Kliker.info

Piše : Ahmed Burić (Oslobođenje)

Mitropolit dabrobosanski Nikolaj i predsjednik Savjeta za ekumenizam i dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije BiH Pero Sudar dogovorili su se da se 18. i 25. januara 2008. u sarajevskoj Sabornoj crkvi i Katedrali održi zajednička molitva za jedinstvo kršćana. Ova vijest možda bi prošla i neprimijećeno da nije konteksta u kojem živimo. Ono što se događa oko nas, i kad nema direktne reperkusije na širi kontekst, izaziva neke asocijacije koje je teško izbjeći.Kako kod nas svaka suradnja dva naroda, pa tako i dvije konfesije, izaziva zebnju pa i podozrenje trećeg, valja se malo udubiti u razloge i moguće implikacije. Ekumenizam (od grčkog oikomenos, što znači naseljavanje), aktivnost je koja, ako je suštinska, funkcionira multilateralno, dakle na više od dva pravca. U tom smislu, ne treba zaboraviti da je katolička crkva učinila najviše u saradnji velikih religija. To je, uostalom, Drugim vatikanskim koncilom stavila i kao jednu od svojih obaveza. Istina je i to da njezin pojam ekumenizma prvenstveno cilja na katolike, protestante i pravoslavne.U pravoslavnom svijetu, želja da se od Moskve stvori nekakav pravoslavni pandan Vatikanu uvijek postoji, ali čini se da će to biti vrlo teško: kompromisi kojima su autokefalne crkve ušle u otvorene političke poslove sa državama, definitivno udaljavaju pravoslavne crkve od bilo kakvog ujedinjenja, makar i formalnog.Događaj koji je postao centralna tačka suradnje bio je sastanak 1986. u Asizu, gdje je zaslugom Ivana Pavla II održan sastanak vođa svih većih religijskih zajednica. Dio ovdašnje franjevačke zajednice, tradicionalno najliberalnije oaze u vjerskom konglomeratu, svake godine krajem oktobra obilježava dane podsjećanja na sastanak u Asizu, ali se na toj manifestaciji najrjeđe pojavljuju predstavnici Islamske zajednice. Praksa, u ovom slučaju vjerska, pokazuje da smisao i potrebu za dijalogom uvijek pokazuje manjina. Kad si većina, sam si sebi dovoljan i niko ti ne treba u obnašanju vlasti. Tako je, bezmalo, na svim mjestima u BiH, i šire u jugoistočnoj Evropi: vjerske zajednice kao da su omeđile svoj prostor djelovanja i njihovo učestvovanje u javnom životu kao da ide paralelno sa postizanjem većine nekog naroda na određenom teritoriju.U tom smislu, saradnja Katoličke i Pravoslavne crkve u BiH među Bošnjacima može biti shvaćena kao produžetak nacionalnih politika koje se svako malo aktualiziraju, u posljednje vrijeme kao ohrabrivanje lidera hrvatskih stranaka od strane Dodika u zahtjevima za tr­eći entitet.Narodni duh u tom je smislu brutalan. Krst je krst – često se kaže i ne pomišljajući na (pre)osjetljivost koju takvi iskazi mogu samo produbiti i još više nas udaljiti jedne od drugih.Svakodnevica je puna dokaza da u ovom vremenu pripadnici kršćanskih zajednica lakše prihvataju one s kojima imaju zajedničke simbole i koji su prije skoro hiljadu godina formirali dvije crkve. U tom smislu, islam i muslimani kao da spadaju u partnere-pregovarače. O njima se još, prečesto i neoprezno, misli u stereotipima. Bosna i Hercegovina, kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj se provode sve vrste eksperimenata, globalno posmatrano nije odveć važna činjenica. Ali, u jednom smislu može biti poučna kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj su se jedni protiv drugih borili dobrovoljci iz, recimo, Irana i arapskih zemalja, s jedne, i borci iz Rusije, s druge strane.No, valja poslušati i one koji su Hantingtonovu knjigu “Sukob civilizacija“ pročitali ne kao anamnezu sadašnjih događanja u svijetu, nego kao naručeni scenario po kojem je glavni zadatak američkih administracija da trajno onemoguće bilo kakvu globalnu političku saradnju između Moskve i Teherana, čiji su odnosi razmjerno dobri u odnosu na to kako međusobno funkcioniraju ostale velike sile.Rusija, bez obzira na ratove u kojima učestvuje boreći se protiv muslimana u Zakavkazju, “zna“ odakle stiže najveća opasnost i tu neće pomoći nikakav poziv za bratstvo u kršćanstvu. Muslimanima, pak, kao pripadnicima najmlađe od velikih religija, ostaje i najveća borba: jedna je unutrašnja, koja vapi za reformacijom, zbog opće zatvorenosti institucija koje se predstavljaju kao najvažnije u islamu, a druga vanjska. Sadašnje lice islama, na globalnom i na lokalnom nivou, u dobroj je mjeri lice zatvorenosti i vlastoljubačkog zakulisja. Nastavi li se islam izbjegavati i izbacivati iz igre na svakom nivou, pa i na onom lokalnom, između Saborne crkve i Katedrale, od njega se ne može ni očekivati ništa više od onoga što danas jeste. Razlike služe da bi se u njima uživalo, kažu sveti tekstovi, a ne da bi se u njih deklarativno zaklinjalo. Još manje, ako vode u još veće i dublje podjele.