hamburger-icon

Kliker.info

Ahmed Burić : “Turska” Guča

Ahmed Burić : “Turska” Guča

14 Augusta
09:51 2007

Piše: Ahmed Burić (Oslobođenje)  

Sinoć je u najbližem susjedstvu, u srbijanskom selu Guča, završena još jedna manifestacija koja se pretvorila u jedan od poznatijih festivalskih fenomena u ovom dijelu svijeta. Riječ je, naravno, o festivalu trubača koji posjeti više desetina hiljada ljudi i koji se s punim pravom reklamira kao “autentično ludilo – Made in Serbia“.Hiljade kotlova s kupusom i mesom, roštilji, šatre, cisterne piva i rakije, takmičarski programi, neformalni koncerti uz zaglušujući zvuk majstora trube su prvorazredan događaj za one željne mita o divljem Orijentu. Srbi umiju biti veoma gostoprimljivi i dosta gostiju sa zapada kupuje tu, u osnovi zavodljivu priču, u kojoj se prepliću smijeh i suze, krv i merak, taj dobro poznati histerični vertigo. A manifestaciju su posjetili i političari. Ona je u srbijanskim medijima dobila prvorazredan tretman. Uglavnom, pogrešno zapakovano u neotradicionalizam, Guča se od muzičkog sajma (o kojem možemo misliti šta hoćemo, ali valja mu priznati izvođački nivo) pretvorila u nekakav ujedinstvujušći Sabor Srba(lja) i njihovih ekskluzivnih gostiju, među kojima Slovenci zauzimaju najvišu poziciju.U tom smislu je i to što je Sabor otvorio Milorad Dodik, u društvu Voje Koštunice i ministra za infrastrukturu Velimira Ilića – nekako zakonomjerno. Trend političkog okupljanja ispod jednog šešira, odnosno oko jedne trube, nastavlja se. U takvom političkom okruženju trube će, nažalost, kod nas biti doživljavane, kao dio “soundtrack-a” tematski posvećenog srpskoj ekspanziji. Dakle, kao politička stvar, dok će samo rijetki htjeti čuti drugačije, kulturološke argumente. Jer sve i da je jedan od najvećih ljudi koji se šetao ovim dunjalukom, afro-američki genije s trubom Miles Davis, stvarno rekao kad je slušao Guču da „nije znao da se truba može i ovako svirati“, rezultat cijele stvari ispada otužan.Otužan u onom pravcu u kojem je Dodik spreman reći da “mi iz Republike Srpske osjećamo da više volimo Srbiju, nego vi ovdje“ – i ostati ne samo “živ”, nego i neprikosnoven na vrhu. Baš kao što je otužno gledati kako se po novinskim crnim hronikama povlači ime bošnjačkog člana Predsjedništva u kontekstu zaštite bliske familije, koja na vratu ima dva ubojstva i koja je, na kraju, ceh platila životom 18-godišnjaka.Čovjeku se ponekad čini da bismo bili najsretniji kad bi Dodik trajno ostao negdje u povratku iz Guče (zašto ne baš u Čačku kod Velje Ilića?), a da Silajdžić ode otvoriti sabor derviša u Konji, recimo, i tamo skloni neke od svojih rođaka koji učestvuju u “raspoređivanju pravde“ po vrelom sarajevskom asfaltu. No, kakva bi ovo priča bila kad ne bi imala paradoks. Mediji u Srbiji se nadmeću ko će objaviti ekskluzivniju tezu o tome kako i kada su trubački orkestri postali srpsko nacionalno blago. Najdalje je otišla nekada ugledna novinska kuća, koja je objavila da se truba pojavila 1804, kad je Karađorđe odlučio dići ustanaka protiv Turaka. Naslijeđe trubačkih orkestara, na veliku žalost medijskih trubača, dolazi upravo iz Turske, jer su vojske koje su pohodile morale imati i pratnju. Trube su se najviše koristile u psihološke svrhe, jer kad zagrme uz topot konja, protivnik se svakako uplaši.Zato se ne treba bojati Guče kao kulturološkog fenomena, bez obzira što tu i tamo među posjetiocima sijevne po koja kokarda. Osobno, smatram da je tehnički najbolji balkanski trubač “King Nat Veliov“ iz Kočana, a da najbolju muziku te vrste pravi Boban Marković. Mladi lavovi, koji znaju zadiviti svojim izvedbama, a takvi su prevashodno Sebastijan Salijević i Demiran Ćerimović, samo nastavljaju tradiciju koja danas jeste jedan od glavnih srpskih kulturoloških brendova, ali je, rekosmo, stigao iz Turske. Dakle, blesavo je voljeti neku zemlju više od onih koji žive tamo. Doduše, Dodika ne treba zadržavati na tom putu, ali ima jedan mali uslov – da ne ponese ništa iz zemlje u kojoj živi. To bi onda trebalo valjalo proslaviti. I to, vala, s trubačima. Iz Guče.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku