Kliker.info

Piše:Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Dan nakon sto je Španija oderana u finalu Kupa konfederacija, zaputio sam se sa porodicom u slobodarski Brazil. Tamo me je pozvao književni festival (FLIP) u Paratyu, obalno ribarsko-turističko selo na pola puta između Sao Paola i Rio de Janeira. Sletjeli smo u Sao Paolo, a onda smo uskim i krivudavim putem, prešli preko planina, kroz oblak iz kojeg je lila kiša—u Brazilu je sad zima.

Brazilska privreda se fino snašla u prošloj deceniji, dijelom zato što su bjelosvjetski investitori (naročito Kina) ulagali tamo umjesto u špekulantske privrede Evrope i Amerike. Ali to nimalo ne znači da je taj privredni napredak dobacio do svih dijelova Brazila. Na stepenicama skromnog restorana gdje smo stali da ručamo, ležao je, u pauzi između kiša, šugav pas—mimo obilnog tropskog rastinja, restoran se sa svojim mušemama i televizorom na kojem su se smjenjivale pjevačice i fudbaleri mogao nalaziti i na potezu između Olova i Kladnja. Sirotinja je transkontinentalna i transnacionalna stvar: glavni format života je preživljavanje.

Čak i u Paratyu (izgovara se Paraći), u čijem starom dijelu su slikovito okrečeni restorani i prodavnice drangulija među kojima mile međunarodni spisatelji spremni da spiskaju pare, psi leškare nasred kaldrme, umorni konji vuku zapregu na dva točka i povremeno se zdravo istovare, Guarani Indijanci prodaju egzotične suvenire dok im djeca za siću pjevaju turistima. Van starog dijela su samoposluge, banke i automehaničarske radnje, temeljito lišene šarma i egzotike. Tu i tamo su hrpe smeća, po kojima skaču i krilima lepeću ptice nalik na lešinare. Ponad svega toga se nadvijaju spektakularne planine, a na horizontu plutaju zelenilom optočena ostrva.

U Rio de Janeiru, kuda smo se zaputili nakon nekoliko festivalskih dana u Paratyu, odsjeli smo u hotelu koji je gledao na Leblon, jednu od čuvenih plaža (pored Ipaneme i Copacabane) u tzv. Južnoj zoni. Te plaže su ljeti pune k'o oko, ali sad su bile puste, osim poneke teretane gdje su se skladno građeni pojedinci naprezali da još bolje izgledaju. Niko se osim hrabrijih surfera nije doticao vode—temperatura je pala na sibirskih 20 stepeni Celzijusa, pa je tu i tamo poneki džoger bio u skijaškoj jakni. U Južnoj zoni živi bogat svijet, to je zona plastičnih operacija, sitne paščadije i rekreativnih droga, koje, kao i njihovo osoblje i posluga, stižu iz sirotinjskih mahala, znanih kao favele. Teren po kojem se Rio rasprostire se sastoji od stjenovitih brda, pa su klasne razlike geografski očigledne: blizu plaža, u ravnici i oko velikog jezera iznad Južne zone, živi ko ima; u brdima, u favelama, daleko od javnog prevoza i sitne paščadije, živi ko nema, nikad nije ni imao a, sva je prilika, nikad neće ni imati.

Vlasti su nedavno počele tzv. program pacifikacije najopasnijih favela, koji se sastoji od dvije faze: u prvoj fazi, murija ili vojska uđu u favelu i obezglave—nekad doslovno—bandu koja je kontroliše. Onda se uspostavi policijska stanica koje tu nije bilo već generacijama i murija održava monopol nad silom. Druga faza bi trebalo da bude socijalna pacifikacija: škole i klinike, kanalizacija i biblioteke. Kao što se može očekivati, druga faza ne ide baš glatko. S jedne strana, sila je uvijek lakša i jeftinija opcija, a s druge strane muriju je u favelama (od kojih neke kontrolišu bande sastavljene od bivših i sadašnjih policajaca) lako vidjeti kao okupatora.

Bilo kako bilo, dan prije povratka u Chicago, uputio sam se na sjevernu stranu grada, u favelu po imenu Caixa d'Agua (što će reći Rezervoar), koja se nalazi odmah pored Vila Cruzeiro, favele u kojoj se rodio i odrastao Adriano (ko ne zna, šta ću mu ja). Glavni razlog je bila tribina koja je organizovana u saradnji između FLIPa i lokalnih aktivista u naporu da se favela poveže sa ostatkom svijeta. Tribina je bila prostor koji se lijepo može opisati kao dom kulture i policije. Ali, prije nego što je počelo, popeo sam se uz pratnju organizatora i dečka u košarkaškim tenama i sa kapom na kojoj je pisalo Charlotte Hornets (čiji je on navijač) kako bih obišao Caixa d'Agua.

Snalaženje je tu glavni arhitektonski koncept. U Caixa d'Agua bolje su nastambine (koje se teško mogu zvati kućama) sklopljene od crvene cigle i bez krova kako bi se jednom moglo rogobatno nadograditi; one gore su udžerice sklepane od komada šperploče, pri čemu se rupe pokrivaju najlonom, često plavim, kao onaj unproforski. Nastambine dijele zidove—bezbeli je tako jeftinije—a prolazi, uži nego sokaci i ponegdje zakrčeni smećem, spajaju se u svojevrsni labirint. Moraš biti domaći da bi znao kuda ideš i kako da izađeš, a i kako da sačuvaš živu glavu–na jednom zidu piše: „Metak iz AK-a jest jednako poštovanje“. Iz jedne nastambine je treštala muzika, ali se favela činila pusta: većina stanovništva je ili bila na poslu ili se negdje, nekako, snalazila. Ili su odlučili da se na pomaljaju dok ne prođe pacifikacijski belaj.

U vrijeme Kupa konfederacija, na brazilskim ulicama je uglavnom demonstrirala (bijela) srednja klasa, kojoj je više zlo od visokih cijena, nasilja i korumpcije. Osim dobrovoljaca koji su iskoristili priliku za pljačku, favele nisu učestvovale u demonstracijama. Jedan mi je novinar rekao da smatra da su ove zadnje demonstracije samo prijetnja—a možda i proba—prije Svjetskog prvenstva u fudbalu sljedeće godine i Olimpijade 2016. Ako se nešto ne uradi, demonstracije dogodine će biti veće i bolje organizovane, a mogle bi se priključiti i favele, u kom slučaju bi bilo ludilo. Brazilske vlasti otud prijetnju uzimaju krajnje ozbiljno. Nešto će se morati desiti—da li demokratska, da li nasilna promjena. Kako bi lijepo bilo da je Bosna više Brazil, a manje vilajet nacionalističkog pasjaluka: ne zbog plaža, kokosovih oraha i fudbala, nego zbog neizbježne i drugačije—a možda čak i bolje—budućnosti.