Kliker.info

Bilo je možda danas prečih stvari za uraditi i napisati od Veleža, ali opet, šta je u ovom trenutku preče od fudbala, odnosno od kluba za koji navijaš. Čast reprezentaciji koja se (Pirovom) pobjedom oprostila od Svjetskog prvenstva, ali u pobjedi se u zube ne gleda.

Piše : Ahmed Burić (Za Radiosarajevo)

Danas je, eto, 92. godine otkad se nekoliko naprednih, ljevičarskim idejama odanih sportskih tipova, našlo i formiralo klub koji je baštinio antifašističke tradicije, koje su su se, barem simbolički, zadržale do danas. Naime, simbol Veleža je zvijezda petokraka (nakratko skinuta u jednom period rata 1992. – 1995.) i ranog poraća, simbol socijalističkih revolucija i jednakosti. Da ne bude zabune, dosta tih revolucija po svijetu se izvrgnulo u vlastite suprotnosti, pa su pod petokrakama nestajali milioni ljudi.

Nekoliko me dana mori jedan problem, i mislio sam ga nekako ostaviti po strani, preći preko svega i mudro sačekati epilog, ali kad sam čuo da je u svom kabinetu napadnut akademik i moj drug Slavo Kukić, i pretučen baseball palicom, odnosno kad sam vidio sliku njegove krvave košulje u bolnici. Iako riskiram da prema nekim kolegama ispadnem indiskretan, pa možda i pogriješim (ako bude tako, spreman sam na izvinjenje), ali na ovom je svijetu – i vjerski i svjetovno gledano – najuzvišenija dužnost reći lošoj vlasti istinu. Draga mi je, dakle, reprezentacija, ali mi je Velež – draži. Tako je i s domovinom: mile su mi Bosna (i Hercegovina), al’ mi je istina – milija.

Da je ovo razgovor sad bi od sugovornika sigurno uslijedila nestrpljiva replika “pa govori više, šta čekaš”. Dobro, stvar je zaista delikatna, zbog nje riskiram da prođem baš kao Slavo Kukić, ali ništa nije važnije od ljudskog života. Prije jedno mjesec dana pozvan sam da zajedno sa splitskim povjesničarom Draganom Markovinom gostujem u emisiji “Fokus” na mostarskoj televiziji. I uspješni znanstvenik i žestok kritičar desničarskih pojava i moja malenkost imamo mostarsku povijest, bio sam sretan iz više razloga što ću baš s njim gostovati: oba smo dušom Mostarci, on s Avenije, ja iz Cernice, stavovi o bitnim stvarima nam se često podudaraju pa smo veselo otišli gostovati.

Greška u tehnici

Snimili smo emisiju u kojoj su rečene najmanje dvije bitne stvari: da je na zapadnoj strani počinjen ratni zločin, te da je revizija povijesti koja je kasnije uslijedila (mijenjanje naziva ulica, trgova, radikalna promjena jezičkog standarda, “silovanje” urbaniteta) poslijedica upravo tog zločinačkog poduhvata, i da se ta politika uredno slijedi. To smo, uostalom, vidjeli prije nekoliko dana kad je HDZ-ova kamarila otišla na poklonjenje osuđenom zločincu Dariju Kordiću. Fašizam jeste teška riječ, ali čini se da bi svaka druga upotrebljena u ovom kontekstu bila eufemizam.

S druge strane, složili smo se i oko toga da je druga, istočna strana, u najvećoj mjeri iznevjerila principe za koje se borila na početku rata, 1992. , dakle, jedinstveni Mostar, Mostar 14. februara, Mostar otvorenih ulica i duša, Mostar Veleža, u krajnjem antifašistički Mostar. Za razliku od zapadnog dijela u kojem, rekosmo, vlada otvoreno podržavanje zločinačkih projekata, na istočnoj vlada duh zaumlja, šapatom prenesenih informacija, skrivenog (orijentalnog?) spletkarenja i prilične letargije koja se javlja kao rezultat svega navedenog.

Završili smo snimanje emisije i zadovoljni otišli prema Starom mostu. Bilo je dirljivo gledati koliko Mostaraca u susretima – a susretali smo uglavnom Bošnjake – respektira Markovinu i dijeli njegove stavove. Budući da je naše stavove nekoliko dana prije OHR “podvukao” rekavši da su za propast Mostara krivi HDZ i SDA (“‘ajde”, što bi rekao legendarni Bili Piton u filmu Maratonci trče počasni krug), nije nam se učinilo krajnje radikalnim javno iznošenje kritike. No, za dva dana nas je dočekao hladan tuš: urednik emisije se javio s vidnom nelagodom, ponudio sljedeću sedmicu za ponovno snimanje emisije, rekavši da je “emisija greškom obrisana u tehnici”.

U takvim situacijama obično ostanete paralizirani – i kolega Markovina i ja smo bili spriječeni da te naredne sedmice snimimo “novu” emisiju (a takve stvari ponovljene nikad nisu kao prvi put) i ostali smo na obećanju da ćemo u septembru ponovo doći, jer se ta emisija tada ponovo vraća na programsku shemu. Poučen nekim ranijim iskustvima malo sam se raspitao o tom “slučajnom” nestanku toga zapisa i doznao da je stvar napravio tehnički direktor, kojem ne pamtim ime, a nije ni bitno čim može tako. S posla na televiziji je otpušten sasvim krivi čovjeka, a najjači argument tehničkog direktora jeste “da ga je doveo apsolutni ‘Kralj’ istočne obale koji je i omogućio postojanje te televizije, te da se tehnički direktor druži s Kraljevom djecom. Budući da sam i sam nečije dijete, nisam previše širio tu bruku koja se dogodila, najviše zbog činjenice da ne ispadnem nefer prema kolegama. Ponavljam da sam se spreman izviniti, ispostavi li se da nisam ovo trebao iznositi, ali sumnjam: u jesen će izbori, kampanja će biti prljavija nego ikad, i opet će pobijediti oni koji su Mostar i razapeli između dva fašizma – otvorenim i zaumnim.

I zato je prva stvar koja mi je pala na pamet kad sam vidio okrvavljenu košulju Slave Kukića bila da je ista ruka udarila njega u glavu i obrisala našu emisiju. To su ljudi istih ciljeva i metoda, samo se različito zovu. Doduše, postoji i još jedna razlika: ovi s lijeve obale nisu presuđeni kao ratni zločinci, a ovi s desne svako malo podsjećaju da su to bili i ostali.

Sretan rođendan, časna starino

I eto, tu se završava ova tužna priča koja je, zapravo, trebala biti rođendanska čestitka jednom fudbalskom klubu. Kad je prije nekoliko mjeseci objavljeno da su navijači jedinog evropskog prvaka s ovih prostora, beogradske Crvene zvezde iznad Nevesinja, u istočnoj Hercegovini napravili ogroman grb svog kluba, veličine dva nogometna stadiona, mi navijači Veleža, opet smo došli na svoje. Naime, Zvezdin grb je na planini Velež, tako da se hoćeš – nećeš opet zna ko je ko. Velež, koji je izdržao sve napade i bio protjerivan, uništavan, paljen još uvijek stoji kao aktivna i simbolička činjenica u gradu čijom sudbinom upravljaju oni koji građanima umjesto pristojnog života, guraju baseball palice u ruke, kojima će lupati po akademskim glavama.

Činjenica da je napadač pušten, a profesor Kukić nije zaštićen na univerzitetu govori nam sve: tu nema institucija vlasti, u Veležovom gradu sve stvari vode i kontroliraju paralelne strukture, baš kao i onda kad se grad rušio.

Pa, sretan ti rođendan, Veležu, časna starino. Još uvijek si tu, stojiš i prkosiš. I daješ nadu da će jednom doći vrijeme u kojem neće biti važno kako se ko zove. Kao što nije bilo važno u Veležovim zlatnim godinama.