Kliker.info

Jedno od mojih najranijih sjećanja je kako bježim, pošto me ganja neki jalijaš ozbiljno zainteresovan da me razbije—ono čega se ja zapravo sjećam je kako sve u meni želi da trči brže, ali ja nikako ne mogu da ubrzam. Mali sam, noge su mi kratke, ne umijem da nadmašim sam sebe, moja brzina i moje tijelo bolno su ograničeni. Ne mogu tačno da se sjetim ko me je ono ganjao, ali vjerujem da me je stigao i k'o zvečku razbio.

Piše: Aleksandar Hemon(Za Radiosarajevo)

A sjećam se i dana kad sam se vratio iz škole (OŠ 29. novembar), bacio stvari i, kao i obično, poletio napolje da se igram sa rajom. Zakasnio sam, međutim: dok sam ih ja u srednjem ulazu upratio, oni su već bili podijelili i potrčali da se sakrivaju i traže. Zaustavio sam jednog jarana i zahtijevao da se priključim, ali je moju molbu on glatko odbio i otrčao za ostalima. Ljut što me raja nije sačekala, šutnuo sam u huji ulazna vrata od haustora, da bi mi neko s leđa opalio strašnu šamarčinu. To je bio neki čiko u finom kaputu i šeširu, koji me je, uz kišu šamara, bijesno ružio što razbijam vrata i nanosim štetu društvenoj imovini. Ono čega se sjećam je kako pokušavam da mu objasnim kako nisam vandal nego sam samo ljut što me je raja napustila, ali od šamara ne mogu da dodjem do riječi. Čiku više nikad nisam pozdravio, iako mu se i dan danas jasno sjećam face poptpuno izobličene mržnjom prema dječaku iz komšiluka.

Negdje u ta doba, u školi me je redovno maltertirao jedan dečko. Ja sam bio peti, a on osmi razred. Svaki dan bi me našao da mi zavrće ruke ili pali čvoke. Kad sam se požalio ocu i tražio da interveniše, on mi je rekao da bi mogao da nađe tog siledžiju i zaprijeti mu, ali da ne može sa mnom svaki dan ići u školu—ovaj bi me sigurno uganjao i kaznio. Otud me je otac posavjetovao da uzvratim udarac kad siledžija na mene nasrne. (Nije nam nekako palo na pamet da se požalimo direktorici škole ili nastavnicima.) Primijetio sam da ću tako sigurno zaraditi silne batine, a otac je rekao: «Da, ali onda će on dirati nekog drugog.» Siledžija me je nedugo zatim spopao dok sam u redu čekao da uđem u razred, a ja sam ga zauzvrat špicem zapucao direktno u cjevanicu. Srušio se na pod i u bolu se valjao, a onda je ustao da me zgazi. Dočim me je zgazio.

Nikad me više, međutim, nije pipnuo. Uvjeren da je samoodbrana jedini način da se preživi u dječačkoj džungli, bacio sam kasnije kamen direktno u lice izvjesnog Zlojutra (osmi razred) i pogodio ga u nos koji je momentalno prokrvario. Zlojutro me je danima, sa psihopatskim uživanjem, lovio da mi se osveti, što sam ja čudom izbjegavao sve dok me konačno nije ulovio u pustom školskom hodniku. Tu mi je glavom štemao zid sve dok se nastavni kadar nije odazvao mojim kricima i spasio me.

Nisam, međutim, odustajao od doktrine samoubilačke samoodbrane. Kad je jednom juniorski jalijaš po imenu Sadik počeo bez razloga da vitla metlom po dvorištu, pod parolom: «Koga udarim toga ne žalim!», druga su se djeca sklanjala, dok se ja nisam micao. Sadik me je opalio metlom, a ja njega štosom. Nakon toga me je rutinski razbio, ali mu je oko dugo krasila impresivna šljiva. Proslavio sam se kao njen autor i postao tako «mali sa srcem».

Ponesen novostečenom titulom, šakom sam uzvratio čvoku koji mi je opalio čuveni Kemo. Pošto je često ponavljao razred, Kemo je duboko zagazio u pubertet, te je tako bio najjači u školi, dodatno razbacan poslom u nekom mitskom skladištu gdje je poslije (neredovne) nastave nosao teške sanduke i kutije. Slatko me je isprepucao, ali me je onda proglasio svojim štićenikom—ako me ko bude dirao, trebalo je samo njemu da javim. Samo jedna Kemina intervencija je bila dovoljna da postanem nedodirljiv i da se, shodno tome, počnem folirati i bezrazložno paliti čvoke manjima od sebe. Cijena novog statusa bile su povremene gladijatorske borbe u školskom dvorištu. Morao sam se, recimo, marisati sa jednim Jasminom, protiv kojeg nisam lično imao ništa, dok je stručna komisija jalijaškog podmlatka Grbavice I, kojom je presjedavao popularni Kemo, odlučivala da li je jači Jasmin ili ja. Ne sjećam se ko je tu kome razbio pičku, ali znam da sam tom borbom ovjerio reputaciju, koja mi je davala za pravo da i ja nekog iz ćeifa razbijem, da se osjećam jakim.

Reputacija se, međutim, nije mogla prebaciti sa Grbavice u Koreju ili na Džidžikovac, iz 29. Novembra u Drugu gimnaziju u koju sam bio krenuo. Pa ipak, prvi školski dan sam svojoj novoj raji bio upadljiv zato što sam konstantno kinjio druga sa kojim sam i u osnovnoj školi zajedno išao u razred–jedna mi je žrtva bila dovoljna da pokažem kako sam zajeban. Nije odmoglo ni to što sam srednju školu započeo u špicokama.

Sve nakon toga je druga i duga priča. Reći ću samo da sam u gimnaziji prestao lično fizički maltretirati, ali i da se nisam usprotivio kad su moji dobri jarani kinjili druge dječake, zbog čega se jedan od njih u svojoj šesnaestoj godini i ubio. Reći ću i da je prije rata bio trenutak kad sam shvatio da koškanje i marisana nisu više ono što su nekad bili, pošto je bilo razumno prepostaviti da je Sarajevo prepuno mladih mužjaka oboružanih noževima i pištoljima. Onda je, naravno, došao rat, u kojem su se ovaplotili mnogi jalijaši, psihopate i dječaci, i u kojem nisam lično učestvovao.

Pouke? Nekolike:

-Hvala ti, svemire, što imam kćerke; Nekad ‘nako hodam ulicama Chicaga, a u glavi mi jalijaški glas, prijeti slučajnim američkim prolaznicima: «Šta je, ba, šta m’ gledaš, jebem te u ta usta žvaljava?» Onda spontano maštam kako se nevini Amerikanac nešto breca i kurči, što mi omogućava da ga sa uživanjem isprepucam. Oštećenje je, dakle, trajno;

-Ovi kalifatski prvoborci koji su, kažu, u nekom videu govorili «našim» jezikom nekad su, često, ‘vako ili ‘nako, bivali dobro biveni, a sad eto diljem Iraka i Sirije rube tuđe glave;

-Sve dok politički monopol u Bosni, a bogami i šire, budu držali mužjaci, rat će uvijek biti izgledna mogućnost, a napredak bezizgledna;

-Nemojte se, djeco, tući.