Kliker.info

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome zašto države Zapadnog Balkana skreću udesno i da li to može izazvati nove tenzije u regionu. Sagovornici su bili Hrvoje Klasić, istoričar iz Zagreba, i Adnan Ćerimagić, analitičar Evropske inicijative za stabilnost iz Berlina.

Bilo je riječi o tome koliko jačanje ekstremne desnice u Evropi utiče na jačanje ultradesnice u regionu, koliko je opasna Deklaracija Svesrpskog sabora koji je nedavno održan u Beogradu, da li je cilj te Deklaracije rušenje institucija koje su na nivou Bosne i Hercegovine uspostavljene nakon Dejtonskog sporazuma, zašto Brisel gotovo uopšte nije reagovao na Deklaraciju i zašto je Njemačka, jedina od zemalja Evropske unije, upozorila na opasnosti koje sadrži Deklaracija.

Razgovaralo se i o tome koliko su ozbiljne prijetnje Milorada Dodika o secesiji Republike Srpske, ima li Republika Srpska kapaciteta da to izvede ili su to samo prazne prijetnje, zašto je Francuska pokrenula inicijativu da se smanje ovlašćenja visokog predstavnika za u Bosnu i Hercegovini i da li je to rezultat Vučićeve i Dodikove posjete Parizu aprila ove godine, kao i o tome da li bi moglo doći do prekrajanja granica na Zapadnom Balkanu u promijenjenoj geopolitičkoj situaciji u svijetu.

Karabeg: Tokom ove godine vidjeli smo ubjedljivu pobjedu nacionalističke desnice na izborima u Sjevernoj Makedoniji, ulazak ekstremne desnice u vlast u Hrvatskoj, jačanje uticaja srpskih nacionalističkih partija u Crnoj Gori i konačno nedavno Svesrpski sabor u Beogradu koji je proklamovao jedinstvo svih Srba u regionu. Može li se govoriti o opasnom skretanju udesno?

Klasić: Ne. Mislim da se u stvari nije dogodilo ništa novo. Čak bih rekao da imamo status quo. U Sjevernoj Makedoniji imamo s vremena na vrijeme smjenu VMRO-a i socijaldemokrata. Zašto je do toga sada došlo, da li zbog toga što ljudi skreću udesno ili zbog toga što se socijaldemokrati pokazali nesposobnim – to je druga priča. Što se tiče Srbije tamo je već 12 godina apsolutno ista situacija. A što se tiče Hrvatske, ja kao neko ko se smatra lijevo orijentiranim građaninom naravno da ne mogu biti zadovoljan rezultatima izbora. Ali s druge strane, rekao bih da su rezultati naših izbora – tresla se brda, rodio se miš. Gledajući situaciju u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj i Italiji usudio bih se reći da Hrvatska prilično dobro stoji.

Pokazalo se da je ekstremna desnica u Hrvatskoj bez zuba. Domovinski pokret uopće nije organizirana stranka, nego skupina interesno povezanih pojedinaca koji se počinju osipati na svakom zavoju – već su sada ostali bez nekoliko članova koji ne priznaju stranku na čijoj su listi ušli u parlament. A čovjek, koji je bio među najdesnijima, u javnosti je prokazan kao moralno vrlo upitna osoba, pa se spasio tako će otići u Brisel. Domovinski pokret se zadovoljio s dva vrlo sporedna ministarstva – poljoprivrede i demografije, tako da neće imati uticaja. Mislim da je Andrej Plenković nasamario sve svoje partnere i na neki način progutao ekstremnu desnicu.

Ćerimagić: Ja bih rekao da se radi o otvaranju puta za koji ne znamo kako će završiti, ali kada je u pitanju retorika u Makedoniji, Hrvatskoj i Srbiji – to nije ništa novo. VMRO je pobijedio na platformi na kojoj je pobijedio i na izborima pre petnaestak godina, a to je da Makedonija mora biti snažna, da mora znati reći ne i to ne samo susjedima, nego i Evropskoj uniji. I da Makedonci moraju čuvati svoj nacionalni identitet. Što se tiče Srbije, ono što smo pročitali u Deklaraciji Svesrpskog sabora nije ništa novo. Mi to već više od 15 godina slušamo od Milorada Dodika i njegovih istomišljenika u Beogradu. Međutim, izaziva zabrinutost što desničarski narativi u ovom trenutku nemaju dovoljno jaku alternativu.

Socijaldemokratska partija u Sjevernoj Makedoniji u potpunosti je slomljena. Njihova priča o EU integracijama, potrebi ispunjavanja uslova Evropske unije i NATO saveza, pomirenju sa susjedima je u javnosti potopljena. Na Svesrpskom saboru smo vidjeli da je predsjednik Vučić u potpunosti preuzeo narativ Milorada Dodika i da više nema ustezanja u smislu – ne treba da govorimo sve što mislimo da ne bismo pokvarili odnose sa Zapadom. Narativ je isti, ali kuda sve to vodi- velika je nepoznanica.

Licemjerje

Karabeg: Koliko jačanje ekstremne desnice u Evropi utiče na region?

Klasić: Jako. To je zakon spojenih posuda, ali ne na način da oni nešto surađuju. Hrvatska desnica se u nekim stvarima može slagati mađarskom i talijanskom, ali i talijanska i mađarska desnica svojataju dio hrvatskog teritorija, pa onda tu nastaje problem. Inače, ekstremna desnica u Hrvatskoj se vrlo brzo raspadne ili utopi u HDZ. S druge strane, od 10 najvećih gradova u Hrvatskoj pet ili šest nije pod HDZ-om uključujući Zagreb, Split i Rijeku. To je u Srbiji nemoguće. Vidimo da se sada bije bitka za Niš, ali to je stvarno vrlo malo.

U Srbiji u ovom trenutku ne postoji alternativa. Nisam siguran da li stanovništvo i politički lideri većinski uopće žele da uđu u Europsku uniju. Bojim se da se već godinama ponašaju vrlo licemjerno. Uzimaju novce od Europske unije, a emocionalno i svjetonazorski – u smislu odnosa prema demokraciji i ljudskim pravima – su puno bliže Rusiji i Kini nego, recimo, Danskoj i Njemačkoj.

Karabeg: Ali zar to nije zbog toga što se, otkako je Vučić došao na vlast, u medijima, koji su pod državnom kontrolom, a takvih je većina, vodi non-stop propaganda protiv Evrope, a za Rusiju i Kinu?

Klasić: To je točno. Ako u tim medijima vidite – možda ne uvijek toliko antieuropsku – koliko vrlo izraženu prorusku i prokinesku propagandu, onda vam je jasno što se želi. Zbog toga bi po meni bilo pošteno da se otvoreno kaže – mi se ne slažemo sa agendama Europske unije ni po pitanju ljudskih prava, ni po pitanju prava LGBT populacije, ni po pitanju pravne države. Bliži smo državi poput Rusije sa jakim vođom i jakom vojskom i zbog toga ne želimo ući u Europsku uniju, niti želimo vaše novce. Ne želimo ići na Zapad da bi se zapošljavali, školovali i liječili, nego ćemo umjesto u Berlin i Stokholm ići u Omsk i Vladivostok. To bi, po meni bilo pošteno. Ali to se ne događa i zato govorim o licemjerju.

Ćerimagić: Ekstremna desnica u Evropi je nešto porasla, ali ne značajno, pa bi se na prvi pogled reklo da su stvari ostale iste. Međutim, kad pogledate rezultate u nekim od najvećih evropskih država ima razloga za zabrinutost. U Francuskoj je vidno pomjeranje glasača ka krajnjoj desnici, a u Njemačkoj ne jača samo ekstremna desnica, nego i ekstremna ljevica.

Ako su trendovi u Francuskoj i Njemačkoj takvi, može se očekivati da će se to odraziti i na druge zemlje Evropske unije i NATO saveza. A to znači da će proširenja Evropske unije biti na ledu što odgovara Vučiću, novom rukovodstvu Sjeverne Makedonije, a takvih ima i u Bosni i Hercegovini. Oni neće reći ne Evropskoj uniji, ali će se otvoriti i za neke druge države koje ne nude demokratske vrijednosti.

Popuštanje nacionalistima

Karabeg: Zašto Evropska unija stalno popušta nacionalistima? Najnoviji primjer je spremnost pojedinih država Evropske unije, pominju se Francuska i Italija, da popuste Miloradu Dodiku nakon njegovih uzastopnih prijetnji secesijom i smanje ovlašćenja visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, što Dodik odavno traži. A sva dosadašnja popuštanja Dodiku su ga samo ohrabrivala da nastavi politiku rasturanja Bosne i Hercegovine.

Klasić: Milorad Dodik je tigar od papira, to međunarodna zajednica zna, a mislim da i on zna. Kad god on jako zaprijeti, nakon toga se ništa ne dogodi. Tako je zaprijetio da će uhapsiti visokog predstavnika ako dođe na područje Republike Srpske, pa, kad je ovaj sutradan došao, ništa se nije dogodilo. Mislim da je stvar vrlo jednostavna. Nitko ne bi podržao secesiju Republike Srpske, a ona sama živjeti ne može. Okružena bi bila Hrvatskom i Federacijom BiH, a ekonomski je u puno težoj situaciji nego Federacija koja ne stoji najbolje. A vojno nisu sposobni ništa napraviti.

Naravno da nas ta retorika podsjeća na devedesete, ali ovo nisu devedesete. U regiji je puno zemalja članica NATO saveza. Srbija sigurno ni na koji način ne bi mogla, niti htjela pomoći u bilo kakvim secesionističkim zahtjevima između ostalog zbog toga što u vlastitom dvorištu imaju problem Kosova koji bi im se u tom slučaju obio o glavu.

Ni meni se ne sviđa toleriranje retorike Milorada Dodika i Aleksandra Vučića bez obzira što danas Srbija nema velike mogućnosti da našteti okolnim zemljama kao što je to mogla devedesetih. Ali ta retorika stvara nervozu i napetost i podstiče ljude da odlaze.

Karabeg: A zašto onda popuštaju Dodiku i pokušavaju da smanje ovlašćenja visokog predstavnika?

Klasić: Ja stvarno nisam niti političar, niti sam u Europskoj uniji, mogu se samo jednako kao i vi čuditi. Ali mene više čudi što se tolerira Aleksandar Vučić. On i njegovi mediji i dalje slave pobjede Rusije u Ukrajini. Meni je puno problematičniji stav Pariza i Berlina prema Vučiću, nego prema Dodiku. Onog trenutka kada bi se prema Vučiću zauzeo oštriji stav – sigurno bi splasnula i retorika Milorada Dodika.

Pariski razgovori

Ćerimagić: Brisel je mišljenja da Ured visokog predstavnika sa svojim bonskim ovlastima nije kompatibilan sa članstvom Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji i da na putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji bonske ovlasti moraju biti smanjene. Posljednjih sedmica pokrenuta je rasprava od strane nekih članica Europske unije, prije svega Francuske, o tome šta je budućnost bonskih ovlasti i kako treba da budu korišćene. Povod je bila činjenica da su posljednjih godina visoki predstavnici počeli ponovo da koriste bonske ovlasti često bez konsultacija sa svim zemljama Evropske unije, a ponekad i uprkos protivljenju pojedinih zemalja.

Francuska, recimo, smatra da korišćenje bonskih ovlasti nije riješilo probleme u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ponašanje Milorada Dodika postalo je još gore. Međutim, problem je u tome što ni Evropska unija, ni NATO, ni Ured visokog predstavnika nemaju odgovor na urušavanje institucionalnog okvira Bosne i Hercegovine što je kada pročitate Deklaraciju Svesrpskog sabora u stvari zajednička agenda Beograda i Banjaluke.

Dakle, ne secesija Republike Srpske, to ne stoji u toj deklaraciji, već urušavanje svih onih institucija koje su izgrađene u Bosni i Hercegovini od 1996. godine do danas.

Karabeg: Zašto onda razmišljaju o tome da popuste Dodiku u trenutku kada Beograd i Banjaluka najavljuju urušavanje institucija, a visoki predstavnik bi korišćenjem bonskih ovlašćenja mogao to da spriječi?

Ćerimagić: Znamo za posjetu Vučića Parizu aprila ove godine i za njegove razgovore sa Makronom, a znamo da se i Dodik u to vrijeme sastao sa savjetnikom predsjednika Makrona. Možda tu treba tražiti korijene francuske inicijative. Međutim, ukoliko bi Beograd i Banjaluka zaista krenuli da ruše institucije Bosne i Hercegovine, sam visoki predstavnik to ne može zaustaviti.

Krabeg: Nije slučajno što je i Amerika oštro protiv smanjena bonskih ovlašćenja.

Ćerimagić: SAD imaju svoje kalkulacije s obzirom da nisu u institucijama Evropske unije koje upravljaju procesom proširenja i pregovora o članstvu u Evropskoj uniji. Podrškom OHR-a Vašington vidi način za održavanje svog uticaja u Bosni i Hercegovini.

Klasić: Mislim da bi bilo pošteno da kažemo da Bosna i Hercegovina ne funkcionira ne samo zbog Dodika i Vučića, nego i zbog političara SDA i HDZ-a. Ne radi se samo o tome što bi htio Milorad Dodik, odgovornost je i na građanima i političarima cijele Bosne i Hercegovine.

Poraz, a ne pobjeda

Karabeg: Koliko su opasne poruke Svesrpskog sabora? U pojedinim analizama Deklaracija Sabora se upoređuje sa Memorandumom Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine koji je bio ideološka platforma za Miloševićevu agresivnu politiku devedesetih godina koja je rezultirala ratovima na području bivše Jugoslavije.

Klasić: Možda će vas iznenaditi moj odgovor, ali ja bih rekao da Sabor nije bio izraz moći, već nemoći. To je u stvari po prvi put bilo priznavanje poraza. Podsjetili ste na Memorandum SANU i situaciju s kraja osamdesetih godina. Tada su srpski nacionalisti sanjali i krenuli u ostvarivanje projekta Velike Srbije – države u kojoj će živjeti svi Srbi i u njoj biti većina. Četrdeset godina kasnije Srbi žive u pet država na Zapadnom Balkanu i ni u jednoj osim u Srbiji nisu većina, nego su manjina. To je veliki poraz.

Drugi poraz je što se Svesrpski sabor u stvari sveo na sabor Vučića i Dodika, odnosno Srbije i Republike Srpske. Srbi iz Crne Gore su imali epizodnu ulogu kao i Srbi s Kosova, nisam vidio Srbe iz Makedonije, Srbi iz Hrvatske nisu došli, nije bilo ni Srba iz Federacije BiH. Po meni to je bila više farsa nego nekakav skup kojega bi se trebalo bojati.

Ponoviću, 2024. situacija niti u Evropi, niti na Balkanu nije ista kao što je bila devedesetih, odnosno daleko je od toga da bi Srbi mogli napraviti onoliku štetu koliku su mogli napraviti krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Svesrpski sabor je u stvari bio Vučićeva kampanja pred lokalne izbore i čini mi se da bi sada, kada su izbori prošli, njemu bilo najdraže da se taj sabor odgodio. Ali, eto, održali su ga, međutim, nema tu ništa novo.

Ne strahujem ja da će iz Srbije krenuti tenkovi prema okolnim zemljama. To više nije ostvarivo. Meni je jedino žao građana Srbije koji su zarobljeni u društvu čiji političari ne govore o budućnosti, nego o prošlosti, koji ne pokušavaju uljepšati budućnost, nego konstantno uljepšavaju prošlost i koji su stalno u nekakvim teritorijalnim aspiracijama, a, kad pogledate taj teritorij, to su danas napuštene zemlje.

Mislim da bi, kada bi Srbija ušla u Europsku uniju, sutradan krenuo egzodus iz te zemlje. Njih ne zanima Knin, Prijedor ili, ne znam, Nikšić nego bi svi pohrlili u Dortmund ili Stokholm, pa i u Hrvatsku jer svake godine preko 30.000 ljudi iz Srbije dolaze raditi u Hrvatskoj. A bilo bi još zanimljivije kada bi Crna Gora ušla u Europsku uniju prije Srbije, a sigurno će ući, mislim da bi se tada doista pokazalo koliko je Srbima Vučićeva retorika stvarno u srcu, a koliko bi voljeli pronaći spas negdje drugdje, samo što u ovom trenutku iz brojnih razloga ne mogu.

Ćerimagić: Čini mi se da je sve ono što je Milorad Dodik najavljivao 2021. godine, a to je urušavanje institucionalnog i ustavnog okvira Bosne i Hercegovine, unilateralno povlačenje iz institucija i vanistitucionalno i vanustavno djelovanje u Deklaraciji Svesrpskog sabora dobilo direktnu podršku Beograda. Deklaracija je priprema za moguće scenarije koji dolaze.

Kada čitate intervjue Aleksandra Vučića iz devedesetih, pa i s početka dvijehiljaditih, pada u oči da je zamjerao ne samo Slobodanu Miloševiću, već i svom mentoru Vojislavu Šešelju da nisu na ispravan način tumačili globalne tokove i globalne promjene i da se nisu spremali za različite scenarije u budućnosti. Mislim da se Vučić i ljudi iz njegovog najbližeg kruga spremaju za nekoliko potencijalnih scenarija koje bi mogao donijeti razvoj događaja u svijetu, Evropi i regionu. Mislim da već nekoliko godina rade u tom pravcu.

Tinjajuća vatra

Karabeg: Bojite li se jačanja tenzija u regionu?

Klasić: Tenzije su ovdje konstanta. To je tinjajuća vatra. Pitanje je koliko se ta vatra može razbuktati. Ne mislim da može doći do rata, ali je atmosfera nepovjerenja i straha od nekakvog ponovljenog sukoba već velika opasnost. Ne mislim da će tenzije eskalirati. Šta može napraviti Republika Srpska, s kojom vojskom? Isto tako i Srbija. Povijest nas uči da bi Rusija, ako bi joj bio ponuđen nekakav ustupak u vezi sa Ukrajinom, vrlo brzo napustila Srbiju. To ne bilo prvi put da Srbija bude Moskvi moneta za potkusurivanje. Ali pustimo to.

Kažem, sukoba neće biti, ali ovo što sada imamo već je dovoljno loše. Kad pogledate na koliko razina Bosna i Hercegovina kao država ne funkcionira, koliko ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine, koliko iz Srbije, Kosovo da ne spominjem, to je po meni tragedija. To je najveća posljedica tenzija. Ne eskalacija nasilja, nego eskalacija depopulacije ovog prostora.

Ćerimagić: Ono čega se bojim je da bi lokalni politički lideri mogli da pogrešno protumače ne samo evropska i globalna dešavanja, već i interese svoje zajednice. U tom smislu ja vidim tri velika žarišta mogućih tenzija – bilo političkih, bilo sigurnosnih.

Prvo žarište bila bi Bosna i Hercegovina ukoliko bi došlo do urušavanja dejtonske institucionalne i ustavne arhitektura Bosne i Hercegovine i napuštanja institucija koje su izgrađene od 1996. što bi proizvelo pravni vakuum i neku vrsta haosa.

Drugo žarište je sjever Kosova gdje postoji značajna populacija Srba koja ne priznaje institucija kosovske države. Prošlogodišnji incident u Banjskoj pokazao je da tamo ima i oružja i paramilitarnih aktivnosti i da u Srbiji postoji razumijevanje da je nasilje potencijalni put za rješavanje fundamentalnih problema.

Treće žariste je Crna Gora. Stranke koje predstavljaju srpske interese žele da budu predstavljene u institucijama u omjeru u kojem Srbi učestvuju u stanovništvu Crne Gore. Bilo kakav pokušaj ucjenjivanja mogao bi paralizovati Crno Goru i njen ustavni okvir, a radi se o zemlji koja je članica NATO saveza. To su ta tri žarišta kojih se bojim, a bojim, kao što sam rekao, da bi lokalni akteri mogli pogrešno da protumače globalne tokove, pa da naprave korake koji bi onda došli na naplatu svima u regionu, a ponajviše onima koji bi krenuli u provođenje takvih planova.

(RSE)