuju na štampanim stranicama, i od kojih američke novine zavise mnogo više nego od prodaje, katastrofalno opao. Prema pisanju zlosretnog New York Timesa, broj stranica sa objavljenim reklamama je između 2005. i 2008. u Newsweeku opao 24%, u Timeu 23%, u New Yorkeru 33%, u Rolling Stoneu 32%, a časopis po imenu Endless Vacation (Beskrajni odmor) je iskusio pad od 58%.

Budući da će trenutna recesija rezultirati još većim padom reklama – bankrot lanca trgovina elektronskom opremom Circuit City je, recimo, direktno rezultirao ukidanjem mnogih lokalnih novina – teško je zamisliti skori finansijski oporavak štampe. Neki spas vide u eliminisanju profita iz čitave priče. New York Times je nedavno objavio komentar u kojem se predlaže da se štampa – zbog svoje društveno-političke važnosti – finansira na način sličan finansiranju privatnih univerziteta, koji su u osnovi neprofitne fondacije zavisne od dobrovoljnih priloga. Pri tome bi novine bile oslobođene poreza, ali bi zauzvrat morale odustati od bilo kakve političke platforme ili aktivnosti. Nešto slično već postoji: Pro Publica, nezavisna, neprofitna redakcija, koju vodi bivši urednik Wall Street Journala i koju finansira privatna fondacija, ali koja nema štampani oblik. Drugi misle da je moguća mikronaplata – naplaćivanje čitanja pojedinačnih članaka na internetu, pri čemu bi cijena bila minimalna, četvrtina jednog centa, recimo.

A treći misle da je štampi ovakvoj kakva jeste odzvonilo i ne samo da joj nema spasa, nego da je radikalna promjena i više nego dobro došla. Takvi misle da je demokratizacija informacija koju je sa sobom donio internet pozitivna transformacija.Ukazuju na konsolidaciju kontrole nad američkim medijima i s tim vezanu činjenicu da je 1993. većinu američkih medija (novine, časopise, TV i radio stanice, novinske i fotoagencije, izdavaštvo, itd.) kontrolisalo pedeset korporacija, a 2004. samo pet. U tom kontekstu rast tzv. blogosfere i mogućnost istovremenog pristupa raznovrsnim izvorima informacija budi demokratske duhove koji sada slobodno lebde po internetu. Svako ko ima BlackBerry ili iPhone može svakodnevno dobivati vijesti iz desetina izvora, a onda ih može dalje proslijediti.Razlika između djece i odraslih je da djeca ne znaju da se svijet mijenja, niti su svjesni brzine. Odrasli – evo, recimo, ja – to isuviše dobro znaju i moraju da žongliraju sa prošlošću koja nestaje u nedogledu života i budućnošću koja nadolazi kao FAP bez kočnica. Jednog dana  neće biti ni novina, ni masnih prstiju, ni nas.             Aleksandar Hemon (BH Dani)