Kliker.info

Aleksandar Hemon rođen je 1964. u Sarajevu. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je u SAD-u, gdje je odlučio ostati i pisati na engleskom jeziku. Do sada je objavio zbirke priča ‘Pitanje Bruna’, ‘Ljubav i prepreke’ i ‘Knjiga mojih života’ te romane ‘Čovjek bez prošlosti’, ‘Projekat Lazarus’ i ‘Kako su nastali Ratovi zombija’. Dobitnik je Guggenheimove stipendije, ‘nagrade genijima’ koju dodjeljuje Zaklada MacArthur, nagrade Heartland Chicago Tribunea, a nedavno je dobio i američku nagradu John Dos Passos za književnost u 2020. godini. Razgovaramo o stanju u Americi u vrijeme pandemije, ali i njegovoj novoj knjizi ‘Moji roditelji: uvod’ objavljenoj u izdanju sarajevskog Buybooka.

Pandemija mi je pokazala da su moje intelektualne veze sa američkom književnošću slabe. Ja samo sa Semezdinom Mehmedinovićem razgovaram o književnosti – njegovoj, svojoj, svekolikoj

S prijateljem i piscem Semezdinom Mehmedinovićem na otvaranju Festivala europske kratke priče razgovarali ste o raspadu socijalne strukture u ratu 1990-ih koju je on usporedio s aktualnim lockdownom i onime što se sada događa. Tada ste kazali kako u posljednje vrijeme o tim temama razgovarate samo s prijateljima i ljudima iz regije Balkana te da ste odustali od Amerikanaca kao od sugovornika. Kako su izgledali pokušaji da s njima komunicirate?

Moja žena i djeca su Amerikanci, a s njima komuniciram svakodnevno. Govorio sam o američkim piscima. Sa nekim prijateljima sam u kontaktu, ali nikad ne pričamo o književnosti, a ni o politici – mada znam da se manje-više u svemu slažemo. I, naravno, često komuniciram sa kolegama na Princetonu. Ali pandemija mi je pokazala da su moje intelektualne veze sa američkom književnošću slabe. Ja samo sa Semezdinom razgovaram o književnosti – njegovoj, svojoj, svekolikoj. Književno govoreći, ne osjećam se asimilovan u američkoj književnosti.

Književnost kao utopijski projekt

Brojni kreativci i umjetnici doživjeli su za pandemije određenu disperzivnost stvaranja o kojoj je govorio Mehmedinović u vašem slučaju. U posljednje vrijeme s timom Matrixa bavili ste se pisanjem scenarija za četvrti nastavak filma, uoči pandemije izašao vam je roman, vratili ste se poeziji i glazbi – neobična je to produktivnost u tjeskobnoj 2020. godini. Usporedili ste je s predratnim razdobljem kraja 1980-ih i početka 1990-ih, kad ste također bili iznimno produktivni. Ima li u tome i obiteljskog naslijeđa i radne etike vašeg oca?

Ja sam pod stresom hipomaničan. Nakon što je Trump izabran, moja reakcija je bila da se zatrpam projektima, iz potrebe da se ne osjećam poražen i da nađem načina da se u zastrašujućoj budućnosti – koja nas je evo stigla – ne osjećam bespomoćan. U jednom trenutku, prije par godina, istovremeno sam radio na četiri knjige, dva scenarija, nekoliko članaka, a u svemu tome sam se spremao da pređem na Princeton i počnem da predajem, nakon 26 godina u Chicagu.

To je dijelom vezano uz radnu etiku mojih roditelja, i oca i majke, i njihove generacije, koja je odrasla poslije onog rata i koja je jedino radom mogla da prevaziđe teške okolnosti, i to u društvu u kojem je postojao kult rada. Ali dijelom je moja reakcija samo očajnički način da se suprotstavim neizbježnom osjećaju bespomoćnosti u svijetu koji srlja u propast. Dok se sve ruši, ja imam potrebu, kao i moji roditelji, da nešto pravim i stvaram, potpuno svjestan da postoje značajni izgledi da će sve to biti, kad ovo prođe, krajnje beznačajno.

U svakoj krizi postoji zrno bolje budućnosti. Amerika će se možda raspasti, ali jedino relevantno pitanje je šta je sljedeća stvar. Koje je sljedeće društveno i političko uređenje?

U memoarskoj knjizi ‘Moji roditelji: uvod’ kroz priču o svojim roditeljima i obitelji bavite se historijskim traumama. Kažete da se fantazija osobnog i kolektivnog moralnog može razbiti preko noći. Kakav slijed događaja očekujete u Americi u idućim mjesecima i na kakve ste scenarije spremni? Razmišljate li o mogućem povratku na Balkan?

Očekujem nastavak dezintegracije američkog društva i političkog sistema, koja se sa dolaskom Trumpa na vlast ubrzala, ali kojoj on nije ni početak ni kraj. Bez obzira na to ko će pobijediti na izborima, doći će do intenziviranja političkih sukoba, uključujući možda i oružane. Ako Biden bude izabran, Amerika ima neke šanse da preživi. Ako Trump bude ponovo izabran, to će biti fajront. Scenario raspada Amerike mi je potpuno zamisliv, a ono što je zamislivo nije više nemoguće.

Prije nekoliko godina, malo nakon što je Trump izabran, u pauzi rada na seriji ‘Sense8’, Lana Wachowski, David Mitchell i ja smo napisali prvu epizodu i sinopsis za seriju čija je premisa bila raspad Amerike u sljedećoj generaciji. To je ponuđeno različitim TV i streaming kompanijama, i još uvijek to negdje pluta, ali je najčešći odgovor bio da ima previše politike. Nemam namjeru da se permanentno ispalim iz Amerike.

S jedne strane, na Princeton Universityju, gdje predajem, uslovi za rad i stvaranje su manje-više idealni, pa čak i u ovoj situaciji. To isto uključuje i duge dopuste, kad mogu da se bavim isključivo svojim projektima. Tako da ću dobar dio sljedeće godine provesti u Evropi, ako pandemija i politička situacija dopuste putovanje. A ako se Amerika sruši, posljedice će se osjetiti diljem svijeta – cunami će svakog zakačiti.

U jednom od poglavlja govorite o kulturnoj predodređenosti za iščekivanje katastrofe. Kažete kako je ‘…najveća moguća katastrofa ona koju ne možemo zamisliti’. Jesmo li mi na prostorima bivše Jugoslavije spremniji za katastrofe koje dolaze?

Mislim da niko nije spreman za katastrofe koje ne možemo zamisliti. Mi sa iskustvom društvene i političke kataklizme znamo da uvijek postoji mogućnost i ne pada nam na pamet da smo nekako izuzeti iz te mogućnosti. Mislim da je relativno mali broj ljudi svjestan kakva nas apokalipsa očekuje zbog klimatskih promjena. Pandemija, koja je posljedica promjene u klimi, kao i promjena u klimatskim sistemima – suše, uragani, poplave, požari itd. – kroz koje prolazimo, tek je početak. Nijedna država na prostoru bivše Jugoslavije nije infrastrukturalno, a ni politički, spremna da se bavi tom krizom.

U ‘Mojim roditeljima: uvod’ pišete: ‘U Jugoslaviji su pobijedili oni najgori i uništili šta su stigli, čim su stigli; negativcima u Americi ide jako dobro. Ali ništa nije neminovno dok se ne desi. Nema historijske sudbine. Borba je sve.’ Tko za vas, u ovom trenutku, u američkom društvu predstavlja snagu iz koje mogu doći promjene?

Mladi ljudi, djeca imigranata i imigranti, generacije kojima je šarenu lažu o američkoj slobodi i moći i izuzetnoj poziciji u ljudskoj historiji vrlo teško prodati. Republikanci i Trump su matori, heteroseksualni, bijeli muškarci, koje je historija prevazišla i koji će prije sve raznijeti, kao teroristi samoubice, nego dozvoliti promjene koje ih eliminišu iz glavnih tokova historije. Njima je fajront kako god okreneš. Jedino je pitanje do koje mjere će sve razoriti.

Pandemija je, kazali ste, prvi veliki izraz krize vezane uz klimatske promjene, stvar će biti samo gora. Nepravedna raspodjela dobara i kapitala ubrzava se pod pritiskom klimatskih promjena. Kad o tome govorite, kažete da vas smatraju pesimistom, no sva previranja posljednjih godina, od migrantske krize do aktualne pandemije, govore u prilog toj tezi. Je li to Gramscijev ‘pesimizam intelekta, optimizam volje’?

Trenutna kriza, i sve krize koje dolaze prouzrokovaće mnogo muke i patnje i smrti – države će se raspasti i nestati, vodiće se ratovi oko prirodnih resursa, migracije će postati masovnije i nesretnije. Ne vidim kako se to može izbjeći, pošto se to već dešava, ali vidim kako se to može ublažiti, i kako u tim krizama postoji mogućnost promjena. U svakoj krizi postoji zrno bolje budućnosti. Amerika će se možda raspasti, ali jedino relevantno pitanje je šta je sljedeća stvar. Koje je sljedeće društveno i političko uređenje? Promjene su neizbježne, jedino je pitanje ko i kako zamišlja našu budućnost.

Dvadeset i pet godina pišete na engleskom jeziku, dulje nego na materinjem, no u Americi identitetska pitanja jezika nisu toliko izražena jer je jezik sredstvo izražavanja, a ne oznaka identiteta. Kazali ste: ‘Gdjegod da sam, nigdje nisam čitav tamo gdje jesam.’ Je li to savršena pozicija za naraciju i pisanje fikcije?

Ne znam da li je savršena, pošto mi je to jedina dostupna pozicija. Ali mislim da je plodna, utoliko što ne dozvoljava da se svijet prihvati kao dovršen i da se književnost gleda samo kao potvrda, u obliku opisa, tog i takvog svijeta. Ta pozicija neizbježno zahtijeva da se književnosti pristupi kao utopijskom projektu, kao nečemu što nikad ne može biti dovršeno.

Studenti su najveća nada

Nedavno ste dobili nagradu John Dos Passos koja se dodjeljuje talentiranim, ali manje poznatim književnim autorima u Americi. Kako vi vidite svoju poziciju u američkom književnom polju, što slaba vidljivost na američkom književnom tržištu u praksi znači?

Moje knjige nisu bestseleri, ali nisu ni nevidljive. Književne nagrade nisu nevidljive – radi se o tome da jedino Pulitzerova nagrada i Booker imaju utjecaja na prodaju knjiga. Sve ostale nagrade su manje-više stvar prestiža i ugleda, kojeg imam dovoljno. Postoji isto tako razlika između izdavačke industrije i književnosti. Očigledno se preklapaju, ali izdavačka industrija nije nužno ta koja određuje književne vrijednosti i utjecaj. Jedna od stvari koja se desila tokom pandemije je to da sam ja potpuno, i ugodno, odsječen od izdavaštva – ne viđam se i ne pričam ni sa kim ko radi u industriji. Ali čitavo vrijeme pišem roman za koji već imam ugovore sa izdavačem, a i sa nekim izdavačima u Evropi, tako da me jedino zanima kako da napravim to što pravim, i kako će taj roman da postoji kao književna naprava.

Što smatrate svojim najvećim književnim uspjehom?

‘Projekat Lazarus’ i ‘Ljubav i prepreke’, dvije knjige koje sam pisao istovremeno. Poprilično sam zadovoljan i ovim što sada pišem, mada nije ni blizu konačne verzije.

Profesor ste kreativnog pisanja na Sveučilištu Princeton. Što je vama osobno najveći izazov u tom angažmanu?

Najveći izazov, i najveća stimulacija, su studenti – mladi, pametni, sposobni, puni energije, spremni da mijenjaju stvari. Moram reći da studenti kreativnog pisanja nisu nužno tipični za Princeton, niti za mentalitet američke omladine, ali sam svejedno impresioniran njihovom radoznalošću i energijom. Oni su mi najveća, a možda i jedina, nada.

Antonela Marušić (Novosti)