Kliker.info

Žice i leševi u ovome času su obilježja Evrope, koja ni sada ne umije pravilno reagirati. Evropa potkopava vlastite temelje. Drugim riječima, ne radi se ovdje samo o izbjeglicama već, u vezi s njima, već se radi o simptomima koji upozoravaju da Evropa ima ozbiljne poremećaje u sebi samoj, da ima svoje ozbiljne bolesti koje ne tretira na pravi način.

Piše: akademik Esad Duraković  (Vijesti)

-Vodeće evropske zemlje i SAD u nekoliko navrata i vrlo jednostavno, brzo, čak srčano, pravile su zadnjih decenija vojne alijanse koje su brutalno razorile nekoliko suverenih i prosperitetnih zemalja (Libija i Irak bijahu sigurne zemlje i među najvećim gradilištima u svijetu), pod krajnje licemjernim izgovorom: da svrgnu tamošnje „diktatore“ i da unesu – na krilima vojnih aviona i fraketama – demokratiju. Tako i danas pomoću ISIL-a kao zapadnjačkog konstrukta uništava se u Siriji i Iraku sve – od moderne infrastrukture preko prastarih spomenika kulture do stvaranja  predstava o islamu kao neciviliziranoj religiji. Poanta je u tome što su vojne alijanse, kao realizatori ciljeva korporacijskih društava na Zapadu, razorile mnogostoljetna društva i što beskonačno ponižavaju čitave narode na Bliskom istoku i u Africi, zapravo ponižavaju čitavu jednu kulturu. Razaranje društava i ponižavanje naroda traje i danas, čak i ovom izbjegličkom krizom.

Sada se Evropa našla pred izbjegličkim cunamijem. U panici je zbog, kako vjeruje, prijeteće promjene svojih etničke i socijalne i kulturalne struktura. Zato političke elite mnogih zemalja  u njoj – licemjerno kao i inače –  verbaliziraju humanost prema izbjeglicama, dok se istovremeno neke od njih ograđuju višestrukim obručima (logorske) žice, zaustavljaju izbjegličke vozove, zatvaraju im željezničke stanice, i td.

Ove evropske „ježevske mjere“ indiciraju, nesumnjivo, da će Evropa uskoro posegnuti za mnogim sredstvima da bi zaustavila taj izbjeglički cunami: to je u skladu se njenom samoživošću, jedva prikrivanim ksenofobijama na granici rasizma i kulturalne isključivosti. Evropa danas ima strašan problem sadržan u tome što je vodi „kolekcija“ dehumaniziranih birokrata koji uopće nemaju političke vizije, već reagiraju trenutačno, od danas do sutra, bez strategije.

Evropa je u nevolji sa svojim birokratiziranim i dehumaniziranim liderima. Nije izvjesno da su oni uopće svjesni toga. Tako su učinili strašnu grešku (istrajavaju na njoj i danas!) destabilizirajući Ukrajinu na vlastitu štetu a za račun stranih, tuđih korporacija. Jedino pravo rješenje – realno u ono vrijeme – bilo je da, uprkos željama SAD, podstiču neutralnost Ukrajine, a ne da je uvlače u fatalno svrstavanje.

Tako su podržali (i učestvovali su u tome!) razaranje većeg broja zemalja u vlastitome susjedstvu – u Africi i na Bliskom istoku – ne videći dalje od prekosutra i ne shvaćajući, kao što rekoh, da ne samo što svrgavaju režime nego razaraju vrlo stara i vrlo složena društva te da beskrajno ponižavaju čitave narode na temelju njihovog vjerskog i kulturalnog identiteta. Posljedice te političke stupidnosti osjećat će se decenijama, ako ne i stoljećima, jer narodi teško zaboravljaju poniženja kojima su tako dramatično izvrgnuti.

I šta rade Evropljani sada, objektivno uspaničeni navalom izbjeglica koji su u neizrecivoj patnji i poniženju? Da li su Evropljani uopće svjesni da je ovaj izbjeglički cunami nastao tektonskim poremećajima koje su oni izazvali? Ne bi se reklo da imaju punu svijest o tome jer mjere koje preduzimaju svjedoče kako ne umiju predvidjeti zbivanja do kojih dovode njihove akcije, niti sada umiju povući adekvatne poteze. Pogledajmo to iz sljedećeg ugla.

Vinovnici bliskoistočne i afričke kataklizme – ali uvijek uz predvodni korporacijski SAD – danas podižu oko svojih granice zidove i ograde raznih vrsta. One su izraz dvojnog morala. Istovremeno i gotovo panično grade prihvatne centre za izbjeglice. Raspoređuju ih po državama, a pitanje je dana kada će izbjeglicama odlučno reći STOP!

Ovom navodnom i pogrešno usmjerenom brigom o izbjeglicama, evropske birokrate – isti oni koji su doveli do egzodusa epskih razmjera – predstavljaju se kao brižni nad sudbinom izbjeglica, a istina je da u Evropi ima veoma mnogo „običnih ljudi“ koje je izbjeglička tragedija zaista potresla. Međutim, upravo ovakvo ponašanje evropskih birokracija ukazuje barem na dvije vrlo važne, temeljne stvari.

Prvo, čini se da oni ne shvaćaju da problem neće riješiti ni zidovima ni policijom (to je atak i na vlastite vrijednosti), jer se već pokazalo da rijeke poniženih očajnika (ponavljam: riječ je čitavim narodima) potpuno su spremni ginuti ili se domoći svojih evropskih ciljeva. Naprosto, oni su bez alternative. Stoga se problem ne može riješiti dugoročno i kvalitetno podizanjem bilo kakvih ograda i prihvatnih centara. To je još jedna među već standardiziranim evropskim improvizacijama. Jedino pravo i dugoročno rješenje jest da Evropa i SAD što prije zaustave ratove u tim zemljama, da ne otvaraju nove frontove, i naročito – da pomognu da se te zemlje i društva stabiliziraju i da ugledaju neku perspektivu, a imaju je budući da raspolažu dragocjenim energetskim resursima. Nevolja je u tome što su svemoćne i nezasite korporacije markirale kao svoje ciljeve upravo te resurse,  pa se radije pribjegava izgradnji prihvatnih centara za izbjeglice nego stabilizaciji i obnovi njihovih razorenih zemalja kao trajnom rješenju.

Drugo, Evropa je duboko u sukobu sama sa sobom, sa svojom temeljnom idejom i vrijednostima. Naime, na jednoj strani, ona govori o ideji unije, širenja, globalizacije, globalizirane demokracije te o drugim vrstama navodnog univerzalizma i kosmopolitizma, a istovremeno, na drugoj strani i unutar vlastitog prostora, ograđuju se njene članice, kao u zabran, logorskim žicama, dok evropske obale, neprestano i sve više, zapljuskuju talasi bezbrojnih izbjegličkih leševa. Žice i leševi u ovome času su obilježja Evrope, koja ni sada ne umije pravilno reagirati. Evropa potkopava vlastite temelje. Drugim riječima, ne radi se ovdje samo o izbjeglicama već, u vezi s njima, već se radi o simptomima koji upozoravaju da Evropa ima ozbiljne poremećaje u sebi samoj, da ima svoje ozbiljne bolesti koje ne tretira na pravi način. Samo kao posljedica upravo toga, stiže i ovaj izbjeglički cunami koji razmjerama i aspektom humanosti nadilazi i biblijske parabole. Da, Evropa ima golem problem u sebi samoj.