Kliker.info

Iskustvo rata na svakome od nas ostavlja neizbježne traume. Svjesno, nesvjesno, podsvjesno. Ostavlja i određena saznanja, iskustvo i kamo sreće da se ta saznanja i iskustva nemaju potrebe prenositi dalje. To bi značilo da nemaju ni kome jer ratova i ratnih trauma nema. Pokažite mi vi svijet u kom to ne postoji i tu stajem. Neću napisati više ni slova, baš kao što ni Aida Begić neće više nikada upaliti kameru. Ili možda hoće, ali da bi snimila komediju, a ne priču o ratnim traumama.

Kako to nije slučaj onda joj ne preostaje nego da nakon trilogije (“Snijeg”, “Djeca” i “Ne ostavljaj me”) u kojima progovara o najugroženijima u ratovima, o ženama i djeci, malo sakupi snage i krene dalje. Krene dalje da se suočava s vlastitom, našom, ali i traumama nekih budućih žena i djece jer je to očigledno nepregledno prostranstvo.

Aida Begić je svoje ratno iskustvo, iskustvo u radu s djecom iskoristila kako bi u novom filmu, koji je večeras prikazan na Zagreb Film Festivalu, ukazala na neku drugu djecu, odnosno na djecu iz nekih drugih sredina. Ista su to djeca kao i ova ovdje. Radoznala, nevina i naivna. Toliko naivna da su spremna pitati: „Zašto odrasli rade to što rade pa se djeca osjećaju tako jadno“. Pitanje ne može biti logičnije. A odgovor? Odrasli logičan odgovor nemaju. A malo koga i zanimaju ta djeca. Aida Begić nije ta koju ne zanima. Nakon „Snijega“ i „Djece“ odlazi u Tursku, u izbjeglički kamp odmah uz sirijsku granicu i tu pravi čaroliju s izbjeglom djecom, koja rezultira filmom „Ne ostavljaj me“ u kojem glume upravo izbjeglice. Djeca izbjeglice. I to glume sebe same. Od pet milijuna sirijskih izbjeglica polovica su žene i djeca, a oko 600.000 su ratna siročad. Ovo je priča baš o njima.

“Neke trenutke sa snimanja ću vječno pamtiti” – Aida Begić (FOTO: Lupiga.Com)

Ovo je kao neka trilogija, kako si sama rekla. Završavaš li s ovim filmom te teške teme? Kakve su reakcije bile kod „nas“ na film i temu? To nam je svakako blisko.

– Nadam se da se ovim zatvara neki luk kad su u pitanju teme o djeci, žrtvama raznih ratnih dešavanja. Svuda je reakcija bila da se ljudi jako brzo povežu sa tom pričom zato što smo mi bili ta djeca prije 20 godina i ponovo preživljavamo neke stvari. Svaki rat je isti. Pitali su me kako si mogla režirati na jeziku koji ne govorim. Pa ne trebam govoriti jezik da bih shvatila kako se osjećaju ti ljudi koji su morali da odu iz svojih kuća, kako je toj djeci koja odrastaju u nekim nenormalnim okolnostima. Nadam se da će moja naredna trilogija biti tri neke komedije. To uvijek sebi obećam ali i sama sumnjam u tu odluku.

Nadam se i ja, ali to bi značilo da smo tu priču zaključili, a imam osjećaj da smo predaleko od toga?

– Kad sam počela razvijati film „Djeca“ odlučila sam da radim tinejdžerski film. Mislila sam da je zanimljivo, da niko nikad ne radi filmove za omladinu i onda sam krenula da istražujem po životu tinejdžera i shvatila sam koliko je tu problema, delikvencije … Kako su delikventi najčešće djeca koja su ostala bez jednog ili oba roditelja i to je preraslo u film koji nije samo puka depresija, ali je ozbiljna tema koja se bavi posljedicama na djecu koja su izgubila puno toga za vrijeme rata.

Dosta si radila s „našom“ djecom. Koliko ti je to pomoglo da i toj sirijskoj djeci pristupiš na drugačiji način, s empatijom?

– Radila sam slične radionice sa djecom bez roditelja i u Sarajevu i u školama sam puno sa djecom radila. Uvijek pišem i uloge za djecu i tom procesu odabira glumaca prođem kroz njihove svjetove, upoznam ih … Ova sirijska djeca u izbjeglištvu nisu navikla da neko za njih pravi kulturne programe, da se malo nasmiju, da im bude lijepo. Radionice koje smo radili su bile neki trenutak sreće, momenat kad su zaboravljali sve probleme i bilo je dirljivo kad mi na kraju dana kažu: „Hvala što ste mi ovaj dan načinili ovako lijepim.“ Ja sam bila tinejdžerka kad je bio rat u Bosni i neizbrisivi trag na mene je ostavilo gledanje tih nevinih žrtava i spoznaja da su u svakom ratu najveće žrtve žene i djeca koje se niti pitaju, niti odlučuju. Svako dijete kad razgrneš sve te političke kao jako bitne razloge za sukobe, ostane dijete sa nekim užasom u očima, dijete koje potpuno nepotrebno i nepravedno preživljava nešto što ni odrasli čovjek ne može da podnese i mislim da će me to cijeli život pratiti. Kad god čujem za neki rat ja uvijek mislim o toj djeci sa neizbrisivim ožiljcima koji će ostati u njihovim srcima do kraja života. Nikakav politički, nacionalni koncept nije vrijedan jedne njihove suze. Ta nepravda i taj užas me boli i to me tjera i da radim te filmove. Kad se konfrontiraš sa djecom onda vidiš koliko je sve to besmisleno. U svakom ratu postoji određeni zanos. Sjećam se kad je počelo „arapsko proljeće“ pa neki Egipćani došli u Sarajevo na festival, uzbuđeni jer kao nešto se veliko dešava. Bila sam dio panel diskusije na kojoj su bili i oni i gdje sam im rekla da trenutno osjećaju da se nešto dešava, ali da će se vrlo brzo razočarati. Blijedo su me gledali. Naravno, vrlo brzo se situacija promijenila i sad je prilično depresivno i represivno. Imamo to iskustvo da nakon toga ne dolaze scene gdje se bacaju ruže i dolazi oslobođenje svijeta što smo gledali u filmovima. Prije dolazi nešto grozno, neka vječna tranzicija. A ne znam ni u šta se trebamo transformisati. To je period koji je na neki način i gori i potresniji nego ovaj ratni.

Djeca su u filmu glumila sama sebe (FOTO: ZFF)

Kako si otišla u kamp u Tursku, kako si birala djecu, koliko dugo si radila sa njima?

– Zvali su me ljudi iz udruge koja se zove Bešir. Dugo su radili na terenu sa izbjeglicama i vidjeli su da tu ima jako puno djece bez roditelja. Došli su do mojih filmova i htjeli su da sa njima urade neke projekte koji bi imali kulturni sadržaj i da podijele još nešto osim humanitarne pomoći. Kad su vidjeli moj prethodni film koji govori o djeci bez roditelja iz Sarajeva onda su me zvali rekavši da bi voljeli da urade nešto o sirijskoj djeci bez roditelja, što je bilo divno. Imala sam preko njih pristup i sirotištima i kampovima. Mislila sam da bi dobro bilo da krenem sa glumačkim radionicama i da im odmah ponudim sadržaj. Onda smo u dva grada krenuli sa radionicama , gradovima jako blizu sirijske granice. Upoznala sam detalje njihovog života, rata, emocija i ko su ta djeca i vidjeli smo da ima divne djece koja bi mogla biti dobri glumci, talentirane djece. Kroz radionice koje su trajale kontinuirano, ali u razmacima tokom skoro godinu dana, našla sam glumce i po njihovim životima sam napisala scenario za ovaj film. Onda sam nakon svega tražila glumce po cijelom arapskom svijetu. To je bio izazov jer smo se kretali po polju koje nam nije baš poznato. U Evropi kad radiš kasting znaš dosta ljudi, poznat ti je teren, ali za arapski svijet nismo ništa znali. Djeca su bila jako sretna da imaju sadržaj koji će ih odvući iz depresivnih stvarnosti. Jako su zavoljeli film, to je uzbudljiv proces i svi su bili jako sretni da glume.

Rad na filmu im je pomogao u svakom smislu, pa nisu više ni u sirotištu?

– Kad radiš film ne moraš nužno ostati u kontaktu sa nekom ekipom, ali sam znala da ako uđem u život te djece da onda nemam prava da se okrenem i odem i pravim se kao da se ništa nije dogodilo. Toga su bili svjesni i producenti iz Turske. Svima je bio cilj da se život te djece popravi tako da je naš producent uzeo na sebe da sam financira iznajmljivanje stanova toj djeci, da im da stipendiju. Napravili su jedan fond u kojem svi članovi ekipe i ljudi koji žele mogu da doniraju određena sredstva. Djeca imaju riješene egzistencijalne probleme, imaju nekoga da se brine o njima. Mi i dalje međusobno razmjenjujemo poruke. Vide na mrežama da se film prikazuje, i interesuje ih da li se film svidio ljudima. Koliko je film uticao na njih najbolje pokazuje primjer Ise, glavnog lika. Kad sam ga upoznala bio je jako depresivan. Njegova vizija života je bila da će se kad napuni 18 godina, ako se rat ne završi, vratiti u Siriju i poginuti. Nije vidio nikakvu perspektivu i kroz ovaj proces je sazreo, osvijestio da ima sposobnost za nešto. U jednom momentu, moja kostimografkinja je plesala sa jednim malim dječakom i okrenem se i vidim Isu, povučenog, depresivnog dječaka kako sam stoji i pleše. To je trenutak koji ću vječno pamtiti i jedan od najljepših dokaza da film može pozitivno uticati na život ljudi.

Isa igra scenu u kojoj njegov otac gine što mu se zaista i desilo. Ne govorimo o beznačajnoj traumi?

– Otac mu je poginuo, ranjeni su Isa i sestra. Mogao je izgubiti život i nogu. Imala sam strah prije te scene i puno sam s njim razgovarala. Nakon snimanja scene svi smo plakali, a on je potpuno normalno uradio scenu i nas je malo blijedo gledao. Ili Ahmed koji igra scenu da sreće svog oca kojeg je izgubio. Kad je vidio nas kako plačemo rekao je da je on plakao godinu dana za ocem i onda prestao. Kad to čuješ iz usta desetogodišnjeg djeteta shvatiš da su se možda nekim prirodnim sredstvima izborili sa tim. Nama je svima potrebna stručna pomoć. Mi se nismo liječili od trauma i danas imamo gore sindrome nego odmah nakon devedesetih. I oni će morati biti podvrgnuti nekim tretmanima.

Aida Begić tijekom snimanja s malim izbjeglicama-glumcima (FOTO: ZFF)

Radeći s njima upoznala si i sirijsku kulturu. Koliko sam primijetio nalaziš dosta sličnosti, ne samo u ovim nesretnim okolnostima, nego i u brojnim drugima, s Jugoslavijom?

– Sirija je imala otprilike isti broj stanovnika kao Jugoslavija. Oni su bili veoma pomiješani i etnički i religijski. To je vjerovatno kreiralo mentalitet koji sam prepoznala, a koji je sličan našem. Otvoreni su ljudi, vrlo jedan lijep, topao narod. Baš me podsjetilo … Oni su se sad etnički potpuno podijelili. Kažu da se to pitanje nikad nije tematiziralo kod njih, međutim sad znamo da će to biti najbitnija tema bar narednih 50 godina, da su se tu dogodili užasni tektonski poremećaji i krateri koji su maltene nepremostivi i da će u političkom diskursu biti korišteni i zloupotrebljavani dugo vremena. Sve me to podsjetilo na Jugoslaviju. A i mentalitet je sličan. Kad sam išla u kampove gdje djeca hodaju musava nikad mi se nije desilo da dijete nešto traži. Uvijek nude bilo šta da imaju, kao da imaju šta da podijele. To me isto podsjetilo na neko naše gostoprimstvo. Još uvijek su ljudi susretljivi bez obzira koliko smo postali negativni.

Kad sagledamo njihovu muku i naša iskustva dolazimo do zaključka da ta iskustva barem nekome mogu biti korisna. Možemo ih bolje razumjeti, ali koliko ih stvarno razumijemo kad pogledamo način na koji se odnosimo prema njima na ovoj “balkanskoj ruti”? 

– Čovjek je sav satkan od zaborava. Mi brzo zaboravljamo što je možda neka vrsta zaštite. Kad bismo sve pamtili ne bismo mogli podnijeti toliku količinu utisaka i informacija. Ali za neke bitne stvari treba se podsjetiti. Odjedanput misliš da si prevazišao ratne traume i kad dođeš blizu vidiš da ih nisi prevazišao nikad. Čovjek ne želi da se podsjeća loših stvari. Kod nas ljudi nisu loši, ali ne žele, ne mogu više da podnesu … Ljudi su bombardovani negativnim stvarima. U medijima se samo loše izvlači, sve je postalo kao žuta štampa sa što više klikova i lajkova. Ljudi su onda prezasićeni negativnim stvarima i misle da im samo još fali neki crni izbjeglica. Kad bi prišli bliže toj cijeloj stvari, kad bi našli dovoljno snage i vremena sve bi se promijenilo. Vidjeli bi da dajući njima mi profitiramo. To smo zaboravili, taj momenat milosrđa, samilost što čini naš život potpunim i smislenim. Ne izlažemo se tome jer se bojimo da ćemo nešto izgubiti što je jedan postapokalitični kapitalistički sindrom.

Tome nas uče godinama. I nismo samo “mi” ti koji su bombardirani negativnim stvarima. Vidimo kako se zemlje Europske unije suočavaju s priljevom izbjeglica. Vidimo kakve su tamo reakcije. Vidimo koliko bježe od odgovornosti za njihovo postojanje. Vidimo kako zatvaraju svoje granice.

– Zanimljivo je da je ovaj film najteže prošao i uvijek se teško probija u Evropi. Luzerski zvuči da ja kažem da sad oni to namjerno rade, jer možda im se film ne sviđa, možda nije dobar. Ali je vrlo indikativno da su baš mnogi festivali odbili film. Kad sam počela da šaljem film na specijalizirane festivale za mlade pa dobijala odbijenice počela sam ozbiljno sumnjati da tu postoji i neki politički razlog. Film govori o mladima i vrlo važno je u ovom trenutku da se govori o izbjeglicama. Grozno je kad čovjek pomisli da su te evropske zemlje još od kolonijalizma živjele na grbači mnogih zemalja koje danas ratuju, da su prilično involvirane u početke ratova, da su ih potpirivale da se kao oslobađaju i da svi oni hoće svoj dio kolača na kraju balade, gdje će se sve teritorije podijeliti i da će reći da “mi sad pomažemo”. Znamo iz našeg iskustva da će najveći profiteri obnove zemalja biti razvijene zemlje prvog svijeta, a takvih je u Evropi mnogo. Onda shvatiš koliko je sve to licemjerno i nepošteno. Evropa je dio problema. Ne možeš zatvoriti oči i reći da ne želimo da nam muslimani kvare imidž. To je mnogo kompleksnije nego kako se to pokušava predstaviti njihovim stanovnicima. Razumijem da se uslijed medijske propagande građani plaše izbjeglica. Ako pročitate hiljadu puta da je izbjeglica nekog napao, opljačkao, naravno da se osjećate neugodno kad ga vidite na ulici. Običnog čovjeka razumijem, ali ne želim da pravdam takvu politiku.

Dio te politike su i holokaust, fašizam, nacizam, kao i sve ono što se dešavalo kod nas, a mi smo ipak na kraju Europljani ili barem tako mislimo?

– Jesmo, ali u Evropi ne misle svi tako. Na žalost, ovo buđenje desnice govori da to naslijeđe nikad nije nestalo nego da se samo primirilo. Najlakše je potpiriti zle duhove bilo gdje. Sad vidimo da se u Evropi, najrazvijenijim zemljama bude zli duhovi. To je zabrinjavajuće. Ne znam koliko je Evropa imala perioda prava i pravde. Par decenija. Ali ako to nestane čak i u Evropi onda se bojim da se možemo nadati i nekoj globalnoj katastrofi.

Možemo li mi konačno biti i neka vrsta pozitivnog primjera, avangarde.

– Mi smo refleksija onoga što se događa, često smo samo posljedica drugih stvari. Uvijek sam voljela razmišljati da je Bosna kao neko srce Evrope gdje se i najbolje i najlošije stvari odražavaju. Često ovi naši desničari kažu: “Što se čudite, mi samo pratimo evropske trendove”, što i jeste, na žalost, istina. Nesretni smo zbog opstajanja i plamsanja nacionalizama ovdje, a vidiš da su oni ovdje samo ono što vide u drugim zemljama. Kad može u Austriji što ne bi moglo ovdje. Nadam se da stvarno može od nas krenuti i neko dobro. Do sad je uvijek kretalo nešto loše i nadam se da sad možemo biti pokretači pozitivne promjene. Ako ništa lijepo je vjerovati u to.

Može li baš ta činjenica, da smo u izbjegličkom epicentru, jer je ovo jedini prostor do kojeg se može doći i moguće je da će određeni broj ljudi na kraju i ostati ovdje … Može li taj odnos biti pokretač pozitivne promjene i prihvaćanja tih ljudi sa svim svojim različitostima, a to opet možda može biti i vodilja ostatku Evrope?

– Kad bi bilo dovoljno političke volje i pameti to bi se moglo desiti. Da kažemo da su to sad naše izbjeglice, da ih prihvatamo i budemo super primjer. Uvijek je na kraju do političke volje. Mora proći kroz sistem. Kad to treba da preraste u sistemsko rješenje tu zakažemo. Sigurno da volje ljudi ima, ali to ne može trajati do vijeka. Sistemski bi trebalo odlučiti da tim ljudima damo priliku, ali ne znam hoće li biti dovoljno političke pameti.

Moć umjetnosti je da stvara tu komunikaciju, a koliko si zadovoljna umjetnicima koji rade na ovom našem području i koliko uspijevaju ostvariti tu komunikaciju?

– Nas često ljudi smatraju za manje vrijedne djelatnike. Kako vrijeme odmiče shvatam da su umjetnici i najbolji ljudi koje možete sresti. Mi smo prvi koji smo napravili neke mostove, koji smo počeli raditi. U umjetnosti je bilo mnogo manje problema da se reintegrišu stvari, nego na nekim drugim poljima. Ne može umjetnost promijeniti svijet, ne može donijeti neku veliku zaradu ako se bavite umjetničkim projektima ali može donijeti satisfakciju da ostvarite neku stvarnu komunikaciju sa ljudima koje prvi put vidite. Pokazali ste im svoj film, podijelili ste s njima dio svog unutarnjeg bića i razumijevanja svijeta i ukoliko ste našli nešto zajedničko onda imate osjećaj da se poznajete jako dugo i to je divan osjećaj. Umjetnost igra važnu ulogu. Ukoliko izgubimo taj momenat mi ćemo sigurno brzo prestati biti ljudi.

Dejan Kožul (Lupiga)