Kliker.info

Od 25. do 28. jula , u Sarajevu je trajao Prvi međunarodni književni festival “Bookstan” – No East, No West, što ga je, u povodu dvadeste obljetnice utemeljenja, organizirala Izdavačka kuća Buybook. Kurator Festivala bio je glasoviti književnik Aleksandar Hemon, s kojim smo razgovarali uoči zatvaranja “Bookstana”.

Festival Bookstan, radi kojega ste došli u Sarajevo, bliži se kraju. Što je vama značilo ovo iskustvo kuratora Festivala?

– Pa, ja stalno idem po svjetskim festivalima.Bio sam u Indiji, Australiji… stalno idem negdje… Ovaj mi je festival posebno mio, ne samo zato što sam ja kurator, nego zato što se događa u mom  rodnom gradu ,  i organizira ga Buybook… Tu su moji prijatelji, ja tu i kupujem i objavljujem knjige, surađujem s njima. Sve se događa, dakle, na domaćem terenu. Isto tako mi je bilo važno da pokažem mojim prijateljima , piscima koje sam pozvao iz inozemstva, što sve Sarajevo može da bude.Svi  oni su sada, kao i domaći pisci koji tu žive , u zoni u kojoj se dobre stvari događaju , tako da mi to jako prija  – ta pozitivna energija, to pozitivno osjećanje…

Čime ste se vodili pri osmišljavanju  mota Festivala : No East ,No West , i izboru sudionika – gostiju iz Amerike i drugih dalekih zemalja?

– Ja operiram u prostoru u kojemu se stvari preklapaju… Nije to prostor između zemalja, između kultura, između jezika, – nego prostor u kojem se preklapaju kulture, i  jezici, i zemlje,i gradovi, i književne tradicije, i  Istok i Zapad, na kraju krajeva, tako da, što se mene tiče –  potpuno je besmisleno birati između Istoka i Zapada,  ili između Sarajeva i  Chicaga… Ovi pisci koje sam ja pozvao nisu  samo moji prijatelji, nego , što je važnije, bave se , upravo,  sličnim situacijama , i isto tako operiraju u tom prostoru preklapanja, tako da jedni drugima ne moramo objašnjavati ništa o tome – da je razlika između Istoka i Zapada na izvjestan način vještačka, ili barem je pojednostavljena…. Istok i Zapad se ,neizbježno ,preklapaju,  na više nivoa su nerazdvojni…

Je li moguće danas, u svijetu kakav jest, živjeti moto : No East, No West –  kada se inzistira na podjelama  ili na nepomirljivim razlikama…

– Pa, tim se podjelama i inzistiranju na nepomirljivim razlikama treba odupirati…  Jedno od polja gdje se taj otpor može prakticirati je književnost. Književnost je na izvjesnom nivou utopijska operacija, znači  – ne samo  zamišljanje boljega svijeta , nego zamišljanje svijeta u kojem ljudi ,koji u takozvanom stvarnom svijetu nemaju previše moći djelovanja, imaju ,barem, imaginarnu moć djelovanja.

Kažite nam po nekoliko riječi o svakom od Vaših gostiju – Vi ste doveli sa sobom cijelu ekipu, pet književnika…

– Rabih Alameddine  živi u San Franciscu, on je Amerikanac libanonskoga porijekla ili Libanonac koji živi u Americi. On piše na engleskom, Buybook mu je objavio sve knjige, i ja mislim da je Bosna I Hercegovina jedina zemlja na svijetu koja je prevela sva djela…A  Rawi Hage živi u Montrealu, također  je  Libanonac i vrlo uspješan pisac, čija je knjiga “De Nirova igra “ dobila prestižnu  IMPAC nagradu, koja se dodjeljuje u Dublinu –   jedno  od najvećih europskihpriznanja .

Mona Eltahawy živi u Kairu, ali je također živjela u Americi jedno vrijeme ,  feministica je , aktivistica –  bila je novinarka,dugo vremena… Javnom riječju bori se  pritiv svih oblika patrijarhata   i fašizma, koliko je moguće . Njezina je hrabrost meni  već neko vrijeme impresivna …Imala je ovdje, na Festivalu, izvanrednu promociju svojih ideja i knjige.

Kamila Shamsie, ima sada britanski pasoš,  ali je iz Karachija u Pakistanu , piše na engleskom I bavi se stvarima sličnim onima  kojima se  bavimo svi mi u ovom program …  I,  John  Freeman, koji je najbolji  i najvažniji američki kritičar u ovom trenutku. Objavio je ogroman broj književnih prikaza i pročitao sve što je objavljeno na engleskom jeziku  u zadnjih desetak godina. Osnivač  je i urednik časopisa ,koji se po njemu zove Freemens, koji ima najbolji izbor pisaca, koji se može naći na jednom mjestu  – od dobitnika Nobelove nagrade, do pisaca koji su tek počeli, koje on otkriva –  jer stalno čita  i traži neke nove izražaje…

Ekipa je vrhunska. Amila Buturović je najveći stručnjak za islam na području bivše Otomanske imperije, naročito Bosne, koja je izdala nekoliko kapitalnih djela i koja je briljantna na način koji ja ne mogu ni opisati –  govori turski, arapski, naravno bosanski  i sve naše jezike, kao i engleski,   a živi u Torontu, I predaje na York sveučilištu.…  I ,naravno,  važno je spomenuti  ljude sa naših prostora, koji su došli iz Zagreba, Beograda, iz Crne Gore,  kao i naše pisce koji ovdje žive, ovdje djeluju…od Marka Vešovića, mog bivšeg profesora – do mlađih pjesnika , koji su predstavljali svoja djela.

Buybook je Vaš nakladnik u BiH.Kakvo iskustvo imate s nakladnicima u BiH i u Americi i s recepcijom vaših djela od strane čitatelja, i, općenito  – kakvo je vaše iskustvo kada je riječ o položaju pisca u obje sredine?

– Moje iskustvo s Buybookom je odlično… Ovo je manji  književni prostor , i  manji je kontekst,  , ali je dobra strana toga da je sve to udobno I prijatno, jer su to sve moji prijatelji s kojima surađujem, i s kojim mogu sjediti  i pričati čitav dan.U Americi , književna scena je ogromna, izlazi deset   tisuća književnih naslova godišnje, od kojih većina nestane bez traga, za manje od mjesec dana, tako da je taj kontekst apstraktan. Ja imam izvjestan broj prijatelja i poznanika,  ljudi s kojima surađujem, ali ja se krećem samo u jednom dijelu svega toga – nitko nije u stanju pokriti sve. U Sarajevu je moguće da se zna scena lično , kao i u cijeloj  BiH, što ima dobru stranu, ta intimnost…

Kako pišete? Jeste li Vi od onih pisaca koji svakodnevno provode ,disciplinirano,  određeno radno  vrijeme nad rukopisom, i kakvo je Vaše iskustvo stvaranja? Doživljavate li pisanje kao nešto mukotrpno  – ima li ono mukotrpnih momenata –  ili je to, možda,  za Vas neka vrsta relaksacije…

– Nije relaksacija, ali nije ni muka nikakva… Ja volim to  da radim, to sam izabrao I dobro se osjećam kada pišem … Nije mi muka… Dosta radim, i volio bih da mogu raditi i više, jer mi to predstavlja zadovoljstvo. Ne pišem svaki dan , jer nekada imam obveza koje su dio spisateljskog života, kao što  ,recimo , ovih festivalskih dana ne pišem ništa.

Kako protječe Vaš uobičajeni , prosječan radni dan?

– Pa kada sam u Chicagu, I kada nemam ovakvih obveza, ja se svakoga dana dignem i idem na posao … Imam spisateljski studio, koji dijelim s mnogim drugim piscima, gdje je naš radni prostor, gdje mogu  raditi u miru i tišini, gdje svi radimo istu stvar, manje-više –  tako da moja djeca, kada prolaze pored te prostorije, kažu: ovdje tata ide na posao… Baš kao što sam ja prolazio pored Energoinvesta na Pofalićima , i govorio: Ovdje tata ide na posao… Ja volim tu disciplinu i nije mi muka…  Naravno, imam tu fleksibilnost koju moj tata nije imao –  ja mogu otkazati dan ako treba, ali to se rijetko događa, samo kada su djeca bolesna…

Koje teme najčešće zaokupljaju Vašu pažnju, o čemu najradije pišete, što Vas intrigira?

– Pa, sve me intigira, ja nemam nekih ciljnih tema… sve…  Pisanje je način na koji  ja “deveram”, borim se sa svijetom, a ja sam radoznao čovjek, i mnogo toga me zanima… I , u stanju sam da proizvedem misli u jeziku vezano za bilo koju temu, ako imam povoda i razloga , i provokacije…Volim nogomet… ne moram o tome čak ni da pišem, samo da gledam…

Kažimo po nekoliko riječi o Vašim  djelima koja su predstavljena na Festivalu : “Kako su nastali ratovi zombija “ i “Povratak u Hemonwood”…

– Pa, “Kako su nastali ratovi zombija” je prijevod knjige, romana, koji je izišao prošle godine u Americi  i Engleskoj, potom u Njemačkoj, Italiji…  a “Povratak u Hemonwood” je zbirka kolumni , koje sam napisao na bosanskom jeziku, na portalu Radio Sarajeva  u zadnje četiri godine… I , knjiga je izbor tih kolumni…

Kažimo kratko –  što je srž onoga što se zbiva u romanu”Kako su nastali ratovi zombija”.Neku večer smo slušali vaš zanimljiv razgovor s Freemanom o tome…  

– U “Kako su nastali ratovi zombija”,  glavni junak je Joshua Levin , koji se  upusti u aferu s udanom Bosankom, koja ima muža,  koji , opet, pati od posttraumatskog sindroma,  pa su mu reakcije malo nepredvidljive, i  onda –  to dovodi do zapleta , koji je komičan…

Prvi ste se  put okrenuli humornom prikazivanju nekih situacija…

– Pa, ja volim da mislim i da u mojim prethodnim knjigama ima “šege”…, međutim ovo je prva knjiga koja je organizirana kao komedija,  gdje je “šega”, smijeh, kičma čitavog projekta.Malo je to drugačija vrsta organizacije čitalačkih očekivanja, i u tom je smislu, barem u Americi, knjiga primljena s izvjesnim iznenađenjem –  ne zato što su mislili da nemam smisla za humor, nego zato što se od mene na izvjestan način očekuje da se bavim tragedijom, kolektivnom…a ja nisam htio da budem sveden samo na taj domen…

Vaše kolumne, objaljene u knjizi “Povratak  u  Hemonwood”naravno, nemaju  kao cjelina, zadanu temu…

– Pa, kolumne su zbirka razmišljanja u posljednje četiri godine –  svašta se događalo, od situacije u Americi i BiH, pa do nogometnih natjecanja….  Tako da su teme  raznovrsne.

Slučaj je htio da se zateknete u Americi kada je počeo rat u BiH,  i  – malo kome od pisaca pođe za rukom da savlada tu jezičnu barijeru,  pa potom  podjednako dobro piše na tuđem jeziku…Vi ste to uspjeli … Što mislite, čemu to možete zahvaliti? Rijetko tko to postigne…

– Pa ja ne znam,važna je stavka tu bila čitanje, ja sam jako puno čitao i prije i poslije prelaska u SAD. Kada sam se našao u Americi,   i shvatio da ću ostati dugo, i da ću morati pisati na engleskom – jedina strategija koje sam se mogao dosjetiti  kako da se osposobim da pišem na engleskom,   bila je  – da čitam na engleskom što više mogu… pa sam čitao, bilježio riječi, čitao…  od Choosera i Shakespearea , pa do suvremne književnosti …  Mislim da se na svakom jeziku, uključujući i materinski,  književni jezik savladava, nakuplja, čitanjem…

Da, to je već postalo opće mjesto, kako je za pisca puno važnije koliko čita, nego koliko piše… Zašto Vi pišete? Što Vam znači pisanje?

– Pa, sad ja to radim već neko vrijeme, sada mi znači sve… Sada je već kasno… (smijeh)…  Ja već toliko dugo pišem, da sam organiziran oko pisanja , kao osoba … da ne pišem, ne znam kako bih mogao da živim, da postojim…

To je kao disanje, ali postoji ne samo unutarnja potreba , filozofska, intelektualna, nego –  postoji  čak ,na izvjestan način,  fizička potreba. Da bih ja razumio svijet na osnovnom nivou, i na kompliciranom nivou –   treba da prođe kroz  proces pisanja, da ga procesuiram pisanjem…da se stavi na papir… bez pisanja  me nema…

To je neka vrsta dijaloga sa samim sobom… na kraju…

– Pa,  ja mislim da čak nije ni dijalog, nego zborska rasprava, to su čitavi kongresi koji se okupljaju u mojoj glavi,  da bi onda raspravili stvari…

Koje pisce Vi osobito rado čitate i  koji su pisci, ako jesu, utjecali na Vas?

– Pa utjecali su mnogi, zapravo svi pisci koje sam ikada čitao su na ovaj ili onaj način utjecali, ali najviše –  Danilo Kiš, kojega sam čitao još prije rata, pa tijekom rata, pa i poslije rata…I,  Vladimir Nabokov… U  smislu osposobljavanja da pišem na engleskom jeziku, čitao sam jedno vrijeme dosta Shakespearea, mislim da je to početak i kraj engleskog jezika… načitao sam se Shakespearea nekih godina…izučavao sam Shakespearea…

To je vjerojatno, najbolje što ste mogli učiniti…

– Ja obožavam Shakespearea –  to nije bila muka, kao da polažem anatomiju na medicine (smijeh)…

Tko ne bi obožavao Shakespearea…

– Čitati Shakespearea na engleskom je izvanredno, i ne samo Shakespearea, nego i Nabokova…

Naravno, ne samo drame Shakespearove, nego i sonete …

– Sve, Shakespeare je uglavnom poezija …

Kazali ste ovih dana kako Vi ne mislite da ljudima ne  treba pružati nadu, nego ih treba motivirati da se bore… Za koje ideale?  Koji su danas vaši ideali , za koje mislite da se vrijedi boriti , i, nakon toga – što su vaši životni ciljevi… Prvo o idealima…

– Pa, postoji  utopijski dio borbe:  da se zamišlja neko društvo, neki sistem ljudskih odnosa , koji se zasniva na poštovanju ljudi, njihovih individualnosti, njihove potrebe da  zajednički djeluju  u društvu… ali postoji i potreba za borbom koja je obrambena, da se zaštite neke stvari… To su dvije strane jedne medalje… Da se zaštiti ta vjera u jednakost ljudi, muškaraca i žena, heteroseksualaca, homoseksualaca, siromašnih i bogatih,  da se sačuva situacija u kojoj to već postoji, samo treba da se gradi dalje…I  ideali preživljavanja imaju dijalektički odnos – ne mogu jedni bez drugih…Ti principi su formulirani prije, tijekom i poslije rata na ovim prostorima…I ako ima ikakvih pozitivnih  vrijednosti u tom ratu –  onda je to zato što je omogućio , barem nekima od nas,  da znamo što hoćemo a što nećemo, od ovoga svijeta i  ljudskih organizacija…

Imate  li Vi neke lične ciljeve u životu , o kojima možete javno govoriti?

– Moji su ciljevi uvijek konkretni, ja sam idealist… Želim da napišem nekoliko sljedećih knjiga, da odgojim djecu, i da učinim da svijet u kojem žive i odrastaju ne bude baš totalna katastrofa …  I , isto tako,  da mi  za nekih 20, 30, 40 godina, dijete ne zamjera što sam mu ostavio svijet u kojem živim, da barem može da cijeni  što sam se potrudio nešto učiniti…

Upravo je moje sljedeće pitanje to: kakvom vidite budućnost svijeta u kojem živimo?

– Pa, ne izgleda dobro, a s druge strane, to je sve manje moj svijet , a sve više svijet moje djece… Ja samo treba da organiziram nekako taj transfer…ja  svijet  neću popraviti, možda će oni, ali barem da ga ne upropastim previše , pa da oni  onda ne mogu da ga poprave…

Kako bi glasila Vaša dijagnoza trenutačne situacije u svijetu. Naravno  da je to  teško pitanje , komplicirano je davati dijagnoze, no, ukratko…što biste rekli o tome?

– Pa,  mislim da se ubrzava globalna  kriza i sve ide u pravcu nekih konflikta, mnogih različitih ideologija… Situacija se zaoštrava i to može dovesti  do, mada ja nisam u to uvjeren –  nekog rješavanja te situacije… Ali,  isto tako je moguće, zapravo više moguće –  da to samo  proizvede novu genercaiju konflikta,  time što će stvari postati gore, da će se konflikti na svakom nivou razmnožavati , kao odjeci…

Što zaista  mislite  – za što postoji veća vjerojatnost?

– Da bude više konflikta u svijetu posvuda…

Da se umnožavaju…

– Da, i ne samo ratovi nego na svakom nivou… da bude više pucnjave u Sarajevu i Chicagu, da bude više besmislenih činova nasilja u Francuskoj…

Kako   se boriti… kažete – moramo se unatoč svemu, boriti… kako? Jer , bez borbe naš život gubi smisao…

– Ja nisam u stanju kao pisac da formuliram ideologiju,  koja bi mogla da ukratko objasni drugim ljudima kako da se bore protiv svega  toga… Ja mogu samo razmišljati o tome kako da se borim na svoj način, s ljudima koji  su  u sličnoj situaciji, kao što su, recimo, pisci… Jedan od načina borbe je pisanje, i ovaj festival… Mona Eltahawy, koja je pričala o svojoj borbi protiv patrijarhata… to je jedan od vidova borbe da se nekako stvori kontekst,  u kojem može Mona Eltahawy  da nekome objasni i  da ih uvjeri da se i oni bore protiv patrijarhata… To su mali koraci… Borba je konstantna aktivnost, nije jedna odlučna bitka…To ovi , što imaju konačne projekte –  oni vjeruju u jednu , konačnu bitku…Borba je oblik postojanja…” Neka bude borba neprestana”…Umori se čovjek, ali nema drugog izbora…

Što Vas raduje u životu?

– Raduju me moja djeca…Moja kći čita non-stop… Ona je društvena i pametna , i može pričati s ljudima, ali ako ikako može da čita –  ona čita… (pokazuje na djevojčicu koja sjedi u knjižari Buybook, u kojoj vodimo razgovor,  zadubljenu u čitanje)  Ovu sam joj knjigu kupio danas , prije tri sata… već je pročitala dosta toga…

Imate dvije djevojčice, koliko im je godina?

– Ovoj mlađoj su četiri (pokazuje na dijetekoje je prišlo stolu za kojim razgovaramo) , a starijoj osam. Zovu se Ella i Esther…

Volite li glazbu   – i koju?

– Volim sve vrste glazbe,od klasične do elektronske,  premda ima I izuzetaka…

Ono što Vi držite dobrom glazbom?

– Da, zanima me sva glazba… Imao sam bend, u nekom trenutku… sve me zanima…Ja volim da o sebi mislim kao o radoznalom čovjeku, i  ta se radoznalost dosta ispoljava u muzici, ja stalno tragam za nekim stvarima koje još nisam čuo…

Što ste svirali, koji instrument?

– Svirao sam gitaru…  ali muzika mi je uvijek bila važna u životu, uvijek sam je slušao, uvijek se njome bavio… Ne mogu da pišem bez muzike, uvijek su slušalice u ušima kada pišem (smijeh)…

Postoji li nešto što biste nazvali svojim hobijem?

– Pa, ima aktivnosti koje volim –  to je nogomet, a hobi je neka aktivnost u kojoj se vrši podjela rada između ozbiljnih I neozbiljnih stvari… Meni je sve ozbiljno, ili sve neozbiljno, nema razlike… Meni je važno bilo, kada sam igrao nogomet… To mi je bilo važno, ne kao hobi , nego –  ne bih mogao da razmišljam u književnosti , da ne igram nogomet…Da bi mozak mogao funkcionirati, potrebna je izvjesna vrsta ishrane …

Pitala sam vas kakav je položaj pisca u Americi, kakav u BIH… Većina pisaca u BiH mi kaže da ne mogu živjeti od objavljivanja svojih knjiga, uz to se svi još nečim bave… Kako je to u Americi?

– U Americi i ja predajem na sveučilištu, Columbia Collegeu, kreativno pisanje, i – imam tu i tamo neke “tezge”, a često pišem novinarske tekstove, neknjiževne… I ja to volim, novinarsku praksu…

Ali je vjerojatno bitno drugačija situacija, općenito?

– Pa  bitno – jest,  premda ogromna količina pisaca koji ,recimo,  rade u Osiguranju, također,  izdaju knjige, pišu poeziju… Ali, ovdje je, zapravo  teško živjeti , u BiH,  od mnogih poslova, tako da je u Americi  bolja situacija za pisce, kao što je bolja za neurokirurge…ili za vozače taksija, ali –  jest bolja situacija… No,  osim malog broja pisaca koji žive samo od svojih knjiga –  svi ostali moraju  imati raspon djelatnosti , koji su dio spisateljskoga  života. Ja ne moram da se bojim  za svoju egzistenciju, moja porodica živi udobno,  i  djeca idu u školu koju plaćam, ne žalim se po pitanju pozicije u pisanju… Teže je ljudima ovdje, sigurno, iz mnogo razloga, ali ne sjede svi na zelenoj grani  ni u Americi…

Kakvom ocjenjujete knjževnu scenu u BiH?

– Živa je , živahna, stvari se događaju, ima pisaca, ljudi pišu , iako je teško biti pisac.Lakše se odlučiti biti pisac u Americi , tako da su ljudi ovdje  na izvjestan način hrabriji, jer to nije laka aktivnost…I , onda postoji, ovako,  Buybook  , koji je organizirao Bookstan, i pozvao veliki broj pisaca iz regije, i  -to ima odjeka…

Vesna Hlavaček (Dnevni list)