Kliker.info

Ratovi su nam u nasljeđe ostavili mrtve, ranjene, izbjegle, ali i silovane. A mi? Imamo problem sa tačnim brojem svih kategorija, a to se posebno odnosi na silovane. Progovoriti o silovanju znači stigmatizaciju u patrijarhalnom društvu, a još ako je rezultat silovanja dijete, onda je problem dubliran. Ćuti se pred društvom, ali i pred djetetom. Jedno od te djece, rođeno kao posljedica ratnog silovanja, odlučilo je da progovori i tako ukaže na ovaj problem. Njeno ime je Ajna Jusić, vodi udruženje Zaboravljena djeca rata koje se bavi pravima ‘djece rođene zbog rata’, nerijetko nepriznate i odbačene od očeva te ostavljene na brigu majkama i/ili zajednici u kojoj su rođena, i nedavno je održala govor pred Ujedinjenim nacijama.

Ko nije čuo za ‘djecu rođenu zbog rata’, imao je priliku da o njima čuje u UN-u. Koliko vaš govor i to što ste istupili pred tolikim ljudima mogu uticati na odnos prema toj djeci?

Govor je imao poprilično velik odjek. Posvetila sam mu najviše pažnje jer je trenutak dobivanja glasa na internacionalnom nivou itekako važan. Mi, djeca rođena zbog rata, nismo prisutni samo u Bosni i Hercegovini nego i širom svijeta. Činjenica da sam tamo govorila važna je iz naše perspektive jer smo sa prijateljima iz udruženja dobili priliku da predstavimo ovu priču i da nas što više ljudi čuje. Tu je i ljudska nada da će i druge preživjele žene i druga djeca, bez obzira na to odakle dolaze, čuti ovu priču i da će znati da mi postojimo. Da postojimo mi koji smo odlučili da se borimo, da pošaljemo poruku da mogu da nam se jave i da možemo uvijek zajedno djelovati. Mislim da je taj uticaj vrlo važan.

Smatrate li da do promjena u lokalnom zakonodavstvu može doći samo pod pritiskom izvana ili ste već primijetili promjenu u odnosu i kod lokalni političara i stranaka?

Te promjene trebaju doći nakon što se, po našem mišljenju, i naša i vlast u regiji osvijesti. U BiH je trebalo da prođe 20 i nešto godina nakon rata. To je za mene značilo 25 godina čekanja, nadanja da će neko nešto uraditi, međutim niko ništa nije uradio. Koliko djelujemo lokalno, toliko djelujemo i internacionalno. Svi se moraju uključiti jer ne govorimo samo o Ajni Jusić, već o puno većem broju djece. Predstavljamo glas svih njih. Po povratku iz UN-a dobili smo prvi poziv od zastupnika u Parlamentu BiH. Prvi put da smo imali neku reakciju. Govor u UN-u je dakle imao značaj, a što se tiče samih političara i stranaka, to su ljudi do kojih moraš doprijeti jer drugačije ne možeš uticati na promjene.

Potreba za vriskom

‘Djeca rođena zbog rata’ nisu pitanje samo zakonodavstva. Kako promijeniti odnos društva, prvo prema silovanim ženama, pa i muškarcima, a onda kako promijeniti odnos prema djeci poput vas koja nemaju oca, barem u onom smislu kako to druga djeca imaju? Dakle, ne postoji nikakva zvanična dokumentacija ni papir na koji se možete pozvati.

Što se tiče društva, ovdje govorim o istom problemu. Svako je preživio traumu na svoj način, međutim ono što je izostalo nakon rata jesu nacionalne strategije suočavanja sa onim što su ljudi preživjeli. Patrijarhalni stav, koji glasi da su silovane žene same krive, postao je društvena norma koju je jako teško izbiti. Kad imate jednoličan stav 25 godina, nisam sigurna koliko godina treba da se on promijeni. Međutim, to za mene nije prepreka, ja sam spremna posvetiti cijeli svoj život borbi za ove žene i djecu poput mene.

Što se tiče imena oca, trenutno ne postoji nikakva značajna dokumentacija na koju se mogu pozvati. To ime nemam. Ne mogu mi tražiti ime oca. To što rade je direktna diskriminacija. Sad radimo na inicijativi koja se zove ‘Ime jednog roditelja’. Dolazimo do zaključka da je ovaj problem više društveno nametnut. U procesu smo pronalaženja zakonodavnog rješenja. Kad kažemo da nemamo ime oca i da su naše majke preživjele silovanje, svaki put smo izloženi diskriminaciji, direktnoj retraumatizaciji i direktnom narušavanju ono malo dostojanstva što je ostalo našim majkama, jer nije baš lijepo da od šaltera do šaltera prepričavamo što su preživjele. Nije lijepo zbog društvene diskriminacije i stigmatizacije.

O vama je snimljen jedan film, igra se predstava, snimljen je i drugi film u kojem ste akterke vi i Lejla Damon, još jedno dijete ratnog silovanja, o kojoj već postoji film. Koliko umjetnost doprinosi boljem razumijevanje vaše pozicije i jeste li zadovoljni reakcijama ljudi?

Umjetnost smo izabrali kao način komunikacije sa društvom zato što imamo ogromnu želju da nas svi čuju. Pogotovo kad tolike godine šutite. Neko je šutio pet, neko godinu, a ja punih 11 godina jer sam sa svojih 15 saznala ko sam i kakvo mi je porijeklo. Tolike godine nakupljanja, šutnje, diskriminacije, borbe, bola… Sve te godine prolazila sam i kroz vršnjačko nasilje i nakon svega jednostavno imate potrebu da vrisnete, a kad vrisnete, imate potrebu da vas apsolutno svi čuju. Kad sam razmišljala sa prijateljima iz udruženja kako to artikulisati, shvatili smo da ne možemo da idemo od vrata do vrata, da kucamo ljudima i govorimo da postojimo. Odlučili smo se na umjetnost, na različite oblike umjetnosti: film, predstave, video, izložbe… Jer zahvaljujući umjetnosti obuhvatamo širu masu i šaljemo svoj glas – vrisak koji nam je bio toliko potreban dalje se čuje. Lično sam vrlo zadovoljna reakcijama ljudi koji su to vidjeli, zahvaljujući umjetnosti kao obliku izražavanja iz dana u dan imamo sve bolju i veću podršku, kako unutar BiH i regije tako i u cijelom svijetu.

Kako na vas utiču priče i razgovori, uključujući i ovaj intervju, o tako bolnoj temi?

Vrlo iscrpljujuće, ali poslije svakog intervjua osjećam jedan vid sreće i zadovoljstva jer postoji nada da će druga djeca, da će druge žene da čuju da mi postojimo, da nam se mogu javiti, da možemo zajedno djelovati. Tokom svakog razgovora koji vodim, bez obzira na to koliko mi je nekad mučan i stresan, unutar mene raste nada da takvim načinom djelovanja zajedno sa medijima možemo širiti svijest i buditi empatiju i ljudsku solidarnost. Ljudi zaslužuju da znaju ovu priču, kao što mi zaslužujemo da budemo jednaki u tom društvu. U svim našim aktivnostima, u svakom aspektu rada naglašavam da ovo što radimo ima velike prednosti za društvo. Ime oca nije problem samo za djecu koja su rođena kao posljedica rata. I druge kategorije imaju takve probleme. Ako uspijemo promijeniti taj patrijarhalni, normativno uspostavljen šablon gdje nam svima sad prioritetno traže ime, ako uspijemo da u našim dokumentima stoji ime jednog roditelja, to pravo će steći svi građani i građanke BiH.

Nisu poznate brojke djece koja su rođena u vrijeme rata, ali i poslije, a rezultat su strašne traume i zločina. Na koji način dolazite do njih? Javljaju li se sama?

Što se tiče brojki djece, one još nisu poznate, ne postoje ni u kakvim registrima, niti je iko vodio računa o postojanju nas, djece rata, što je bilo potpuno nelogično. Mi smo u BiH jako brzo dobili podatak da je bilo 25.000 do 50.000 silovanih djevojčica, žena i muškaraca, i mislim da je malo nelogično da se niko nije sjetio da i mi djeca možemo postojati nakon takvih zločina. A imamo više načina kako dolazimo do djece. Unutar udruženja smo razgovarali sa ženama koje su doživjele ratna silovanja, razgovarali smo i sa raznim udruženjima i naš prvi korak su bile upravo te žene. Njima smo mogli da dođemo i da kažemo što nam je cilj i da se na taj način povezujemo. Primarni izvor informacija su žene koje su preživjele ratna silovanja, a koje imaju dijete. Neke od njih su samo potvrdile da imaju djecu, ali ta djeca nikad nisu postala aktivni članovi jer nisu znala puno o svom porijeklu. Teško je reći istinu djetetu, to znam od svoje majke jer je vječno pod pritiskom društvenog osuđivanja i sramote koja im je nametnuta. Strah ih je da kažu svom djetetu istinu. Ostala djeca su naši članovi i članice. Onda smo imali uspješnu saradnju sa doktoricom Amrom Delić koja je prva istraživačica djece rođene zbog rata i zajedno sa njom smo osnovali bazu podataka, a otkako smo javno aktivni, dobivali smo puno mejlova i poruka kako od druge djece koja su shvatila svoj status, tako i od preživjelih žena koje su se javljale i davale podatke da su rodile dijete nakon tog čina. Sve se to nalazi u našoj bazi. Znamo koliko je teško govoriti o ovome. Imamo sistem anonimnosti, tako da ne možemo puno da govorimo o tome ko su ta djeca, ali svaki put kad je bilo ko od djece spreman da izađe u javnost, mi uradimo sve što je u našoj mogućnosti da te priče izađu u javnost.

Jeste li u komunikaciji i sa drugom djecom, prije svega sa područja bivše Jugoslavije, koja imaju sličnu priču kao i vi?

Jesmo, komuniciramo sa djecom na prostoru bivše Jugoslavije, zadnji domet koji pokušavamo su djeca sa Kosova, a imamo i komunikaciju sa djecom koja žive na teritoriji Hrvatske i Srbije. Možemo reći da nam je komunikacija dobra.

Postoje li neka iskustva, druge djece i drugih zemalja, na koja volite da se pozivate ili ste prinuđeni da ih sami stvarate i tako dijelite sa drugima?

Naše udruženje aktivno radi sa preživjelim ženama iz Ruande, Ugande, Konga… Također smo u komunikaciji sa ženama iz Iraka i Sirije i tamošnjim udruženjima koja su nam prijavljivala da imaju slučajeve djece poput nas. Kao jedino udruženje u cijelom svijetu koje se na ovaj način bavi ovom tematikom, pokušavamo pripremiti jedinstveni model kako bismo naše iskustvo prenijeli drugim ženama i djeci da ispričaju svoju priču, i tu smo u svakom trenutku za njih. Uvijek se mogu osloniti na nas oko svih pitanja koja dolaze u momentu kad krenete u jedan ovakav poduhvat.

Očuh je moj životni otac

Jeste li došli u neku vrstu iskušenja da se suočite sa svojim ‘ocem’ i pitate ga – zašto?

Ne. Njega ne nazivam ocem, on je za mene ‘to’. Ne mogu da shvatim kako je moguće da je neko spreman na taj način uništiti nečije dostojanstvo. Nisam nikad dolazila u takvo iskušenje jer me majka drugačije odgajala. Shvatila sam da ne postoje loši narodi, već pojedinci – majka me od samog djetinjstva učila da ne gajim nikakvu vrstu mržnje, učila me kako da radim sve ovo što danas radim, da se borim, da budem dobar čovjek. Ako majka kaže da to jesam i ako raja kaže da jesam, ja se nadam da je tako. Trudim se maksimalno. Ne mogu da vam objasnim značaj osmijeha moje majke kad je, nakon toliko godina, vidim da je sretna zato što se konačno priča o tome, što konačno ona i druge žene imaju glas, što konačno mogu da dobiju priliku da ih cijeli svijet čuje i sretne, jer se vidi kako se mi kao djeca borimo da im vratimo to dostojanstvo, da im pružimo bolji život i da svijet učinimo ljepšim.

Vaš očuh je zapravo preuzeo ulogu oca?

Očuh je moj životni otac – njega zaista smatram svojim ocem u smislu riječi ‘tata’. Čovjek koji mi je dao mir, hrabrost, ljubav… To je čovjek koji je apsolutno, bez dileme, prihvatio mene i majku, prihvatio je da nosi svu ovu stigmu i diskriminaciju koja je bila na našim leđima. Kad se mene pita, to je najbolji tata na svijetu.

Koliko danas, nakon svega, možete sa majkom komunicirati o ovoj temi na miran način, bez prevelike retraumatizacije, ako je tako nešto moguće?

Proces retraumatizacije se uvijek dešava jer pričamo o njenoj i mojoj najvećoj traumi koja je došla kako transgeneracijski tako i kroz društvo. Teško je, ali način na koji pričamo je usmjeren prema tome kako nas dvije koje smo uspjele izgraditi ovakav odnos, koje smo uspjele izgraditi ovu snagu, možemo tu našu snagu i motivaciju prenijeti na druge žene, na djecu. Pokušavamo zajedničkim djelovanjem u javnosti poslati poruku da druge žene koje su to preživjele ne treba da se boje da kažu svojoj djeci istinu i da nikad ne treba da osuđuju majke jer su preživjele tako nešto i da druga djeca znaju da ima jedno udruženje gdje se mogu javiti i da sve te druge žene znaju da je jednostavno njihov glas njihova terapija, kao što je moj glas moja terapija. Kad stojim ispred ljudi i kažem ‘Hej, ja postojim! Nemojte me zanemarivati, nemojte me učiniti nevidljivom’ i kad radim na ličnoj i vidljivosti druge djece, to mi zaista pomaže. Naravno da boli, normalno je da boli, ali znamo da doprinosimo dobru drugim ženama i drugoj djeci. Naša misija je usmjerena na izgradnji mehanizama za postizanje maksimalne sreće koju majka i ja danas osjećamo zato što smo zajedno, zato što smo sretne i zato što se obožavamo.

Dejan Kožul (Novosti)